Image default
Reč i misao Strip

Dinko Kreho, Jezici Dylana Doga

Jezici Dylana Doga

Piše: Dinko Kreho

Teoretičar književnosti Jonathan Culler primjećuje kako je način na koji danas razmišljamo i govorimo o kulturnim proizvodima i materijalima najdirektnije oblikovan vokabularom književnosti i književne teorije. Posve je uobičajeno, primjerice, govoriti o glazbenoj sintaksi ili pak o filmskome tekstu, u toj mjeri da ove izraze jedva da i percipiramo kao metafore. Kad je riječ o stripu, proširena upotreba termina kao što su “tekst” ili “jezik” posebno dobro dođe, utoliko što je njegov izričaj već po definiciji rascijepljen. Mislim, dakako, na činjenicu da se ovaj medij i umjetnička forma sastoji od vizualne i od tekstualne komponente tj. da ga oblikuju i određuju dva heterogena idioma: verbalni i neverbalni. U tom bismo smislu mogli ustvrditi kako sam koncept “jezika stripa” uvijek-već upućuje na jezike.

Ako sam o vizualnim aspektima Dylana Doga u ovoj knjizi pisao poprilično šturo, tomu nije tako stoga što bih eventualno smatrao da se njegove vizualije daju razdvojiti od književno-pripovjednih aspekata kao što su fabula, siže ili naracija. Naprotiv, ne mislim da je između ova dva plana moguće povući jasnu crtu, a pogotovo ne da bi se jedan mogao ili trebao podrediti drugome. Razlog zašto se Dylanovom vizualnom stranom tek sporadično bavim krajnje je banalan: za nekoga tko sebe doživljava kao ljubitelja stripa, o crtežu, i vizualnim umjetnostima uopće, znam sramotno malo. Dok se u bavljenju drugim aspektima serijala mogu “kačiti” za različite teorijske reference, time posežući onkraj okvira koji uspostavlja moja osobna čitalačka povijest Dylana Doga — kad je u pitanju njegova likovnost, mogu ponuditi tek anegdotu, dojam i prvo lice. Ipak, nedostatak referenci i znanja ne znači da je za moj osobni doživljaj stripa vizualna komponenta manje važna od one literarne; upravo suprotno.

Naime, makabričnu atmosferu Dylana Doga, koja me se u djetinjstvu tako dojmila i koja ga je na prvu izdvojila iz mora drugih lektira, najprije sam i doživio na vizualnoj razini. Šikteća krv, prosuta crijeva, i razni spektakularni prizori umiranja i pogibije, prizori čije sam književne prikaze beskrajno uživao čitati — od Priča iz klasične starine Gustava Schwaba do popularnih Ninđa romana s kioska — na Dylanovim su se stranicama pojavljivali u već-vizualiziranom obliku. Vidjeti takvo bogatstvo nasilja u istom mediju u kojem sam takoreći donedavno bio konzumirao Mikijev zabavnik djelovalo je hipnotizirajuće. Međutim, Dylanov crtež fascinirao me je i mimo situacija i radnji strave i užasa. Iako su, primjerice, i Nick Raider i Martin Mystère također bili smješteni u suvremeni svijet, likovi, mjesta i prizori koji su naseljavali njihove stranice za mene nisu bili živopisni na način na koji su to bili slični sadržaji u Dylanu Dogu. Dojam “realizma” koji je Dylan ostavljao na mene se od naših prvih druženja manifestirao takoreći već u slici i prilici likova, u konfiguraciji zgrada i ulica, u teksturi noćnoga neba među njegovim koricama. Začudo, prizori (ženske) golotinje i seksa, koje je Dylan prvi među Bonellijevim stripovima eksplicitno prikazivao, a koje će toliki fanovi iz predinternetskog razdoblja isticati kao amblematske za njihove prve susrete sa serijalom, meni se (na svjesnoj razini!) nisu odmah utisnuli u pamćenje. Možda stoga što sam već čitao i spomenute Ninđa romane, dobro nafilovane pornografskim pasažima, a znao sam da postoje i “stripovi za odrasle” i imao mutnu predodžbu o čemu se (tj. što se) u njima radi — Dylanova eksplicitnost nije me zatekla posve nespremnog. Tek sam nekoliko godina kasnije postao svjestan važnosti erotike i seksualnosti u njegovom univerzumu, o čemu svjedoči i nekoliko dionica ove knjige.

(Ovdje se moram prisjetiti svog dječjeg susreta s jednim stripom koji me je, razliku od Dylana, tada odbijao, i to prvenstveno svojim crtežom. U pitanju je ni manje ni više nego Alan Ford. Na stranu to što sam još manje razumio što se događa na njegovim stranicama nego što je to bio slučaj s Dylanom; već mi je karikaturna izobličenost njegovih likova djelovala dovoljno uznemirujuće da se držim podalje od njega. O nepredvidivosti dječje optike dodati ću još samo to da mi je pojava Boba Rocka, glavnoga comic reliefau serijalu, izazivala izrazitu nelagodu, a da sam se parodijske superzlikovačke ekipe Trio Fantasticus u toj mjeri prestravio da sam i znatno kasnije, kad sam Alana Forda već manje-više čitao, epizodama u kojima se oni pojavljuju prilazio s oprezom.)

