Imala sam crnog patka
Piše: Magdalena Blažević
*
Imala sam crnog patka i kuću uz cestu. Drvenu ljuljačku i majku.
*
Vijesti stižu u selo s prvim mrakom. Kad se poklope bunari, zrak ohladi i utiša. Žene sjede ispred kuća na starim panjevima i čekaju. One su lisice izoštrena vida i sluha. U džepovima čuvaju kockice šećera. Na prvi zvuk automobila ustanu i propnu se na prste. Za volanom je policajac. Do njega vojnik. S njima svaki dan putuje barem jedna sjena. Automobil prođe pored naše kuće. Još nije naš red. Udovici u pomoć priskoče žene iz susjednih kuća. Kockice šećera miješaju s vodom. Dvije je drže pod pazusima, treća je napija slatkom vodom. Majka i ja gledamo s verande. Samo nas prvi udovičin urlik presiječe preko prsa, svaki sljedeći nas manje dotiče. Majka uđe u kuću i zatvori vrata. Sjednem u ljuljačku i odgurnem se nogama. Ljuljačka me baca u krošnju drveta. U žutu, mekanu svjetlost. Do mene više ne dopire plač.
Ponovo zvuk automobila. Za volanom je policajac. Do njega vojnik. Sjenu su ostavili udovici. Iz krošnje padam u prašinu. Pod točkom automobila kvrcne malena glava mog crnog patka. Plačem glasnije od udovice. Majka istrči iz kuće. Pokazujem joj crno perje na cesti. Pljusne me preko lica dva puta. Uzme patka za nogu i baci u potok.
Sakrijem se iza kauča. Kad sam kriva boli me srce. Nisam pazila na njega. Moram zaustaviti dah na nekoliko trenutaka da se srce ne raspukne. Udaram šakama po nogama. Majka me doziva, ali ja ne odgovaram. Neka vidi kako bi joj bilo da me nema. Sjedim dugo iza kauča. Gladna sam i spava mi se. Majka je zaboravila na mene. Ona zna kako bi bilo da me nema.
*
Kuća nam je puna žena i djece. Ne znam otkud su došli. Sva su djeca veća od mene i danju ih nema u kući, dolaze tek navečer prljava i umorna. Spavaju ispružena po podu. Majka i ja spavamo na kauču.
I otac dolazi noću. Majci kucne na prozor. Ona izađe u spavaćici i nema je dugo. Otac umjesto kockica šećera u džepu nosi zlato. Kiti majku. Majka nema dovoljno prstiju, ruku i ušiju. Miriše drugačije kad se vrati u krevet. Oštro i kiselo. U mraku podiže ruke. Zlato zvecka i svjetluca. Ujutro majka ženama pokazuje zlato. Ružna koščata žena govori kako je vidjela da je očev automobil noćas poskakivao u dvorištu. Majka širi noge i prekriva rukom usta da pokaže kako utišava zadovoljstvo.
Žene ne vole majku.
– Sam je đavo ovdje zaigrao, kaže ružna i koščata.
Mislim kako je ona đavo i kako bi bilo dobro da umre do ujutro. I ja bih se pravila da sam tužna. Sjetila bih se svog patka i plakala bih.
– Skinuo je sa žene zlato i bacio je s mosta u rijeku. Saplela se u vlastitu haljinu i udavila.
Ne mogu se sjetiti očevog lika. Kasnije ga gledam na fotografiji. Plav je i mršav. Stoji u odijelu pored majke. Ona je u bijeloj haljini. Drži buket crvenih ruža. Mislim na ženu bačenu s mosta. U mojim je mislima žena stara. Od toga mi je lakše. Navlačim haljinu preko glave. Ruke su mi se saplele, voda mi ulazi u usta. Davim se.
Poslijepodne je u kući kao u krošnji. Nema ni žena ni djece. Bacam piljke u zrak. Ruke su mi brze. Uhvatim svaki. Majka se skine ispred ormara. Nabujala je kao korov. Izvadi crninu. Ona nije kao druge majke da nosi široke crne majice i hlače. Njezina haljina je duga i uska. Satenska. Jedva je zakopča. Ako otac ne umre uskoro morat će prekrojiti haljinu. Navlači duge rukavice, prekrivaju joj laktove. Na glavi šešir širokog oboda. Sa strane je crno perje. Mislim kako je to perje moga patka. Namješta ogrlice, narukvice i prstenje. Poteku joj prave suze. Briše ih bijelom maramicom.
*
Otac je u zatvorenom sanduku prekrivenom zastavom. Polegnut je na veliki drveni stol ispred kuće. Stol su izvukli iz šupe.
Drvo je prašnjavo i prljavo. Isječeno kao drvenjak za klanje. Na njemu zimi sijeku svinjske polutke. Ružna, koščata žena govori da je i otac tako prepolovljen. Zato su ga dovezli u skovanom sanduku. Čujem kako na drveni stol pada svinjska polutka. Ne mogu se sjetiti očevog lika.Trčim u kuću da ga se sjetim. Ispred ogledala stoji majka. Namješta šešir širokog oboda. Podiže nakićene ruke. Poteku joj prave suze. Briše ih bijelom maramicom.
*
Zima je sasjekla majku kao korov uz sleđenu cestu. Zlato joj klizi sa suhih ruku, s prstiju. Slažem ga u malu platnenu vrećicu za piljke. Nijedan se nije sačuvao. Sigurna sam da bih ih pronašla samo da zavirim pod tepih, iza ormara i po policama. U kući se ništa nije promijenilo, samo što je na sve stvari, na majku i mene pala sjena. Velika i teška. Kroz nju ne prodire žuta, mekana svjetlost. Majka leži na kauču. Kosa joj je nepomična, koža siva. Ispod strše kosti kao da će prije duše pobjeći iz tijela. Gledam je u oči. Još su žive. Zlatno svjetlucaju. Zadnje će utrnuti.
*
Stojim na mostu i dugo gledam u mutne virove. Iz džepa vadim platnenu vrećicu za piljke. Teška je i zveckava. Rastvorim je i istresem zlato u mutnu rijeku. Nestane u času kao da ga nikad nije ni bilo. Možda će ga iz riječnog mulja jednom izvući nečije ruke nabujale kao korov. Zlato će svjetlucati kao oči. Spuštam se na autobusku stanicu. Žurim, svi su se putnici već ukrcali. Pomišljam kako sam lagana. Sa sobom ne nosim ništa. Toplo brujanje me uspavljuje. Čujem daleke glasove. Tiho i podmuklo ječe:
Ako s mosta u rijeku baciš ženu saplest će se u vlastitu haljinu i udaviti.
*
Imala sam crnog patka i kuću uz cestu. Drvenu ljuljačku i majku.
Magdalena Blažević (1982.) bosanskohercegovačka je književnica rođena u Žepču. Prva zbirka priča „Svetkovina“ objavljena je prošle godine u Hrvatskoj (Fraktura) i u Srbiji (Kontrast). Za kratke priče nagrađena je nagradama „Ranko Marinković“ (2020.), „Zija Dizdarević“ (2019.) i „Bugojanska vaza“ (2018.). Živi i radi u Mostaru.