Kada si daleko
Ovaj Sion čuva radosti davne,
I broji tri lavirinta.
Junaci u crnim odorama,
Beskonačnosti svjesni,
U manastirskoj biblioteci,
O ubistvu tajnom zbore.
Mia bella poesía;
Ne zaboravi trodnevno putovanje,
Danteove riječi i bolnu sliku Limba,
Rijekom čežnje tiho plove
Ovidije, Vergilije i Homer…
Sedmog se kruga dobro sjeti,
Tri pojasa hladne krvi.
Nek je blažen dan, mjesec i doba;
Pijeta,
Uspavani Kupidon,
Adam na platnu,
Uklesani Davidov lik
I orahovo ulje.
Con te partir;
Italija sanja na horizontu.
Andrea Peruničić, rođena 1997. godine u Podgorici, kao diplomirani filolog francuskog jezika i književnosti na Univerzitetu Crne Gore u Nikšiću, pišući pjesme u kojima dotiče dualnost ljudske prirode, obuhvaćene likovima zemaljske zbilje i apsolutne čistote izvan materijalne stvarnosti, donosi nam priču o čovjeku rastrgnutom između ništavila i vaznesenja. U želji da postane bolji, njegova pala priroda biva upornija. Čovjek je osuđen na dvoboj; ugušiti sopstveno zlo, sopstvenom dobrotom. Sloboda izvan cjeline ne postoji, a slobodna volja je ono što nas čini protagonistom tog izuzetnog ili pak destruktivnog ciklusa.