Kroz godine i decenije imali smo priliku vidjeti brojne i raznovrsne crtačke izvedbe Dylana Doga. Danas bih rekao da sam ove heterogenosti postao svjestan još dok sam listao svoje prve epizode serijala. Za razliku od, recimo, Zagora, u kojem sam, ponesen jednom za drugom fantastičnom avanturom Duha sa sjekirom, jedva i bio svjestan razlika u njihovoj likovnoj izvedbi, Dylanovu “pluralnost” kao da sam od malih nogu usvojio kao važan dio njegova vizualnog i narativnog identiteta. Primjerice, jasna linija i redukcionistički pristup dueta Guiseppe Montanari i Ernesto Grassani i njihovi Groucho i Dylan prikazani gotovo u “crtićkom” (cartoonish) stilu svjetlosnim su godinama udaljeni od ekscesnoga korištenja sjena i kontrasta te blijedih i razlomljenih figura koje forsira Corrado Roi, od njegova asketskog, ispijenog Dylana i gotovo dijabolično iskeženoga Groucha. Isti takav jaz prepoznajemo između, recimo, putenog stila Bruna Brindisija, njegovih otvoreno erotičnih (u najširem smislu) likova, i tmurnoga, praznjikavog likovnog kozmosa Ugolina Cossua. Mislim, dakle, da sam ove i ovakve kontraste od početka percipirao, i da su mi se, štoviše, u stripu poput Dylana činili “prirodnima”. Danas bih rekao da u avanturama Istraživača noćnih mora crtačka heterogenost vjerojatno tek više dolazi do izražaja nego u drugim Bonellijevim stripovima. Dylanov efekt “aktualnosti”, kojim sam pokušao rastumačiti u ranijim poglavljima, bilo bi zanimljivo razmotriti i s ove točke gledišta.

Možda neobično, s obzirom na činjenicu da se u prvom redu bavim pisanom riječju, tek sam relativno kasno osvjestio atraktivnost verbalnih idioma Dylana Doga. Poput većine Bonellijevih serijala, i on je smješten u anglofono okruženje, pisan na talijanskome, a utemeljen na konvenciji da se pretvaramo kako se unutar stripa sve vrijeme govori engleski; pojedini anglizmi u serijalu, poput Dylanovog i Blochovog old boy, ili vrlo čestoga killer, ponavljaju se kako bi podebljali taj privid. Međutim, mjesto jezika u Dylanu Dogu po mnogočemu je specifično, i u strukturnom i u vrijednosnom smislu. Za početak, neizostavan dio Grouchovog nastupa čine dosjetke zasnovane na igrama riječima, od kojih su mnoge proizvod trenutka, a neke se i (čini se, programski) ponavljaju – poput igranja s homofonijom te (tebe) i (čaj, koji Dylan Groucha redovito šalje da pripremi), ili pak assistente/dessistente (pomoćnik/”odmoćnik”). Ako bismo ovu praksu htjeli tumačiti iz unutarstripovske perspektive, morali bismo zamisliti da Dylanov pomoćnik “zapravo” proizvodi odgovarajuće igre riječi na engleskome; vjerojatno je, ipak, jednostavnije prihvatiti metastripovski status ovih štoseva i činjenicu da oni naprosto prebacuju četvrti zid. Uzgred, s Grouchovim su se jezičnim igrarijama prevodioci u našim krajevima nosili na različite načine, ne uvijek s najvećim žarom i poduzetnošću — što im, znajući koliko se prevođenje najčešće plaća i vrednuje, niti ne može zamjeriti — no svakako je posrijedi važan aspekt serijala. Međutim, jezične ekscentričnosti u serijalu nisu tek privilegija jednoga lika.

