Image default
Proza

Milena Ilić Mladenović, Među Šojmankama (odlomak “Pomana”)

* Ovo poglavlje je deo romana u nastajanju, „Među Šojmankama“, koji je kombinacija stvarnih i fiktivnih događaja. Protagonistkinja Anđelija, kojoj se naratorka obraća, zaista je postojala, bila je autorkina čukunbaba i poznata vlaška vračara koja je, kako se navodi, razgovarala s mrtvima odlazeći na drugi svet, gde su je pratile Šojmanke, njene imaginarne sestre. Roman je takođe svojevrsni zapisnik vlaške religije, filozofije i mitologije, a ovde objavljeno poglavlje obrađuje jednu od najbitnijih obreda kod Vlaha – pomanu, odnosno gozbu za pokojnika. U ovom slučaju, pomana je napravljena  (iz predostrožnosti) za Anđelijinog supruga koji se još uvek nije bio vratio iz rata.

XXXVII /Pomana

Hlebovi govore svojim jezikom. Teško ga je razumeti, sve teže, ali ti ga poznaješ i govoriš ga tečno.

Na velikom stolu ređate hlebove tako da glava gleda ka istoku. Ispod glave nalaze se još dve obične lepinje. Pomana je uvek živa, čini vas bližim njima tamo. Tebe, zato, ne dotiče mnogo. Oko glave stavljaš male hlebove, zakone, da bi gozba mogla da otputuje do Rake. Jedan hleb ispada, vraćaš ga. Dok ga nameštaš, prisećaš se njegovih malih ušiju. Nekada si mislila da mu je to jedini lepi deo tela. Bile su nenametljive, kao da su postojale nezavisno od njega. Nameštaš i drugo uvo. Marica je posvećena. Pomaže ti i ispravlja redosled ako nešto pogrešiš. Za tatu, kaže. Ovo je prvi put da oseća njegovu bliskost i želi da je na trenutak zadrži.

Pored glave stavljate dva hleba, ramena. To je Rakino telo, to je njegovo živo telo. Streseš se pri pomisli na beživotno belo, skoro zeleno, izrešetano u tamnoj noći. Zamišljaš kako mu se sva krv izlila i kako ju je tuđa zemlja upila u sebe. Iz nje će nešto izrasti. Možda će biti otrovno.

Marica stavlja posebno oslikane štapove na ramena, ukrašeni su cvećem. Oni treba da isprate pomanu. Do duboko u noć je tvoja sestra crtala šare pomoću čađi rastvorene u zagrejanom vosku. To je kosmičko drvo, ono koje spaja, ono koje se ponovo rađa.

Drugačije si zamišljala njegovu smrt. U tvojim fantazijama, on je tu, pored tebe, mrtav – da, čak vrlo uverljivo mrtav. Ali njegovo beživotno telo bilo bi sačinjeno od krvi i mesa, a ne od hleba. Hladna mrtva krv i živi hleb. Za put. U tvojim fantazijama on umire pre tebe, makar samo tri dana pre tebe. Dovoljno da napraviš venac od najlepšeg livadskog cveća, ukrasiš se njime i igraš dok ne dođu ostali. Zato uvek bereš cveće. Uvek, jer se nikada ne zna kada će ti biti potreban venac. Za ples.

Na desno rame Kala spušta kolač dumńeďîu, Bog. Prekrsti se.

„Jao Rako, Rako, zar da umreš tamo u divljini, daleko od svih! Jao Rako, Rako“, izgovara Kala kroz neki čudan plač bez suza. „Kako da znamo, o sine moj, kako si izdahnuo, kako da stavimo ovu glavu, kada ne znamo gde je tvoja bila? Kako u grob da te položimo, o sine sine moj, što ostavljaš majku nespremnu.“

Stavljate kako možete. Glava je glava, ma gde nekad bila, sada je ovde. Na čelu. Prema istoku, uvek prema istoku. Ona je tu da čuva pomanu, da joj pomogne da ne zaluta dok putuje do boginje koja će je potom predati Raki. Vratiće mu njegovu glavu. Gde god bio. Onda će pozvati ostale bogove i boginje, pozvaće i rodbinu, prijatelje i pritajene neprijatelje. Svi će lomiti hleb i jesti ga trudeći se da ne ostane ni mrvica. Čitav hleb. Čitavu glavu. Da ne ostane ni trag.

