Lisičja zima
Lisica ima električno krzno
živi lješnjak, cerek
u zimskoj noći s repom kao žičarom
– laž nema gnijezdo * –
oprezno prelazi sporednu cestu
sa sjevera na jug i natrag, traži svoju večeru
dok sa mnom tiho razgovaraš ova scena
se ponavlja još uvijek identična nakon godina,
zajedno sa snom u kojem mi ispadaju
dva zuba i iz ruku mi niču
kandže i posvuda imam otvorene oči:
ne vjeruj nikome, mala blizanko
koja mi nimalo ne sličiš
to je tvoj problem, kažeš, divlja si
ili je to rekao netko drugi, nije važno
uvijek je ista scena, ista utrka
ista tupa potreba koja pritišće ugašenih farova
odmori se, molim te, još malo
želim iluziju ruže koja vrijedi više od ičega
tihi lov, bodež među rebrima
udar naopakog kometa,
zaslužiti suze i novi rep
sjajan da se šepiri kad dan
stigne u žurbi i zauzvrat zatraži istinu
tu strvinu bačenu u rupu
za napadaj gladi, za kasnije.
* Ovaj stih je napisao Fernando Pessoa
Datulje za doručak
Datulje za doručak, kažeš mi, svakog dana
i ja zamišljam ta mala mekana sunca
najslađa, koja dolaze iz druge zemlje,
u redu između tvojih usana oprezno prelaze
zoru, dok im skidam koštice jednom godišnje
za blagdane, kad me snijeg podsjeća
da sam negdje drugdje izgubljena među drvcima prekrivenim
plastičnim zvijezdama i lampicama koje svijetle
isprekidano. Datulje za doručak, kažem ti, rijetko
jer ovdje je sunce osušena uspomena
iz jednog drugog života koji nije sačuvao sjećanja
mutna slika koju mi sad donosiš na dar
iznenadni Božić, ljeti, mali grč u srcu.
Relikvija
Tako se sjećam tvog tijela
– sićušnog sunca koje je progutalo
nebo od krijesnica i odsutnosti –
kao bijeli mramor, biser
prošaran tamom za svaku tišinu
koju čuvaš rukama od snijega
Nekih dana, valovi nabujali
iz plavih tuš-glava uskomešaju se
usporeno na ovoj udaljenosti,
od straha do straha, a ti si kip
prelijep, strašan, bez očiju
i glasa, relikvija moje želje
Želim te imati – prozirnu kost
pramen baršunaste kose
kap karminske krvi
čak i zubić za vilu kakva jesam
kad ti ukradem dah – protiv svog srca
ili u piksidi pupka, želim da se
miris mošusa koji vlažan cvjeta
popenje u sjeni mog vrata
po meni, duž leđa
Kad se vratiš da me zagrliš
uzgojit ću malu šumu
zimsku, najbjelju,
unutar kralješaka i usta.
Da potrošim ovu svakodnevicu
Da potrošim ovu svakodnevicu
ispražnjenu od nježnosti, goli
kamen koji se od nas odbija, pogled
na pripitomljeni suhi horizont
(i ja koja sam gradila
pohlepnu geometriju riječi
da učinim manje dosadnim
mehanički udarac
jezika među zubima,
poput djece
vježbala sam igru uvijek iznova
– ozbiljno – stišćući se
opet i opet kao da
nema nastavka)
da potrošim nijemu bijelu smrt
iz jednog dana u drugi s identičnim malim
krijesnicama isprekidane sreće, razbacanim
u mraku jednog toliko rastresenog vremena da bi
čak i banalnost ničega
možda imala manje ograničen okus.
Onog puta
Onog puta kad je sunce
palo na zemlju
pokošeno glasom
iz vlastitog svjetla
snažno pogođeno, činilo se
da su krijesnice iverje
koje mi pada po kosi
vezanoj u čvor,
činilo se kao da je kraj svijeta
ali onda život ide dalje – tako kažu –
samo manje svjetao i
malo hladniji, neugodniji,
glas se vrati svojim tišinama
u dosluhu sa sjenama, vrati se
šutnji govorenju napola
i stvara lagani vjetar među oblacima
koji me od onog puta slijede
pažljivi, postrojeni
nisam shvatila da li u pogrebnoj povorci
ili da mi daju iluziju da sam još uvijek
mladenka još uvijek ista kao prije
– u stalnom iščekivanju – još živa.
Pjesme iz zbirke “Rezervirano vrijeme”
(Giuliano Ladolfi, 2018.)
*Sa italijanskog prevela Sara Kopeczky Bajić
Silvia Rosa rođena je u Torinu, gdje živi i predaje. Diplomirala je pedagogiju i pohađala tečaj pripovijedanja u školi Holden. Njeni pjesnički i prozni tekstovi prisutni su u nekoliko antologijskih svezaka, kao i u časopisima, portalima i književnim blogovima. Među njenim publikacijama su: fotopoetska antologija Maternità marina (Terra d’ulivi 2020), čija je urednica i autorica fotografija; poetske zbirke Tempo di riserva (Giuliano Ladolfi Editore 2018), Genealogia imperfetta (La Vita Felice 2014), Solo Minuscola Scrittura (La vita Felice 2012), Di sole voci (edicija Lieto Colle, 2010 – II izdanje 2012); esej o suvremenoj povijesti Italiane d’Argentina. Storia e memorie di un secolo d’emigrazione al femminile (1860-1960) (edicija Ananke 2013); zbirka kratkih priča Del suo essere un corpo (Montedit Edizioni 2010). Zamjenica je urednice književnog bloga “Poesia del nostro tempo”, urednica internetskog časopisa “Niedern Gasse”, surađuje s književnim blogom “Margutte”, s časopisom «Argo» i s novinama «Il Manifesto». Jedna je od osnivačica “Medicamenta- lingua di donna e altre scritture”, projekta pjesničke terapije koji nudi niz čitanja, događaja i radionica namijenjenih talijankama i strankinjama, baveći se psihološko-pedagoškom i rodnom perspektivom u pripovijedanju i njihovim životnim pričama. Radila je na projektu poetskog prevođenja i intervjuima s nekoliko argentinskih autora pod naslovom Italia Argentina ida y vuelta: incontri poetici, objavljenima 2017. u e-knjizi (edicija Versante Ripido i La Recherche).
Sara Kopeczky Bajić (1992) diplomirala je anglistiku i talijanistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, Časopis Mogućnosti, ZiN Daily, PS-Portal, Libartes, Večernji list, The Split Mind (čija je bila i urednica).
Više puta ušla u izbor za nagradu Prozak.
Osvojila drugo mjesto na natječaju za kratku priču Zlatko Tomičić.
Osvojila prvo mjesto na natječaju Ulaznica.
Osvojila nagradu Trećeg Trga u kategoriji prve knjige proze za neobjavljeni rukopis U potrazi za jugom.
Osvojila nagradu Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku pjesama Kamen, školjka, papir.
Zajedno s još dvije ljubiteljice književnosti vodi blog Novi književni val, gdje objavljuje priče, recenzije, preporuke i savjete o pisanju: https://noviknjizevnival.wordpress.com/