Image default
Reč i misao

Japan posle sunca

Piše: Dragana Paunović

Kultura modernog Japana je fuzija viševekovne konzervativne tradicije i zapadnjačkog uticaja koji je preplavio zemlju po završetku II svetskog rata. Posle izolacije koja je trajala preko dvesta godina, Sjedinjene Američke Države su, potpisavši mirovni sporazum nakon II svetskog rata, izvršile ekonomski, politički i kulturni uticaj na Japan, nakon čega se država naglo razvila.1 Japan je postao hibridna, kapitalistička zemlja, gde su se liberalni uticaji sukobljavali sa tradicionalnom kulturom. Mlađe generacije su prihvatile nove tendencije i rado odbacile strogost konzervativnog Japana. Haruki Murakami spada u tu mladu, posleratnu generaciju. Sa druge strane, izbegavanje konzervativnih struktura u društvu nije jednostavno. Na tradicionalne oblike ponašanja kao što su izvršavanje dužnosti, suzdržavanje od emocija u javnosti, izbegavanje svakog sukoba, dodati su novi oblici ponašanja kao skrivanje u kući, odbijanje obaveza, odgovornosti i karijere i otuđenje od društva. Murakamijevi junaci oslikavaju upravo ovakav Japan: hibridan, kapitalistički, otuđen, amerikanizovan.

Način na koji Haruki Murakami doživljava japansko društvo obojen je kritikom, nostalgijom i osećanjem nepripadnosti.2 Fikcionalni svet njegovih romana izmenjen je elementima nadrealnog, podsvesnog, neobjašnjivog. Dva Murakamijeva dela inspirisana su realnim događajima iz 1995. godine. Prvi događaj je napad Aum sekte na podzemnu železnicu u Tokiju nervnim gasom. Drugi je veliki zemljotres u Kobeu kom je Murakami posvetio zbirku kratkih priča Nakon potresa. Posle prvog događaja, Murakami je napisao: Podzemlje: tokijski napad gasom i japanska psihe. Knjiga sadrži oko šeztdeset intervjua sa preživelima kao i razgovore sa nekoliko članova sekte koji su učestvovali u napadu. Murakami zaključuje kako su članovi sekte ljudi koji su „izgubili osećaj za stvarnost i prešli u svet snova. To je za njih bilo opasno mesto.“ Slično ovom događaju, decembra 2000. godine, sedamnaestogodišnji mladić je bacio ručno napravljenu bombu na prodavnicu prepunu ljudi. On je izjavio u policiji da je želeo da vidi kako ljudi izgledaju iznutra3. Mladić nije bio siguran da su ljudi od krvi i mesa, jer su mu izgledali artificijalni. Isti argument je naveo i dečak koji je počinio seriju ubistava 2002. godine uključujući i dekapitaciju deteta. Njegov razlog je bio ,,bes zbog neprirodnosti sveta… i želja da se svet razori da bi ponovo bio stvaran.”4 Ljudi svih nacionalnosti izvršavaju agresivne i nasilne činove, ali ovi podaci su važni za razumevanje modernog Japana, onako kako ga Murakami vidi i kako ga prikazuje u svojim romanima. Murakamija fascinira ono mračno u čoveku, prostor sputanog Ida koji je slobodan noću. Taj Id nosi u sebi agresivne porive, razaračke sile koje teže oslobođenju od svesnog, realnog ili konzervativnog. Murakamijevi junaci su ili nosioci tog Ida ili se od njega brane.