Zatvaraš oči na tren i vidiš Vînturu, vetrinju. Staru boginju vetra i transa. Ima dugu, umršenu kosu, ali na najbolji način doteruje celu postavku i nosi je kod pokojnika na svojim plećima. Otvaraš oči i stavljaš znak u obliku spirale, na kome je urezano dvanaest sunčevih zraka. Pominješ joj ime. Sve struji. Sve se zatvara. Sve se ponovo rađa. Krstiš se.

„Rako, Rako, sunce majkino, zar bez sveće da odeš?“, govori njegova majka i spušta rajsku sveću pokraj hlebova. Daješ joj znak obrvama da niste završile sa hlebovima i da ne pali još sveću.

„Hajde, hajde“, dodaje, bez one grimase kojom je maločas kao plakala.

Tu su Sunce, Mesec, Rajski stražar, Sveta Subota, Lepotan. Stavljate hlebove i krstite se posle svakog, iako vaši bogovi ne poznaju ovaj pokret.

„Meseče, mladi tanki Meseče, daj mom sinu da opet ustane.“

Tvoja sestra prinosi makaze.

„Oslobodi se, Rako, dete majkino, kao što si nekada iz moje utrobe, moje posteljice, izašao u svet. Oslobodi se, Rako, ove zemlje, neka ti je tako laka da se još lakše popneš na nebo“, govori Kala, ljubi makaze i krsti se. Tvoja majka, kao da nešto shvata, odlazi do šupe i vraća se sa merdevinama koje prislanja na sto.

„Popni se, o Rako, popni se u Raj gde te čekaju naši.“

Luśafur, govoriš i spuštaš kolač u obliku svastike. Svetlosni kolač. Zatvaraš oči na tren, vrućina je jaka, čini ti se da ćeš da se onesvestiš. Tada ti se prikazuje ona, Danica. Uzima svoj hleb. Toliko je jaka njena svetlost da boli. Otvaraš oči, ali ti se čini da si zaslepljena. Sestra ti donosi vodu i naređuje „Drži se“.       

„Majko, zvezdo, osvetli mu put. Da moj Raka vidi tamo gde svetlo ne dopire.“

Zatim palite sveće koje se nalaze u pojedinačnim hlebovima, kao i Rajsku, Veliku sveću koju je Kala postavila.

Nešto ste zaboravile.

Muoşî, izgovaraš i spuštaš ovaj poveći hleb paralelno sa glavom. Imenujete sve mrtve i govorite im da dođu na ručak, da se počaste. Tu je svastika na sredini i krst sa četiri mlada meseca na svojim krajevima.

„Pomozi mu mumo, pomozi tvom unuku da se snađe tamo kod vas. Pomozite mom Raki, o jadnom sinu mom, pomozite mu da bude sa svojima. Otključajte mu kapije, o sestre moje prerano umrle, tetke Rakine, otključajte mu kapije i dajte mu da jede.“

„Voda“, ćuška te sestra. „Gde je voda?“

Prinosiš zdelu sa vodom. Namenjujete.

Dobar je znak što ima vetra, pomana će lakše otići, ali sveće vam se neprekidno gase. Izdaleka vaše usplahirene crne marame se vijore kao ptičurine.

Zaboravile ste. Pasaroj. Namenjujete gladnim pticama.

„Jedite svoju hranu, ostavite Rakinu“, govori Kala. Bacaš kolač preko plota i znaš da nisu golubovi ti koji će iskljucati mrvice. Čini ti se da čuješ lepet njihovih krila kako se probijaju kroz vetar.

„Mama, zašto sve ovo radimo?“ pita te Marica koja je krenula za tobom u kuću, kada si pošla po tamijan.

