Image default
Proza

Pismo iz planine, Jelena Zlatar Gamberožić

Pismo iz planine

Dragi tata,

Oprosti što ti nisam dugo pisala. Ovdje sam kratko, oko pola godine, ali već se čini kao vječnost.

Ne bi ti se svidjelo, sigurna sam. Ti voliš toplinu, a ovdje je toplo samo ujutro. Tada se odnekud promoli puno sunca, prolije po dolini i sve zablista nekim neobičnim sjajem. Čini mi se da taj jutarnji sjaj svi razumiju. Okreću se prema planinama s ushitom.

Kako dan gasne, sve je hladnije. Ja osjećam kako mi se hladnoća uvlači u kosti nevjerojatnom brzinom i kako se sve ono što je izgledalo kao blistav sjaj prijateljske šume pretvara u crnu šumu iz bajke, gdje svi protjerani likovi čekaju svog princa spasitelja. U našoj kući nikada nije bilo toliko hladno. Sjećaš se kad smo jeli ribu na terasi, u sumrak, a ti si uvijek gledao u sunce dok je tonulo u more i šutio? Nikada te nisam vidjela toliko sretnog. Sada se tresem dok mi mama donosi deke. I njoj je hladno, i svima ostalima, iako ispada da je uvijek meni najhladnije.

Navečer je, čini mi se, svima ugodno. Okupljaju se oko vatre i pričaju. Starac iz velike kuće priča najviše, i, moram priznati, najzanimljivije. Nekako je prisno tada, djed raspiruje vatru dok malena, starčeva unuka, sjedi u svojem kutu i igra se. Njezini roditelji sjede za stolom i uglavnom puno jedu. Kada jedu, podsjećaju me na likove iz crtića koje sam gledala s tobom i na ono kad si imitirao vuka koji ždere sve na što naiđe.

Vani više ne sniježi, prestalo je prije par mjeseci, čak se i gotovo  sav snijeg povukao, što je, baka kaže, neobično za ove krajeve. Prostorija je od drveta, i to od fine hrastovine. U jednom je kutu ogroman stol gdje obično objedujemo, u drugom poveći ormar, a u dnu zida kamin pred kojim su kožni naslonjači u koje se svi zavale nakon objeda. Starac puši debelu lulu, a mi ostali se gušimo od dima. Ujak se tada smije, pogotovo meni, jer mi uvijek dođu suze na oči. Još nije toliko toplo da otvaramo prozore, tako da je zrak ponekad toliko gust da ne vidim tko sjedi nasuprot mene.

Djed, ujak i mamin muž mnogo rade, kako u hotelu u gradiću, tako i oko imanja. Ujak je najspretniji od svih u poslovima oko hotela. Nekad mislim da turisti ostaju dulje samo zbog njega. Mama kaže da je oduvijek bio pravi šarmer. Meni to nije šarmantno, mislim, ta njegova gluma. Nekada satima samo izmišlja duhovite priče, pogotovo ženama. Njima se to sviđa. Kako bilo, čini mi se da se on dobro snalazi. Otvorio je i mali dućan u gradiću, kaže da mu dobro ide. Mamin muž mu pomaže. Ponekad njih trojica: djed, ujak i mamin muž odu u lov i tada ih nema po čitav dan. Nas tri ih čekamo. Baka se uvijek zabrine, pa je mama smiruje.

Ljudi iz sela često ruše drveće. Još uvijek ne razumijem zašto. Mama kaže da je to zbog gustoće šume i zato da bi ostala stabla bolje rasla, ali valjda drveće samo najbolje zna kako treba rasti? Ne volim gledati drvo dok pada. Nije mi teško vidjeti krvave jelene ili zečeve koje ujak obično donese (mamin muž i djed gotovo nikada ništa ne ulove), ali pad visokog stabla mi je bolan. Kada ih režu, obično se zatvorim u sobu.

Imam lijepu, prilično veliku sobu i često sam u njoj. Mama ju je uredila za mene i kada smo mamin muž, mama i ja došli kod djeda, bake i ujaka, već me dočekala spremna. Krevet, stol, ormar, police, ništa se ne da usporediti sa stvarima koje su ostale u našoj kući. Sve je veće i teže. Ne znam znači li to da je i bolje od onog što sam imala prije.

