Dorta Jagić: Pukotine kao prozori u nepoznate svjetove
Razgovor vodila: Sara Kopeczky Bajić
Svi potresi ostavljaju pukotine. Na zgradama, na tlu, u ljudima. Nitko ne prođe život neokrznut. Iz rahlog tla na mjestu trenja rastu nove priče. Književnica Dorta Jagić otkriva nam kakav je značaj doslovnih i metaforičkih pukotina za književnost, kako je biti pisac u doba pandemije i na čemu trenutno radi.
Tema ovog broja Libartesa su pukotine. Što za tebe, u kontekstu književnosti, znače pukotine? Koja je uloga pukotina, iskliznuća i začudnosti u stvaralačkom procesu?
Pukotine se mogu shvatiti kao nagovještaj novoga, kao blagoslov raspada sa savezom drijemajuće literarne zbilje, kao nagovještaj rušenja starih, petrificiranih gesti i dogovora oko preokupacija vremena i estetske istine. Kad razmišljam o pukotinama, nisu to slijepe pukotine koje djeluju prijeteće na stanara; više su to napuknuća u zidu koja su se dovoljno otvorila da kroz njih zasipi nešto novo. Poput uvida. Uopće, naoko slučajni izvori za prodore onoga što je iza, pa makar to bilo i ružno, izobličeno, ali istinito. Oslobodit će te! Ipak, čini se da moje pukotine podrivaju zlobu i neumoljivost zida. Moja pukotina je uzak prolaz kroz koji može doći nešto veliko, presudno za promatrača; kao svjetlo, zrak, voda, toplina itd. Pukotine gledam kao vrlo tanke, ali važne prozorčiće u nepoznat svijet. Uzanost pukotine nadaje da još više uvažavaš i istražuješ ponuđeni kadar. Dakle, pukotine su prolazi koji su se dovoljno otvorili da vidiš iza, da te drže u znatiželji i nadi. Ali ne i da odeš s druge strane zida. To je uloga prolaza, portala. Oni se otvaraju u trenutku spremnosti, zrelosti da se nosiš s novim.
Tvoja putopisno-memoarska knjiga “Prolazi i pukotine” prati tvoja spisateljska gostovanja, kao i privatna putovanja. Što bi pukotine bile u kontekstu te knjige?
Pukotine su ovdje naprsnuća u čvrsto skrojenoj masci razvikanog grada, raspori na turističkoj uniformi kroz koje vidiš ono što gradski turistički ured baš i ne bi htio da vidiš. Pukotine dozvoljavaju takvim gradovima slobodu da u očima promatrača ne bude muzej, već nastamba živih ljudi, od krvi i mesa.
Koji je značaj putovanja, odnosno promjene okoline za pisca koji nakon, kako navodiš, “previše sati ili dana ili mjeseci udubljenog pisanja i čitanja papirnatog života, silovito osjeti da njegov slabašni organizam treba krvavo, crveno meso širokih prostora?”
Za mene je putovanje ima ulogu reanimacije izvornog osjećaja elan vitala, čežnje za osjećajem zaljubljenosti. Za kretanjem koje je pojačano u smjeru nepoznatog, za osjećajem estetske prepasti, iznenađenja i događaja. Kad neki prostor ne poznaješ a znaš da ti je ući u njega bez ikakvih obaveza, predodređen si za mala čuda. Posrijedi je buđenje energije novoga početka, a putovanje u grad u kojem nikada nisi bio vrsta je mini drame početka. Početak u putovanju sluti i kraj, i to često prilično brz, pa putovanje ima formu kratke priče.
Koliko ti je bilo teško (ili lako) u svim tim gradovima pronaći priču? Koji ti je grad bio najinspirativniji? A najdraži?
Budući da je doslovno sve materijal za priču, to nije teško. Kako nastojim putovati prilično svjesna prostora, pojačane perceptivnosti, nije teško naći dobru priču u skitnjama. London mi je bio svojim pukotinama u tkivu gradske zbilje najinspirativniji, ali daleko od toga da bi mi bio najdraži. Pariz mi je najdraži grad, doživjela a sam ga kao prijatelja, i iako sam bila sama na rezidenciji, nisam osjećala samoću.
Nalazi li pisac priču ili priča nalazi njega?
Često priča nalazi mene. Ali možda zato što je mogu uočiti, u neku ruku joj dozvolim upadnost i utjelovljenje. Mnoge priče su me spopadale, ali im nisam dala glas. Zbog dojma da bi me preplavile, utopile. Priče koje biram se izravno tiču mojih preokupacija i tema, kao što su metafizika u prašini, zanimljivi ljudi s margine, velike i užasne ljubavne priče, male povijesti i svakojake fantazije.
Knjiga je pisana iz perspektive prvog lica jednine. Koliko je Dorta – pripovjedačica različita od Dorte – spisateljice?
Slabo ili nikako. U knjigama putopisnih eseja posve sam tu, nema kostima. To su „dijaloški monolozi”, razgovori s gradovima i ljudima kroz moj glas putnice i svjedokinje.
Čini se da u našoj svakodnevici ima sve više pukotina u negativnom smislu, odnosno podjela koje su pandemijom još više došle do izražaja. Koja je uloga pisca, odnosno književnosti općenito, u jednom takvom vremenu?
Da, ne samo društvene, već ne zaboravimo – doslovne pukotine u nastambama u nekim regijama, od niza potresa. Pisac, u neki ruku, ima ulogu bića s ruba koje gleda, dakle proroka, tumača vremena. Opominje i tješi, bio toga svjestan ili ne. No to ne znači da će svatko od nas pisati jednakom izravnošću o tomu što vidi i doživljava. Od svih umjetnosti, književnost najviše utječe i pod najvećim je utjecajem društvenih okolnosti. Čini mi se da pandemija i njezini razorni odjeci mogu djelovati krajnje rezignirajuće, zatupljujuće na izvorne instinkte ili pak krajnje poticajno.
Osim što pišeš poeziju, prozu i dramske tekstove za odrasle, objavila si i knjigu za djecu. Kako si se odlučila na to i kako je bilo pisati za mlade čitatelje?
Iskreno, bez predumišljaja. Te su dječje priče samo suknule iz mene jedne zime. Nastale su u izbojima žive imaginacije o svjetovima uređenima logikom dječjeg karaktera. Mislim da su ih pokrenuli neki nesvjesni proces želje za beskrajnom slobodom. Dijete je po svojoj biti najbliže beskrajnoj slobodi, pa ono čemu pišem djeci u te dvije bajke pisala sam i sebi.
Vodiš i radionice kreativnog pisanja. Koja je za tebe važnost radionica? Što se u pisanju može, a što ne može naučiti?
Osim „učenja”, radionice su rekreacija dobrih, starih književnih salona i na tim se poligonima ravnopravno razmjenjuju poticaji, stvaralaštvo, ideje. Svakako se može naučiti kako izbjegavati pjesniče fraze, otrcane metafore i sl., naučiti pisati preciznije isvježe. Naučiti čitati poeziju, to se može. Ali ne može se naučiti kako postići ono neiskazivo iza svake prave umjetnosti.
Na čemu trenutno radiš?
Pišem esej o krajolicima, o njihovoj ranjivosti i prolaznosti kao kulise naših života.
Izvor fotografije: Cropix / Autor: Vladimir Dugandzic / CROPIX