„Pa zbog tvog oca, kćeri.“

„Ali, mama, mi nismo sigurne da je on umro.“

„Nismo, ali za svaki slučaj, dete moje.“

„Ali, mama, zar tamo ne može da se spremi hrana, zašto se odavde šalje?“

„Ne, kćeri, ne može da se spremi hrana. Zato mu šaljemo.“

„Mama, a zar on ne zna put tamo gde treba da ide?“

„Marice, znao bi da je umro kod kuće, sa svećom u ruci. Tada bi ga poveo njegov ujka, bog da mu dušu prosti, koji je umro poslednji. Lako bi prešao preko rajskog brvna, pored straže, možda bi kratko zastao kod Somođive.,,“

„Kod Somođive?“

„Da. Kod starice bez očiju, koja sedi na kamenju i gleda šta je u životu proživeo od onoga što mu je bilo zapisano kada se rodio.“

„I posle? Gde bi posle išao?“

„Pravo kroz rajska vrata gde bi ga dočekala Sveta Majka, koja bi probudila sve svece da mu otvore vrata i pokažu Raj.“

„Kao u pesmi! A, sad, mama, gde ide sad?“

„Eh, sad je sve mnogo teže. Umro je u daljini“, uzdišeš, mada ne osećaš neku težinu. „Umro je bez sveće, kćeri. A ko umre bez sveće, baca greh senke na sedam kuća, a ni sam ne vidi kroz mrkli mrak. Treba mu svetlo da ga vodi.“

„Jel ga tamo prati ljuti deda sa belom bradom kome smeta svetlo, pa mu stalno gasi sveću?“, pita Marica, dok joj oči svetlucaju na neki novi način.

„Da“, kažeš. To su priče koje pričate pred spavanje. To su pesme koje pevate pre ukopa. „A može da se pojavi i đavo iz močvare koji isto ne voli plamen. Tako da kada stigne na rajsko brvno, iskušenja postaju još veća – Jadac ga napada u želji da ga odvede u vodu. Mračnu i duboku kao nebo.“

„Kao nebo…“, ponovi Marica približivši se prozoru u želji da proveri koliko bi mogla da bude duboka ta voda. Zatim se okreće prema tebi. „Na kraju ipak prelazi brvno?“

„To ne znam. Neko i ne pređe, pa nikada ne stigne do rajskih vrata. A onaj koji pređe, možda i stigne, ali je pitanje koliko će dugo kukati i moliti ispred vrata dok mu neko ne otvori.“

„Ali sada duva vetar, mama. Možda neće biti dovoljno svetlosti za tatu?“

„Biće.“ Izgovoriš to sa sigurnošću, iako i sama ne veruješ da će Raka ikada imati dovoljno svetlosti. Ili bi za njega i malo svetlosti bilo previše.

„Hajdete!“ zove vas strogo tvoja sestra.

Vraćate se. Sve je spremno. Postavljate hranu na sto; mirisi se puše i zajedno sa svećama i dimom iz kandila obrazuju neke neobične oblike. Na trenutak ti se učini da je dim dobio ljudski oblik i odleteo u pravcu vetra. Namenjujete i torbu u koju ste stavile nekoliko hlebova, jabuka, malo ogledalo, i srebrnjake.

Uzimaš parče hleba iz glave, pokazujući ka zapadu uz reči Neka krene.


Milena Ilić Mladenović, trenutno piše dva romana; prevodi sa italijanskog i engleskog. Šeta po šumama tražeći vukove i/ili njihove tragove.


Libartes je nezavisni projekat, neprofitni, što znači da se finansira samo zahvaljujući slobodnim donacijama. Redakcija, kao i saradnici, prevodioci, učestvuju volonterski na projektu, ali kako bi se održao kvalitet, kompetentnost i neophodno održavanje čitavog posla, potrebno je vreme , kao i određeni finansijski izvori. Vašim doprinosom bismo mogli da budemo još zanimljiviji i kvalitetniji! Donirajte već danas!

Related posts

Stevan Šarčević – Zidovi

Libartes

Draško Sikimić, Katarina – odlomak iz romana (LOM, 2020)

Libartes

Nikola Leskovar, Dan kada sam odabrao očajavanje