Odnos svetlosti i tame za Murakamija najčešće predstavlja odnos svesnog i nesvesnog unutar čoveka – istraživanje tame je istraživanje podsvesti. Nesvesno donosi agresivne i seksualne porive koji mogu biti pravilno usmereni ili pervertirani. Ono donosi oslobođenje i kretanje, nasuprot uređenosti i čvrstih granica koje nameće dan. No, i u kontekstu društvenog sistema Murakami koristi svetlost i senku kako bi dopunio atmosferu ili istakao neku scenu. Noć i tama su doba kada popuštaju granice i kada realno klizi u nadrealno.5 Noć u gradu, u urbanom Tokiju, dopušta određenu vrstu događaja koji su potisnuti preko dana. U romanu Kada padne noć tama je glavni junak.6 Devetnaestogodišnja Mari je protagonistkinja romana, ali ona više povezuje ljude i događaje nego što je sudbina njenog lika u fokusu romana. Čitalac zatiče Mari u kafiću kako čita knjigu negde iza ponoći. Prilazi joj trombonista Takahaši jer poznaje njenu sestru Eri. Nakon razgovora, Takahaši odlazi na probu džez benda u kom svira. Prvi odeljak romana opisuje njihov odnos. Takahaši saznaje da je Mari uči kineski jezik i da očekuje stipendiju za Kinu. U neko doba noći Takahaši će je potražiti jer je u hotelu za ljubav čiju vlasnicu poznaje pretučena kineska prostitutka koja ne zna japanski. Hotel za ljubav koji drži Kaoru je drugi seting u romanu. Širakava, nasilnik koji je prebio Kineskinju, vraća se hladnokrvno u svoju firmu gde radi kao programer. U ovom segmentu romana Mari ne učestvuje. Širakava se nalazi u praznoj prostoriji gde radi ispražnjenog uma, usresređen samo na posao. Mari pomaže kineskoj prostitutki da opiše napadača. Eri, Marina starija sestra, glavni je lik posebnog dela romana. Ona je u dubokom snu kroz ceo roman, nasuprot Mari koja je celu noć budna. Dinamika dela romana u kome je Eri glavni lik preneta je u nadrealni svet Erinog unutrašnjeg bića.7 Svi ovi elementi romana funkcionišu samo pod okriljem tame. Grad je živ noću koliko i danju, samo što su noću oživljavaju drugačiji aspekti u Murakamijevim junacima. Noć je prikazana kao zbir kretanja.8 Te kretnje su prirodnije, iskrenije i intimnije nego one dnevne, tama otkriva više nego što prikriva. Mari čita knjigu u punom kafiću, zatim pomaže prostitutki u hotelu za ljubav, hoda ulicama koje su krcate ljudima.

Brojni digitalni ekrani pričvršćeni za fasade zgrada utihnuće čim ponoć mine, ali sa spoljašnjih zvučnika prodavnica još uvek uporno probija bas neke hip-hop pesme. Živopisni elektronski zvuci. Tinejdžerke jarkoplave, blajhane kose sevaju jedrim golim nogama ispod mini-sukanja. Vratari salona za karaoke, i dalje, koliko ih grlo nosi, dozivaju mušterije. U ovo doba noći grad funkcioniše po sopstvenim pravilima.9

Murakami slika Tokio u realističnom maniru, sve u gradu se pokreće, pomera, živi i radi. Otvara se prostor za oslobađanje od stegnutosti koja vlada tokom dana. Svetleće reklame se gase, tinejdžerke izgledaju provokativno, zaposleni ljudi svraćaju sa posla u karaoke barove. Murakami pravi poređenje grada sa živim organizmom, bićem koje živi unutar morskih dubina i slika se menja: realizam dobija notu nadrealnog i hiper-realnog. Prostor i vreme gube stvarni kontekst i postaju unutrašnji, postoje negde duboko, kao u mrskoj dubini, samo je ta dubina unutar svesti. Mapa noćnog Tokija više nije geografska već psihološka.10 Kako taj veliki osvetljeni grad utapa pojedince u sebe, tako se i on menja njihovom perspektivom. U romanuKad padne noć najbolje se vidi sintetička, globalna kultura, stopljenost pojedinačnog i ličnog u jedno hibridno biće koje živi po sopstvenim pravilima. Noćna scenografija je drugačija od dnevne: danju se junaci kreću do posla, do kuće, kroz stanice, parkove, biblioteke. Noću se susreću u barovima, klubovima, hotelskim sobama, hotelima za ljubav. Noćna kultura je lišena inhibicija – to je kultura alkohola, hrane po noćnim restoranima i neobaveznog seksa. Gradski prostor je živ, pokretan, ali je takođe agresivan, predatorski i nasilan.11 Murakamijevi junaci u prostoru tame oslobađaju različite impulse. Širakava ispoljava agresivne i predatorske, Takahaši, trombonista džez benda koristi ,,gluvo doba” da se bavi muzikom za šta nema prilike preko dana, Kaoru drži hotel za ljubav, Mari koristi noć da bi se iskrala iz kuće i bila budna, jer njena sestra Eri spava.

