Image default
Proza

Ana Arp, Konj

KONJ

 

Bio je trideseti april, njegov deveti rođendan.

Tog prozračnog jutra krenuo je do reke da uhvati u mrežu nekoliko riba i donese ih majci. Ona je po ceo dan radila na njivi, a uveče, s brašnom koje bi prosejala, mogli su da naprave jedan hleb. Dok se on pekao, kuvao se na kraju šporeta čaj od kamilice. Večerali bi u tišini.

Mnogo je voleo svoju majku. Uvek je bio radostan, kao kad ulazi u vodu i pliva slobodan. Njegovo detinjstvo bilo je srećno. Majka ga je grlila, ljuljala u krilu i svojim velikim dlanovima milovala. Njeno lice, puklo kao zemlja od celodnevnog rada na suncu, bilo je najmekše kada bi ga osetio na svojoj glavi. Ćutali bi i zaspali na stolici. Majka se bojala da zaspi jer nisu imali sat, a nije smela da zakasni na posao. Položivši njega u krevet, legla bi, ali taj san bio bi istrzan. Ponekad bi satima ranije ustala i krenula, čekajući pred ogradom druge kopače. Sela bi na kamen, glave oslonjene o tarabu, ruku obavijenih oko kolena, i zaspala.

Majka je bila jedina osoba sa kojom se družio. Kada bi ona bila na poslu, on bi došao do nje, čekao iza ograde, vreme provodeći slušajući ptice, ležeći pod drvetom, gledajući druge kako idu putem: seljanke koje su sa ovcama išle u katune, muškarce što plaste i nose naviljke, čoveka koji je imao košnice sa pčelama u školskom dvorištu. Majka mu je rekla da ni za kim ne ide. Neka uvek bude tu, u njenoj blizini.

Vremenom, majka je počela da radi i druge poslove. Kupila je sat, prostirke za pod i glinenu činiju za jabuke koju su držali na stolu. Kada je dečak odrastao ona ga je naučila kako da oreže lavandu, kako da pažljivo bere divlje jagode i ubere pravu pečurku. Imao je sada već devet godina i mogao je bez nje da ode do reke, ali ne dalje. I tako je on, tog vedrog jutra, u želji da ju iznenadi, krenuo do reke da ulovi ribu. Bilo je to prvi put da je otišao od kuće, a da joj se nije javio.

Reka se nalazila u blizini, mogli su čuti šum njenog proticanja noću, osetiti ledeni zadah njenog tela koji ih je primoravao da i leti koriste jorgan. Dok je išao putem osušena trava dodirivala mu je gležnjeve, zujanje insekata nadjačavalo je reku. Tu je bilo nekoliko privezanih čamaca, tu su ljudi dolazili ukoliko bi trgovali, bili u prolazu pa morali da zastanu i umiju se. Mama mu je rekla kad je bio mali da vatra dolazi odatle i sada je shvatao na šta je mislila. Ljudi su sekli drva na drugoj strani reke i prenosili ih na ovu. To mora da je bio težak posao, seći drva, vući balvane. On se seća kada je mama sekirom cepala drva, a on ih naslagao, ili kada bi ga poslala da ih unese, koliko je to bilo teško.

Kada je stigao, nije otišao na obalu već na dok, stare drvene daske nad vodom, odakle je posmatrao prizor. Gledao je u ptice kako preleću, u vrhove drveća koje se ujednačeno povijalo u stranu, u bistro dno reke i sive kamenčiće. Usudio se da vrhom prsta dotakne površinu reke. Bila je hladna.

Malo dalje od njega, u plićaku, stajao je crni konj i pio vodu. Video je njegove krupne kapke i iznenadna mrdanja repom. Bilo mu je interesantno u kom ritmu konj pomera uši. Konj je stajao u mestu, miran posle celonoćnog kasa. Na obali je stajao njegov vlasnik, obavijajući dugačak konopac oko ruke. Tu su bile i velike flaše od pruća, sedlo, ćebad. Čovek je bio trgovac rakijom čiji je miris osetio jedan drugi čovek. Taj drugi čovek, koji je stalno držao ruke u džepovima i koji se usiljeno kezio, počeo je nešto da priča trgovcu, ali ga trgovac nije gledao, mada se trudio da ga sluša, nastavljajući sa obavijanjem konopca. Dečak nije razumeo šta su pričali, bili su dalje od njega. Gledao je guštera kako nestaje među kamenjem, pratio ga je sve dok mu pogled nije stigao do mesta gde je stajao konj. Ali konja više nije bilo na tom mestu.

