DANI ŽALOSTI II
Miki, ti ovo možda ne znaš, no ja sam kao mala često lovila vrapce i lomila im krila. Znaš, nije bilo krvi pa se sve činilo nekako nevino i bezbolno. Znala sam i glavu gurati ispod kotača parkiranih vozila. Znaš, htjela sam vidjeti kako je to biti pregažen.
Miki, ja se neopisivo sramim. Teško je objasniti što nas nekad tjera na činjenje.
Znam da bi želio znati jesam li još uvijek takva, ali na to ti ne mogu odgovoriti. Tko sam ja uopće? Jesmo li točkice ili crte? Miki, tko si pak ti? Čini mi se da je sve to izvan naših dosega. Voljela bih da si zrikavac. Gol. Skriven u kakvom šumarku. Da me dozivaš, bez da znaš kako izgledam.
Ne bi li to bilo tako lijepo!
Možda je nas samo beskrajno strah. Voljela bih da neke stvari mogu prešutjeti, ali čemu kad i tišina govori.
Ovo što ću ti sada reći ti već znaš i žao mi je što to stalno ponavljam, ali ja sam se pokušala ubiti kad su mi rekli da sam mnogo toga nasilno potisnula.
Možda i nije bilo zbog toga. Možda je to bilo zbog one čudnovate ugode koja je prostrujala tijelom kada sam shvatila da se ne moram osjećati odgovornom.
Miki, ni u šta više nisam sigurna.
DANI ŽALOSTI XII
Milovati u kasno, kasno podne. Poljubiti svaki cvijetak barem jednom.
Miki, zašto ljudi tako silno žele promjene? Objašnjenja? Smisao o kojem uopće niti nemaju potrebe pitati, nego samo nametati.
Ljudima nedostaje nježnosti. To im netko treba reći. U svim tim silnim težnjama ka nečem što nisu kadri ni strpljivi upoznati, oni će razasuti svaku tanku nit dirljivosti. Miki, nama ne trebaju promjene. Nama trebaju odrazi. Suptilne, a ne nagle slike naših slatkih i bezbolnih crta.
Rađamo se nasilni. Miki, ti znaš da sam ja prva takva i da povodom toka još ništa nisam učinila. No, gdje, gdje to piše da takvi moramo i ostati.
Umor me hvata od brzine. Siline. Čak i spori koraci djeluju kao beskrajno dugi udarci bičem. Prolongiranje ionako već beskrajnih snaga nemoći. Neobjašnjivost ikoje riječi koja ima pretenziju nametnuti.
O zašto, zašto…
Miki, ima stvari koje vječno ostaju. Kojima ne možemo izbjeći, ali koji traže, ne puštaju da ostanu u sjeni.
Svakako, mi nešto moramo Miki. I ono što se ne mora se mora u svom zahtjevu.
Toliko svega. Pa i ljubavi usprkos svakom svakodnevnoj neminovnoj žalosti. A ljudi? Ljudi su i dalje tako jebeno nezainteresirani.
DANI ŽALOSTI XIV
Ovdje gdje nas je život donio. Ovdje gdje nas još treba da donese. Miki, to je trnje. Trnje iznad kojeg se rasteže divna, orošena trava.
Ništa se ne smije dirati, a mi smo tako hlapljivi.
Kada bi došao s vrećicom svježeg mlijeka, ja bih porumenila od srama. Bilo bi tu previše živosti.
Puštam muziku koja me baca negdje drugdje. Nepodnošljivo je znati da je negdje more. Da su negdje ipak sretni ljudi. Da je negdje ekstaza koja nas trenutno lišava patnje sjećanja i patnji nadolazećih ostvarenja.
Ne postoji riječ koja bi ispravno oprisutila ono što je nihilizam. Niti ona koja bi sve to porekla.
Hodam bosa plažom. U daljini je grupica ljudi i ja ću ih zaobići. Nježni su samo na daljini, no ipak ih trebam da budu upravo tamo gdje jesu. Puštanje da se bude. Neizbježnost groznih ishoda.
Jednoga dana želim se survati sa stijene u plitku vodu. Ta bol nije tako strašna. Ne može biti.
Miki, svi mi trebamo, sve treba jedan bezbolni trenutak da iskupi sva stradanja.