Posebnu liniju paralelizma u romanu čini odnos sestara Mari i Eri. Mari je mlađa, pametnija sestra koja očekuje stipendiju za odlazak Kinu, a Eri je starija, lepša sestra, popularna TV manekenka. Eri spava mesecima, dok Mari noću luta gradom. Poglavlja se naizmenično smenjuju: jedan tok romana bavi se Mari Asai i njenim noćnim lutanjem kroz grad, a drugi se bavi nadrealnim kretanjima Eri Asai dok spava. Erina svest se, ironično, seli u televizor koji se noću uključuje sâm od sebe. Ekran prikazuje praznu sobu u kojoj se pojavljuje muškarac neprepoznatljivog lika, a zatim se u sobi pojavljuje i Eri. Ona pokušava da nađe izlaz, ali je niko ne čuje.

Ovo je stvarnost, zaključuje ona. Jeste drugačija stvarnost, ali je zbog nekog razloga zamenila moju prvobitnu stvarnost… Niko ne zna da sam tu, misli ona. To mi je jasno. Niko ne zna da sam tu.12

Murakami zatvara Eri unutar njenog sopstvenog uma, odakle ona ne može da izađe. On pravi opasku kako je soba na ekranu ista soba u kojoj noću radi programer Širakava, iz drugog dela romana. To je čovek koji prebija kinesku prostitutku u hotelu za ljubav, gde će se obreti Mari u jednom trenutku noći. Ova fina paralela koju Murakami pravi može se posmatrati kao sugestija da je prostor televizije prostor nasilja. Širakava je nasilnik i uživalac prostitucije. Eri je smeštena u njegov prostor kada je na ekranu. U tom slučaju, Eri je kao TV lice izjednačena sa prebijenom kineskom prostitutkom, ona ulaže u svoje telo da bi se ono isplatilo i nad njom se vrši svakodnevno nasilje. Nasilje, bekstvo od nasilja i prostitucija preobličeni su nadrealni, zastrašujući prostor sobe bez zvuka u kojoj boravi čovek u odelu bez lica. Odsustvo lika ukazuje na univezalnost nasilništva – svaki gledalac koji posmatra Erinu lepotu na televiziji je nasilnik i uživalac legalne prostitucije. Ona se doteruje, pokazuje i smeši za ljude iza kamere, za ljude bez lica.

Stavlja ruke na svoje grudi preko pižame. Da se uveri da je to ona ista Eri. Lepo lice, lepo oblikovane grudi. Ja sam jedno telo, jedno sredstvo, razmišlja ona nepovezano… Shvata da, kao ishod, ona više nije niko, pretvara se tek u biće koje služi da kroz njega prolaze spoljašnje stvari.13

Eri se brani od agresije spoljašnjeg sveta i povlači se u sebe. No, njeno otuđenje od sveta je istovremeno otuđenje i od sebe – jezgro njenog selfa je eksteriorizovano. Ona nije bezbedna ni u snu, jer je sama. Murakami stvara analogiju sa bajkom Uspavana lepotica: Eri čeka na nekog da se pojavi da bi se probudila.14 Roman se završava ukrštanjem paralelnih tokova, Mari će se vratiti kući u svitanje. Njena kompoziciona linija nalikuje paraboli o bludnom sinu.

Murakami koristi noć kao prostor suspregnutog u čoveku. Oslobađanje tih poriva izaziva pomerene odnose i izmenjeno ponašanje junaka romana od onog koje je dominantno danju. Nasilje, ugroženost, nekomunikacija, lutanje, to su velike teme romana “Kad padne noć”. Murakami na malo prostora uspeva da dočara japansku globalističku, sintetčku kulturu i usamljenost pojedinca u toj kulturi. On takođe, na jedan bezbedan način, razara svet ne bi li ga potvrdio kao stvarnog. Ta razorna moć je svojstvo nadrealne i hiper-realne proze kojom Murakami temeljno vlada.