Čitaoče, ti znaš kakva je Fortuna. Kažu, kao rečno dno. Konj je otišao malo dalje od plićaka, ka sredini, dodirujući rečno dno kopitima. Odjednom, kao da je pao, više nije osećao rečno dno pod sobom i voda je počela da ga vrti u mestu. Konj nije mogao da se vrati odakle je došao, nije mogao da oseti tlo ni da se pomeri sa mesta na kome je bio. Konj je, čitaoče, upao u vir.

Konj je upao u vir i njegova rika bila je nepodnošljiva. Vlasnik nije obratio pažnju i, eno ga, sada se drži za glavu, u vodi je do kolena, zove ljude u pomoć. Sa susedne obale su ga čuli, čuli su i konja, bila je to stravična rika. Čovek se vraćao nekoliko puta iz vode na obalu uzimajući konopac, zamahujući njime, ali nije vredelo. Na kraju mu drugi, koji su se u međuvremenu okupili, nisu dali da uđe dublje u vodu, bojeći se da vir, česta pojava u ovakvim rekama, ne zahvati i njega. Konj je rikao, borio se, činilo se, količinom uložene snage nadmašujući vodu.

Među onih nekoliko što su prišli reci, bio je i brat brbljivca koji je zamajavao trgovca. Dečak ih je video kako su se izdvojili. Najzad priđoše, povikaše ljudima da se smire, da ih čuju: oni znaju kako da spasu konja.

„Drži, evo ti konopac, idi!“, reče mu trgovac uznemiren.

„Polako. Čekaj, druže. Ti bi sve odmah. Sve ima svoju cenu. Evo, brat i ja, to ćemo da sredimo za…“

„Nemam toliko“, reče kolebljivo trgovac.

„Eh… Nemaš… Pa šteta bi bila za konja. Vidi kako je lep.“

Rika je sazvala oblake. Vetar je počeo jače da duva prazne trgovčeve boce kotrljajući unaokolo.

„Nemam toliko. Moja ponuda je…“, šapnu on lajavcu svoju cenu. Samouveren. Veliki pregovarač. Drugi brat, ćuti, očiju zelenih, pogleda kao srp. Pokazuje levo-desno kažiprstom.

„Nema od tebe posla.“

„Molim vas, bez konja ću sve izgubiti. Daleko sam od kuće…“, nastavi sa šeširom u debeljuškastoj ruci da moli, očiju punih suza.

A rakija je odavno sa obale nestala, u panici trgovac to nije ni primetio. Drugi brat znao je šta radi. Pripremiše se da krenu, drugi ljudi nastaviše da gledaju konja kako se bori za dah ludačkih očiju, iskeženih zuba. Neki su zamahivali kanapom, pokušavajući da mu njime obuhvate vrat pa da ga nekako, njih petorica, šestorica, svom snagom povuku. Međutim, ništa od toga, reka je bila brza, konj na sredini, daleko.

„Dobro, stanite, dajte da se dogovorimo“, reče im trgovac. „Ajde da se nađemo na pola.“

„Daj koliko ti tražimo. Kako ti nije žao konja?”, reče brat zabrinuto bratu svom.

„Dobro, dajem koliko tražite. Evo, idite…“, pruži im trgovac konopac, gurajući ih.

„Polako. Što je ovaj čovek nestrpljiv?“, upita brat brata. Ovaj drugi prekorno zamahnu glavom.

„Prvo pare.“

Trgovac se okrenu ka stvarima. Njegove torbe nije bilo.

Dečak se sećao. Majka mu je pričala jednu bajku pred spavanje. Bajku o mačku, petlu i lisici. Sećao se petlovog dozivanja, dok ga je lija klala.

„Maco, braco, lija mene davi, hodi me izbavi!“

Mačak je bio daleko. A lepo je rekao svom drugaru petlu da ne napušta kuću. Daleko od kuće, a možda i ne baš tako daleko, vreba lukava lija.