Uglavnom se svi dobro slažu. Ponekad igraju društvene igre. Ja tada odem prošetati ili slažem da mi je mučno. Ne volim te igre. Čini mi se kao da se njima miče pažnja s nečeg što je zbilja važno. Ne znam što je to zbilja važno, ali znaš, ono kad je nešto u zraku, kao da se čeka da padne neka prava riječ, a ona ne dođe, već mamin muž izvadi špil karata. Još uvijek ga ne zovem imenom, samo „mamin muž“. Ne zovem ga ni „očuh“. Ta riječ je nekako neprirodna, jel da? Sjećaš se kad si jednom otvorio mlijeko koje je bilo kiselo i uzeo gutljaj, a onda ispljunuo sve po podu, pa smo se smijali? E, takva mi je ta riječ.

Često se šetam između visokih stabala, ali još uvijek nisam popamtila kako se koje zove. Mama je rekla da je jako sramotim svojim neznanjem osnovnih stvari i da nije dovoljno znati samo pripadnike morske flore. Kažem joj da si me ti učio morske vjetrove i biljke kroz pjesmice, pa mi ih je bilo puno lakše zapamtiti.

Žele da i ja sudjelujem u poslovima oko imanja. Kažu da je vrijeme. Rekla sam im da ne namjeravam biti drvosječa, na što su se nasmijali. U blizini je gradić u kojem je hotel i dućan. Kada sniježi, sanjkama se vrlo brzo dođe do njega, teško je jedino vratiti se. Gradić je inače običan, kao i svaki drugi maleni grad: dućan, hotel, škola, kafić, pošta, bolnica. Kada je snijeg već vrlo dubok i stalno prolaze ledene oluje preko planine, dođe nešto turista. Jad i bijeda, kaže mama, ali joj ujak tada kaže da je dobro, da je zarada pristojna. Turisti obično ostanu na skijanju nekoliko dana, rijetko dulje od toga. Sjećaš li se kad su turisti bili u našoj kući i kad si im svirao? Mislim da su bili vrlo zahvalni što si ih zabavljao. I to kako je tvoja gitara zvučala u toj toploj noći kraj mora – nikada nisam čula ništa ljepše.

Svima se sviđaju snježne oluje. Meni su jezive. Kada prođu, svi gledaju u planine kao da ih prvi put vide i dive se snijegu, čistoći i oštrom, svježem zraku. Mamin muž tada duboko udahne, kao da time nešto želi dokazati i svrati pogled na mene.

– Nije li prekrasno? –  upita me i, dok svi kimaju, ja gledam u nebo i šutim.

Nije mi prekrasno i on zna da nije, pa ne znam zašto me to uvijek iznova pita.

Sviđaju mi se jedino oblaci, podsjećaju me na dom. Nebo je svugdje isto, kažem. Djed me tada pogleda i zavrti glavom. Često me gleda i vrti glavom, kao da vidi na meni nešto što ja ne vidim, a ne sviđa mu se. Nešto nevidljivo. Primijetila sam da to i ostali često rade, i ti i mama ste to radili. Okretali ste glavom ili očima kao da ste svuda vidjeli nešto čega nema. I ja to počinjem osjećati, mnogo tih stvari kojih zapravo nema. Ponekad mi se čini da se svijet sastoji od tih stvari, a da ovo drugo zapravo ne postoji.

Ujak i mama često proučavaju planinu. Kažu da ona skriva razna čuda i nerijetko dolaze izvana s punim ruksacima gljiva, ljekovitih trava i cvijeća. Tada se svi okupe oko stola i ujak im objašnjava što su našli i za što koja biljka služi. To nije nezanimljivo, pa i ja slušam. Podsjeća me tebe, na ono kada si me učio pecati i objašnjavao koji mamac se koristi za koju ribu.

Djeca iz velike kuće od starca jako vole sanjkanje, a budući da snijega ima gotovo čitave godine, nije im teško stalno udovoljavati. Ja ga ne volim, naravno. Snijeg je hladan i mokar, a oni se u njemu valjaju kao prasci u blatu. Mislim da se mama brine za mene, oko toga što mi stvari ne odgovaraju, ali što ja tu mogu. Nisam ja ovo izabrala.

Neku noć sam te sanjala. Bili smo u našem restoranu na plaži i upijali smo miris mora. U snu sam osjećala mirise kao da smo stvarno tamo. Bila je noć i svjetla su se caklila na večernjem miru morske površine. Osjećala sam pijesak pod nogama i gledala sam te u oči. Ti imaš najdivnije oči na svijetu.

Rekli su mi da ćemo ovdje ostati dugo. Ne žele reći koliko dugo i mislim da to nije dobar znak. Mamin muž kaže da bi me trebali upisati u školu. Kaže da tamo ima još onih kao što sam ja, koji nisu odavde. Ne vjerujem mu. Ovdje djeca nisu kao ja, ne radimo ništa zajedno, osim što ljeti plivamo u jezeru kad nam je vruće. Plivam najbolje od svih. To je zato što si me ti naučio. Sjećaš se kako smo plivali leđno od jedne strane zaljeva do druge? A onda si štrcao vodu iz usta u vis, kao kit. To mi je bilo baš fora.

