Griješenje, askeza, vjerovanje i duhovni preobražaj u filmu Ostrvo
Piše: Senad Arnaut
Tekst koji slijedi problematizirat će osnovne motive koji su navedeni u naslovu ovog rada, a koji se prožimaju kroz ruski film Ostrvo (rus. Oстров) za kojeg režiju potpisuje Pavel Lungin, koji je još režiser filmova Taxi blues iz 1990. godine, te Tsar iz 2009. godine. Glavnu ulogu – lik monaha obješenjaka Anatolya tumači Pyotr Mamonov, koji je svoju prvu glamačku ulogu ostvario u filmu Rashida Nugmanova – The Needle (Igla). Neohodno je naglasiti da su Lungin i Mamonov surađivali i na prethodno dva navedena Lunginova filma Taxi blues i Tsar.
Da su Rusi majstori pričanja lijepih priča svjedoči i čitava plejada ruskih pisaca bez čijeg se poznavanja moderni čovjek teško može nazvati obrazovanim. Ilii ipak može? Ali svakako treba naglasiti da je mnogo propustio onaj koji nije čitao Ruse i sa njima bdio noći. Postavlja se pitanje, šta je izvor i uzrok ljepoti ruske riječi i priče? Dakle, šta nas očarava u ruskoj riječi, i šta je snaga te riječi? Odgovor bi se trebao naći u ruskoj literaturi, i savršen primjer kao odgovor postavljenom pitanju služe stihovi Sergeja Jesenjina iz pjesme Život vam je:
Ali ipak progonjen i gažen,
Sa osmijehom što ga zora dala
Ja na zemlji voljenoj, sav blažen
Tom životu za sve kažem hvala
Pavelu Lunginu je pošlo za rukom da vjerodostojno predstavi svakodnevni, (ne)običan život sa svime što nosi sa sobom – osmijeh, ljubav, vjeru, tugu, bol i na kraju smrt. Predstavljanje čovjeka onakvim kakav on u svojoj sutšini i jeste. U svome filmu Ostrvo objedinio je i spretno postavio ona najveća pitanja metafizike: Šta mogu da znam? Šta treba da činim? Čemu mogu da se nadam? I šta je, naposlijetku, čovjek?
Film otpočiva riječima pokajanja glavnog lika oca Anatolya: „Gospode Isuse Hriste, sine Božiji pomiluj me grješna.“ Otac Anatoly boravi u pravoslavnom manastiru negdje u nedođiji Rusije na njenom sjeveru. Dospio je tu nakon što su ga monasi iz manastira spasili nakon eksplozije ruskog ratnog broda 1942. godine. Tu ostaje, ispostaviće se do svoje smrti – 1976. godine, godina u kojoj se i odvija veći dio radnje filma.
Zbog razumijevanja namjera ovog teksta neophodno je objasniti i događaj u filmu koji prikazuje oca Anatolya kao ložača na ruskom ratnom brodu, kojeg okupiraju njemački vojnici, te on biva zarobljen zajedno sa kapetanom broda Tihonom. Da bi dokazali svoju nadmoć Njemci nude Anatolyu da upuca Tihona u zamjenu za svoju život i slobodu, što on i čini. Međutim, Njemci uništavaju ruski brod, a Anatolya spašavaju monasi iz obližnjeg manastira smještenog na ostrvu. U tom manastiru će otac Anatoly provesti ostatak svog života, živeći asketski, predajući svoj život Bogu, okajavajući svoj grijeh i moleći Boga za oprost i duhovno očiščenje.
Ono što posebno privlači pažnju jeste griješenje. Naime po učenjima svih monoteističkih religija – na ovaj svijet smo stigli ogriješivši se o Božiju zapovijed, a boravak na ovom svijetu nam je prilika da svoje grijehe okajemo i iskupimo se za njih. Stoga se grijeh pojavljuje kao sastavnica ljudskog života, i kao takav čini čovjeka – čovjekom. Grijeh je u ljudskom slučaju, ali i slučaju oca Anatolya preduslov duhovnog preobražaja, a koji podrazumijeva iskreno kajanje i potpunu vjeru u Boga. Odatle se kao vrlo pogodan, tačan i precizan termin askeze (vježbe – tjelesne i duhovne), čije nas ispravno razumijevanje navodi da o duhovnom zadovoljstvu samim sobom mislimo kao o putu, a ne samo kao o nečemu konačnom. To vrlo često zamišljamo kao poznavanje skrivenog znanja i budućih događaja, hodanje po vodi, letenje na ćilimu ili bivanje na dva mjesta istovremeno. Taj termin nas uči da je inicijator onog lijepog u nama, zapravo bilo nešto ne baš lijepo.