Naprotiv, sam jezik u Dylanu Dogu preuzima metafikcijsku i metastripovsku funkciju ništa manje nego što to čine različiti vizualni, narativni i formalni citati. Bree Daniels, velika ljubav našeg junaka koju smo prvi put susreli u kultnim Uspomenama nevidljivog (RS #19), prostitutka koja se i inače izražava stereotipno afektirano i koketno, njegovo ime tako uporno izgovara Dailan. U pitanju je očigledna šprdnja na račun talijanskih muka s izgovorom engleskih imena, koje ponekad dovodi i do toga da ime američkoga kantautora nobelovca postane Bob Dailan. Bilo bi neobično da netko kome je engleski maternji jezik uporno čini sličnu grešku, i to unatoč negodovanju i ispravkama sa strane vlasnika imena; jasno je da je na djelu metajezični humor, koji nije ni mišljen da bude “uvjerljiv” na unutarfabularnoj ravni, nego se zabavlja upravo crpeći specifične mogućnosti i prednosti stripovskoga medija. U drugim prilikama, pak, činjenica da se s unutarstripovske točke gledišta ne govori talijanski uzeta je za ozbljno: recimo, dato nam je do znanja da je rebus čije se rješavanje pokazuje ključnim za rasplet epizode Ghost Hotel (RS #146) na talijanskome, jeziku koji Istraživač noćnih mora izjavljuje da ne zna (“cijela je Italija rebus”, dobacuje Groucho). Njegovo nepoznavanje talijanskoga ponovno je naglašeno u epizodama Crvena smrt (RS #126) i Misterije Venecije (RS #184), koje se događaju u Veneciji, te postaje izlika za još metastripovskog humora — koji za temu i inače nerijetko uzima Italiju, dakako u ironijskome i satiričnom ključu.

Na planu imenovanja likova i toponima, Dylan je po pravilu ciljano transparentan. Već je u prvoj epizodi serijala Sclavi demonstrirao kako ni na jezičnom planu, kao ni u tolikim drugim aspektima, ne pretendira na suptilnost i rafiniranost kakvu “ozbiljno” čitateljstvo ili gledateljstvo zahtijeva od žanra horora da bi mu podarilo pravo građanstva. U ovoj priči, recimo, susrećemo velikog negativca po imenu Xabaras — anagram od Abraxas, što je prema gnostičkoj tradiciji jedno od sotoninih imena — i otkrivamo da se njegov laboratorij za proizvodnju zombija nalazi u mjestašcu po imenu Undead — “neumrli” ili “neupokojeni”. Likovi će, a u prvom redu sam Dylan, kao hodajući citat-posveta u serijalu, komentirati ovakve podudarnosti i zbijati šale na njihov račun. Jezična “nametljivost” u nomen est omen maniri kroz trideset godina serijala ostat će jedna od njegovih prepoznatljivih scenarističkih i narativnih praksi. U fazi kad sam želio biti ozbiljan muškarac od knjige, Dylanov nedostatak suptilnosti išao mi je na živce: kako misli biti ozbiljno shvaćen kad ti vlastite žanrovske namjere i posvete tako često gura u lice — među ostalim i na planu imenovanja? Lako za mene, koji sam već bio fan, ali kako misli navesti visokoparni literarni i kulturnjački svijet da zauzda predrasude i pruži mu šansu?

Trebalo mi je godinu-dvije da shvatim kako Dylan i nije namijenjen takvima kakav sam maštao da budem. Ili, u najmanju ruku, on to u svojim boljim inkarnacijama zacijelo nije, a kad to poželi biti, obično ne okrene na dobro. Transparentnost, citatnost, pa i stanovita “plakatnost”, možda najprodornija na planu jezika, ali vrlo izražena i u drugim ravnima — od kojih smo se nekima bavili kroz ovu knjigu — ne samo da nije nefunkcionalna, već predstavlja jedan od temelja njegova identiteta. Općenito, “profinjenost ne tražim niti bih vam je dao”, moglo bi jedno od gesla Dylana Doga.

 

            [Iz knjige Naš vršnjak Dylan Dog, Split: Redak, 2021.]


Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) piše i objavljuje poeziju, kratku prozu, esejistiku i književnu kritiku. Bio je suradnik projekta Alternativna književna tumačenja (AKT), član redakcije dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te voditelj tribine Od riječi do riječi u književnom klubu Booksa. Objavio je pjesničke knjige Ravno sa pokretne trake (2006.), Zapažanja o anđelima (2009.) i Simptomi (2019.), esejističke Bio sam mladi pisac (2019.) i Naš vršnjak Dylan Dog (2021.), radio dramu Bezdrov: Zvižduk u noći (u koautorstvu s Darijem Bevandom, 2013.), kao i veći broj književnokritičkih, esejističkih i proznih tekstova u štampanim i elektronskim medijima i periodici. Živi u Zagrebu.

 

 

Članak koji ste upravo pročitali je besplatan, ali je na njega uloženo vreme (i novac). Podržite Libartes i pomozite nam da budemo još kvalitetniji!

Libartes je nezavisni projekat, neprofitni, što znači da se finansira samo zahvaljujući slobodnim donacijama. Redakcija, kao i saradnici, prevodioci, učestvuju volonterski na projektu, ali kako bi se održao kvalitet, kompetentnost i neophodno održavanje čitavog posla, potrebno je vreme , kao i određeni finansijski izvori. Vašim doprinosom bismo mogli da budemo još zanimljiviji i kvalitetniji! Donirajte već danas!

Povezani članci

Ivana Slavković, Venecijanska bajka Korta Maltezea

Dve poetike smrti

Džozef Kembel, Heroj sa hiljadu lica

Ostavite komentar