Zimi je to jezero zaleđeno, i svi se kližu, a ja još nisam naučila. Ne znam hoću li, kakve sam sreće, propast ću kroz led. Bila sam bolesna prošle zime. Ujak kaže da nisam naviknuta na hladnoću. Djed kaže da sam previše krhka za ove krajeve, ali da ću osnažiti. Mama kaže da moram, da nismo više na vražjem moru, a onda se mamin muž smije i oboje su zadovoljni kao da im je zbog nečega laknulo.

Nedostaje mi miris morske soli. Zlo mi je od planinskog zraka. Često imam temperaturu, a ponekad i povraćam. Djed kaže da je to zato što nisam naviknuta na težu hranu. Meni se ona ne gadi, ali mi se zato gade starčevi i djedovi trofeji na zidovima po cijeloj kući. Odvratne su mi glave svih tih životinja. Ima čak i jedan preparirani medvjed. Njega se sva djeca najviše boje.

– Strpljivošću od dudovog svilca nastaje svila – kaže mi djed u večerima kada ne dotičem hranu i povraća mi se već na misao o jelu.

To zvuči lijepo, ali ne vidim kakve veze ima s ovom situacijom.

– O svome moru uvijek možeš pisati – kaže mi mamin muž, kao da išta razumije o moru ili o meni.

– Barem pokušaj – nadoveže se mama, kao da će to sve riješiti.

Znam da to govore samo tako, zato što zapravo ne znaju što da rade sa mnom kad se zatvorim u sobu i ne želim izaći. Čujem ih tada kako komentiraju da je to normalno, da je to tipičan ulazak u pubertet, da bi bilo još i gore da smo u gradu. Govore o meni kao da me nema, kao da sam postala nešto s čim se ne znaju nositi. Primijetila sam da stariji zapravo puno toga ne znaju, ali prave se da znaju. Znam da ne znaju jer sad već i ja shvaćam puno stvari koje oni ne razumiju. Pogotovo ono nevidljivo. Mislim da mama i mamin muž znaju jako malo, najmanje od svih. Ujak zna najviše, zatim djed, pa baka.

Ponekad, u ljetnim noćima, ima mnogo zvijezda na nebu. Tada legnem na gustu travu i promatram ih. Tražim Velikog i Malog medvjeda, zvijezdu Danicu i sve ostale. Zamišljam da se u onoj crti gdje se dijeli od zemlje, nebo zapravo spaja s morem.

Voljela bih da mi možeš odgovoriti, ali znam da to nije moguće.

Kada razmišljam o tome gdje si sada, sigurna sam jedino u to da je oko tebe jedno veliko more s nekoliko malih otoka. A ponekad, ako malo zažmirim, pa se krajolik oko mene zamagli, čak me i visoke trave podsjećaju na talasanje valova.

Ti i ja, mali brod i veslanje s otoka na otok, u zalazak sunca. Tako će biti kada počne ono „zauvijek“, kad ni mene više ne bude na ovoj planeti. Barem se nadam. I nadam se da nigdje, ni blizu ni daleko, neće biti ove planine, djeda i bake, ujaka i starca, mame i maminog muža.

Samo ti i ja, sami. Zauvijek.

* Priča iz zbirke „Ticala“ (HENA.COM, 2016.)


Jelena Zlatar Gamberožić je viša znanstvena suradnica na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, vanjska suradnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe). Njezini glavni interesi su ruralna i urbana sociologija te sociologija prostora. Doktorirala je 2012. godine. Autorica je znanstvene knjige pod naslovom „Urbane transformacije suvremenog Zagreba“, Sociološka perspektiva (Plejada i Institut za društvena istraživanja, 2013). Glavna je urednica biblioteka „Znanost i društvo“ (Institut za društvena istraživanja u Zagrebu) i „Posebna izdanja“ (Institut za društvena istraživanja u Zagrebu). Napisala je zbirke kratkih priča: „Odjavna karta“ (CeKaPe, 2014.), „Ticala“ (HENA COM, 2016.) i „Strani gradovi“ (CeKaPe, 2018.) te roman „Slijepa točka“ (CeKaPe, 2015.).

Povezani članci

Ljiljana Pticina, Nedostojni samoubica

Emina Marovac Hulusić, Verisimilitude

Mirjana Đurđević, Meyendorff

Ostavite komentar