Sećao se i kako ga je majka učila da za njom ponavlja reči.

Bili su pored šporeta i on je pokušao prstom da dotakne ringlu. Mama je rekla: „Pec!“ On je za njom ponovio: „Pec!“. Međutim, dečak je mislio da se „Pec!“ odnosi samo na taj prst pa je u sledećem trenutku prišao ringli drugim prstom. Mama je opet ponovila: „Pec!“ On za njom: „Pec!“ U narednom trenutku, majka se okrenula da prespe provrelo mleko iz šerpe u staklenu bocu, a dečak je, ispitujući prirodu stvari na ovom svetu, poljubio ringlu.

Čula je reka i taj bol.

Ako se jedno odnosi na sve, kako onda da bol konja ne važi za sve delove tela ovog sveta? Evo, on sad gleda te delove. Svi su isti, neokrnjeni, na svom mestu. Drvo je isto na susednoj obali, pod sobom vidi ribu kako se kreće. Kako to da bol oseća samo konj? Više ga, možda, ne oseća ni on. U njegova pluća sad teče voda kao da su bokal. On je posmatrao ulivanje vode u otvor predmeta kad bi ga majka poslala na česmu. To mu je bilo zanimljivo.

On je bio nem dečak i dugo joj je trebalo to da shvati. Jednosložne reči mogao je da ponovi, poneka mucanja, kako je odrastao. On je dobro čuo, ali kako nije mogao da kaže sve što vidi ili oseća, onda je ono što bi čuo pogrešno razumevao. Zato je majka pojedinu reč morala da mu ponavlja za svaku pojedinačnu radnju.

Jutro nije bilo samo ovog jutra. Svakog dana jutro je moralo biti tako oslovljeno, inače neimenovano nije ni postojalo. Međutim, on sad oseća težak oblak iznad stomaka, a ispod grla, ispunjen rikom, ali za taj oblak ne postoji reč. A ako postoji, onda on ne može da ju izgovori. Znači li to da njegova tuga, zapravo, ne postoji?

Shvatio je da njegov svet više nije isti. Sve se izmenilo. Kako da saopšti ono što oseća? Ako ne saopšti, onda to ne postoji, ali ako ne postoji, zašto se on tako oseća? Beskrajno se oseti usamljenim. Majka je postala stranac. Ona ga nikad neće razumeti, ona ga ne poznaje.

Konj se odavno nije čuo. Samo je čovek na kolenima, držeći se za glavu, ječao. Dečak je bio na doku, njega niko nije primetio. Onda je čuo majku kako ga zove, unezverena. Videla je neke ljude okupljene na obali, pomislila je da se on udavio.

Mahnuo joj je i potrčao.

„Rekla sam ti da nigde ne ideš bez mene!“, dočekala ga je, očiju punih suza.

Vraćali su se kući, istim putem kojim je prošao tog jutra. Razvedrilo se. Dan je bio ponovo bistar, ali on je osećao da to ne može biti isti dan. Samo on, nemi dečak, znao je tajnu. Samo je on znao prirodu stvari. Kako sve teče. Kako sve razgovara. Ono što drugi nisu čuli, njemu se obraćalo i on je to razumeo. Razumeo je jezik biljaka i poslednje reči konja, koje je konj baš njemu uputio, a koje su glasile:

Spašavaj se, spašavaj se!

Majka mu je pričala, ponavljajući se, kako nije dobro da igde ide bez nje, kako je najbolje biti u svom dvorištu, u svojoj kući. Tu je uvek sigurno, a majka je uvek dobra i ona uvek sve zna. Uvek.

 13-16. avgust 2017.


Ana Arp. Rođena 1985. Do sada objavila dve knjige: “Tri mita” i “Jabuke”. Od 2011. uređuje časopis A . A . A koji treba, takođe, posmatrati kao oblik umetničkog dela.

Ovaj članak je objavljen u junu 2020, u okviru temata Borbeni Libartes.


Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Proza.


Related posts

Anđela Pendić, Dva pisma

Goran Stojčetović, Dnevnik crnog Pigmaliona

Libartes

Biljana Kosmogina, Nebezbedan seks

Libartes