Na isti način nas i lik oca Anatolya upućuje na to da bi sve one lijepe emocije koje on pobuđuje u našoj duši dok studiramo njegove postupke, bile nemoguće bez iskrena pokajanja zbog grijeha.
Otac Anatoly nije običan čovjek, on je jedan od Bogu dragih ljudi, a božanska ljubav obično sa sobom nosi i terete koje opet samo odabrani mogu podnijeti. Stoga jedna takva mudrost kazuje da Bog čovjeka opterećuje, onoliko koliko čovjek može podnijeti. „Teret“ božanske ljubavi za oca Anatolya je bez sumnje itekako težak, i on se na plećima jednog čovjeka ogleda kao krivica zbog oduzetog života, i neizmjerno pokajanje za učinjeni grijeh, i na koncu iskreno vjerovanje u Božiji oprost i milost za griješnika.
Lik sličan ocu Anatolyu se kao motiv vrlo često javlja u vjerovanjima svih monoteističkih religija. On je čas jurodiv, čas je pobožni starec. Takvi ljudi – koji su dragi bogu u pravoslavnoj religiji se nazivaju starecima, a Dostojevski je u svome romanu Braća Karamazovi posebno obradio lik stareca Zosime, koji pri susretu sa karamazovštinom1termin koji je sam Dostojevski skovao, i poslije ušao u upotrebu u ruskom jeziku da se označi skup negativnih karakternih osobina jednog čovjeka kao što su: drčnost, sklonost svađi, neznanje, pohlepa, sitničavost Fjodora Karamazova pokazuje duboko poštovanje i razumijevanje čak i za takvim skupom negativnih ljudskih osobina koje su obitavale u liku Fjodora Karamazova.
U katoličanstvu slične karakterne osobine oca Anatolya možemo naći kod franjevaca, a čiji red je ostavio ogroman uticaj i na kulturni pečat naših prostora – posebno Bosne i Hercegovine. Osnovni postulati njihova ophođenja spram svijeta i Boga su skormnost i duhovna posvećenost spoznaji Boga.
Sufije u islamu imaju sličan model ponašanja kao otac Anatoly, a i oni se kao i franjevci odriču ovosjetskih dobara, zarad zadovoljstva Božijeg. Slično franjevcima i sufije, posebno mevlevijski i nakšibendijski red su ostavili ograman pečat na kulturni identitet Bosne i Hercegovine.
Ovaj kratka digresija, u kojoj nalazimo sličnosti u monoteističkim religijama sa likom oca Anatolya, imala je za cilj da podsjeti na danas pomalo zaboravljenu i namjerno zapostavljenu definiciju i određenje čovjeka kao i vjerujućeg bića.
Film Ostrvo priča je o iskonskim vrijednostima i pitanjima ljudske duše, kako za religiozne, tako i za nereligiozne ljude, budući da nas ipak kao i svaka dobra i lijepa priča uči i propituje nas o tome kako biti boljim čovjekom. U ovoj priči nalazimo i elemente grčke tragedije, gdje junak umire za spas drugog čovjeka. Na taj način se duhovna katarza koju doživljava otac Anatoly prenosi i na gledaoce, postavljajući pred nas pitanje o tome kakvi smo ljudi? Stalno propitivanje vlastitih postupaka i djela se odatle postavlja i kao odlika suštinski dobra čovjeka. Lik oca Anatolya je karakterno građen po uzoru na filozofa – mudraca iz antičkog perioda, u kojem još uvijek nije diferecnirana granica i razlika između teorijskog i praktičnog uma, gdje se filozof pojavljuje kao mudrac koji živi filozofiju koju zastupa.
Senad Arnaut (Zenica, 1992. godine). Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2016. godine, nakon čega na istom fakultetu upisuje master – studij filozofije u okviru kojeg godinu dana provodi na Sveučilištu u Zadru, preko projekta razmjene studenata – ERASMUS plus. Master studij okončao je 2018. godine odbranivši master tezu sa temom “Nietzscheovo određenje istine.” Također je i član zeničkog udruženja za filozofiju i društveno – humanistička istraživanja “Eidos”. Volonter je u Crvenom krstu/križu Grada Zenice, te je za svoj trud i zalaganje proglašen za volontera godine Grada Zenice 2013. godine.
Učestvovao je na brojnim domaćim i internacionalnim druženjima mladih, koji su imali za cilj promociju i afirmaciju humanih vrijednosti, kao i poetskim večerima, te filozofskim simpozijima.
Osnivač je i bloga za filozofiju, kulturu i umjetnost – „Dunjalučar“ kojeg je osnovao iz želje da se obogati javni prostor interneta sa smislenim temama iz oblasti filozofije, kulture, umjetnosti te ima za cilj i promociju Bosne i Hercegovine, njenih kulturnih, umjetničkih i misaonih vrijednosti.