1„Istorija Japana“, redaktor Hiroši Jamasaki-Vukelić, Zavod za udžbenike, Beograd, 2008, str. 147.
2Gladding, K.D, „Negotiating place: multiscapes and negotiation in Haruki Murakami’s Norwegian wood“, University of central Florida, Orlando, 2002. str. 11.
3Fish, Michael, „In search of the real: technology, shock and languange in Haruki Murakami’s Sputnik Sweetheart“, http://anthropology.uchicago.edu/docs/Sputnik_Sweetheart_Article.pdf str. 3.
4Ibid. str. 4.
5Fox, Killian, „Evil in the wee small hours“, The Observer, Sunday 10, June 2007. str. 1.
6Ibid. str. 2.
7Kirn, Walter, „In the wee small hours“ , The New York Times, http://www.nytimes.com/2007/06/03/books/review/Kirn-t.html?_r=1&pagewanted=all str. 1.
8Fox, Killian, „Evil in the wee small hours“, The Observer, Sunday 10, June 2007. str. 2.
9Murakami, Haruki, „Kada padne noć”, prevela s japanskog Nataša Tomić, Geopoetika, Beograd, str. 8
10Kirn, Walter, „In the wee small hours“ , The New York Times, http://www.nytimes.com/2007/06/03/books/review/Kirn-t.html?_r=1&pagewanted=all str. 1.
11Barone, B.Jason, „The search for the Jungian stranger in novels of Harumi Murakami“, Case Western Reserve University, Case Western, 2008, str. 39.
12Murakami, Haruki, „Kad padne noć”, str. 119.
13Ibid. str. 86.
14Kirn, Walter, „In the wee small hours“ str. 3.

Bibliografija:

– Barone, B. Jason, „The search for the Jungian stranger in novels of Harumi Murakami“, Case Western Reserve University, Case Western, 2008.
– Fish, Michael, „In search of the real: technology, shock and languange in Haruki Murakami’s Sputnik Sweetheart“, http://anthropology.uchicago.edu/docs/Sputnik_Sweetheart_Article.pdf
– Fox, Killian, „Evil in the wee small hours“, The Observer, Sunday 10, June 2007.
– Gladding, K.D, „Negotiating place: multiscapes and negotiation in Haruki Murakami’s Norwegian wood“, University of central Florida, Orlando, 2002.
– „Istorija Japana“, redaktor Hiroši Jamasaki-Vukelić, Zavod za udžbenike, Beograd, 2008.
– Kirn, Walter, „In the wee small hours“ , The New York Times, http://www.nytimes.com/2007/06/03/books/review/Kirn-t.html?_r=1&pagewanted=all
– Murakami, Haruki, Kada padne noć, prevela s japanskog Nataša Tomić, Geopoetika, Beograd, 2008.


Dragana Paunović, rođena 1986. Završila je master studije na Filološkom fakultetu u Beogradu na odseku za komparativnu književnost. Živi i radi u Šangaju gde je uključena u književne krugove. Prevodi poeziju, piše i objavljuje kratke priče i vizuelnu umetnost.

 

 

 

 

 


Pročitajte ostale tekstove ove autorke:
Sve je dozvoljeno (februar 2011)
Privlačnost neutralnog (april 2011)
Dragana Paunović – Vatromet (jun 2011)
Igra u detektivskom žanru (Igraj, igraj, igraj, avgust 2012)
Hroničar apokalipse: Henri Miler (Apokalipsa (malo)sutra, decembar 2012)
Ključ dragocenosti je sama dragocenost: Bartova metafikacija u Himeri (prevod, Zubati Libartes, februar 2014)

Ovaj članak je objavljen u februaru 2014, u okviru temata Zubati Libartes.

Pročitajte ostale tekstove koji su objavljeni u rubrici Reč i misao.

Related posts

Dostojevski: polifonija ili disharmonija?

Libartes

Patrik Weiss, Enigma tijelo: Tijelo kao ruševina zapadnog etosa

Kult mrtvih kao osnova za određenje religije Vlaha

Libartes