zatvori usta kad ide val
postoji nekoliko razloga zbog kojih moram otići
kad sam jučer izišla iz kuće prema položaju oblaka
mogla sam odrediti hoće li padati kiša
jedina gumica za kosu koju sam ponijela
raspala mi se u rukama
jutros su ribari u luci bacali pune kašete od stiropora
ostala sam dugo u toj škripi i uzvicima
popodne sam s brda gledala obrise grada
tamo imam najsnažnije ruke i glas slavuja
tamo se ne sjećam ničega i svakim kilometrom
odbacujem po jedan komad odjeća kao uteg
navečer su starci pjevali oko kolune
svaka je pjesma ljubavna svaka je nikad ili zauvijek
postoji nekoliko stvari zbog kojih moram otići
ujutro kad se probudim osjećam da te nema u gradu
cvrčci su usporili pjev na 126 puta u minuti
sunce izlazi petnaest minuta kasnije
znači da imam sve manje vremena za stvarnost
popodne je na plaži otac sina učio plivati
ponavljao je: zatvori usta kad ide val
dječak je zamahivao rukama borio se hrabro
u svojim batman kupaćim gaćama
ali nakon svakog vala popio bi malo mora
cijelu večer sam razmišljala
kako ni ja to nikada nisam naučila
smrt
smrt iz daljine zvuči kao šutnja
zatvorio se krug braće prekratkih ruku
i sestara lica paukove mreže
u ruci držim slušalicu kao pristanak
da će sve biti u redu
pa tako i odgovaram
more će uvijek biti more
otok će uvijek biti tamo
iza pet sati sna i dvije kave
brod će uvijek biti brod
to je ono čemu prilazimo noću
hladnoći metala, raljama
sa zubima od automobila
oblijepljenim kutijama umjesto pinokija
u trbuhu čuva istih šest prezimena
mijenjaju se samo šeširi turista
i nazivi ugostiteljskih objekata
držim telefon kao slutnju
jedine novosti su smrt
prerastaju nas, grizu masivno kamenje
kuća, molova, starih dvorova
kažem, smrt će uvijek biti smrt
kao termit otoka
progriza mi slušalicu uvlači se u kupaonicu
tamo ostaje do sljedeće plime
lucija
kad mislim oči, mislim lucija
govori mi, jednom sam je sanjala
nije imala lice, jer kad misli majka
misli sitni otisci u afričkom pijesku
misli neoznačen elšatski grob
kad misli braća, misli bolest, misli ljubav
misli tanjur iz kojeg nije smjela jesti
misli glad, misli tanjur iz kojeg je ipak jela
kad mislim kamen, mislim lucija
vjedro puno vode na glavi, kamenjar
mislim oštra konzerva, mislim tanka koža
mislim skromnost i četvero djece
kad mislim lucija, mislim je li se bojala
jesu li mi trebali dati
jesam li trebala uzeti
ime lucija
kad mislim lucija, mislim otok, mislim oči
iste ove koje me gledaju iz ogledala
Lara Mitraković (1992.) pjesnikinja je s otoka Visa. Diplomirala je na odsjeku kroatistike i sociologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ima objavljene dvije zbirke poezije: Brojanje pogrešaka (Matica hrvatska Karlovac, 2016) za koju je osvojila nagradu Grada Karlovca Zdravko Pucak i Dva puta za jug (Fraktura, 2019). Sudjelovala je na različitim književnim i glazbenim festivalima. Pjesme su joj prevedene na rumunjski, slovenski, grčki, češki, engleski i francuski.
Budući da je Libartes neprofitna i volonterska organizacija, ukoliko možete i želite da podržite naš rad i finansijski, novac možete uplatiti kao mesečnu donaciju preko Patreona, ili na račun:
205-0000000270414-57 (dinarski, Komercijalna banka)
205-0070800051760-42 (devizni, Komercijalna banka) SWIFT/BIC: KOBBRSBGXXX
Hvala!