Kada spavam, stopala ne pokrivam. To je nesigurnost u koju uvijek moram biti sigurna.
Što kada bi bilo izvjesno da se više ništa neće dogoditi? Kako bi se tada ponašali? Miki, bi li me i tada volio? Bi li i tada bio spreman projebati svoj jadni život tražeć’ sreću?
DANI ŽALOSTI XVIII
Gluho doba noći je. Ponovno sam pisala oporuke izmišljenim nasljednicima. Moja soba je bijela, pusta i hladna. Moja usta su prazna. Trbuh. Srce. Duša.
Moja htijenja su pusta. Moji nagoni pusti. Sve ono grozno ljudsko u meni je presušilo, a ja i dalje nisam ništa bolja. I dalje nemam ikakav temelj. Utjehu. Razlog za ljutnju.
Pustoš. I manje od toga.
Miki, mi često buncamo. Hinimo pripadati. Biti dio. Cjelina toga dijela. Biti netko i nešto među i s ljudima.
Bolest. Živa, glasna bolest.
Nema strane na koju treba stati. Koju treba braniti. Napadati.
Pljunuo me kada sam mu rekla za nas. Nije dopustio da dovršim započeto.
Grijeh. Grijeh. Moj preveliki grijeh.
Kleknem na madrac, jer ne podnosim bol, i vrištim molitve. Grebem se po licu dok jako ne prokrvari. Tada se brijem i potpuno naga umatam u bijelu plahtu. Nitko ne može znati kako je to biti moje biće.
Bog je napustio sebe sama. Prognao se i otjerao.
Raj je osmijeh što ga puštamo kad smo tužni. Neumjerenost samoobmane.
Traženje razloga sveopće napuštenosti.
DANI ŽALOSTI XXI
Oslovljavati. Nekoga. Nešto. Bilo što.
Ja toliko trebam tvoje ime kako bi se mogao javiti.
Tamo gdje ništa ne odzvanja ništa se i ne može odazvati.
Koliko je ugodno imati tvoje biće na dohvat daha.
Glas prijateljstva.
Pjev u kriku noći.
Miki, ti si najbliži kada šutiš i slušaš. Ja to toliko neopisivo trebam kako bih mogla pridati makar ikakav smisao.
Usne ti gore od žara da se javiš i ustupiš svoje vrijeme mojemu.
Ali, ja, ja ne želim da budemo toliko vulgarni.
Znam i da ti je dosta tajni, ali ja sam ipak uganuta žena.
Nespretna i neugodna u zabludama kojih se nikada neću osloboditi.
Kada bih barem nešto mogli zaustaviti.
Posvetiti kako nam jednom kada se budemo morali suočiti s neizbježnim ne bi bilo žao.
Ipak, ne misliš li da je vječna tuga život s takvom mišlju u vrelim grudima onoga koji se s nepoznato svojim konstantno obračunava?
Priznajem! Odlazeći poražena ipak se radujem što sam mogla pozivati na svatove.
Znaš, proljeća su ti naši krvnici kada sve pjeva, a naša pjesma postaje obična i žalosna. Svitanje kraja.
Uštipak gorkog poljupca koji se utiskuje mrtvima na rosna, žalosna čela.
Patrik Weiss rođen je u Rijeci 1. svibnja 1996. godine. Filantrop. Trenutno je student završne godine diplomskog studija kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Nema pojma kako će se nakon faksa prehranjivati. Objavljuje poeziju i eseje u raznim internet časopisima i na raznim portalima posvećenim književnosti. Ne preferira određen stil, zalaže se za slobodu izraza i inovaciju u pisanoj riječi. Osim poezije i eseja, piše i kraću prozu te drame. Obimnije prozno djelo je u planu, no vrijeme ga uvijek uspije pretječi. Do sada je objavio pet knjiga poezije. (Šutnja je zlato i ostale životne laži 2017.,Redak, Purpurni oblaci 2018.,Redak, Le Nouvel Etat 2018., Redak, I papiga može ponavljati 2018. UNSP, S kandžama na očima 2019. Redak). Životni san mu je postati bébé terrible književnosti, a isto tako zna da se to ne postaje. U suštini, onaj koji se osjeća kao apatrid s koferom punim riječi.
Ovaj tekst je objavljen u decembru 2020. godine, u okviru temata Melanholija.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.