Vaše će duše ići u raj
Piše: Nikolina Todorović
Možda je do milostive sudbine da nas spopadne kakav uzvišeni osjećaj
kada stojimo pred ponorom.
Christa Wolf, Medeja Glasovi
Ubij ono što te čini slabom.
Bile su to neke riječi, pogrešne riječi koje su odzvanjale u njenoj glavi.
Jutro prošarano drečavim bojama bezazlenosti. Ptice pjevaju svoje izvježbane arije smrti i rađanja. Vjetar svira svoje simfonije daha i prestajanja.Buđenje ipak nikada nije bezazleno: podsjeća na ono najljepše što se ne može imati. To su bili njeni najjači i najbolniji podsjetnici u stvarnost.
Njene plave oči progonile su je, bile su tu, u svakoj pjesmi, u svakom vjetrovom divljanju, u svakom lucidnom snu, u svakom njenom najdražem parfemu. Oslikavaju joj se siluete njenih crta lica, očiju, nosa, usana, zaokruženih jagodica i blijedih obraza. Iscrtava ih pijana po zraku i ljubi. Njene oči, plave, njene crte lica, blijede, njene usne, izblijedjelo crveneneonske reklamena susjednoj zgradi.
Gleda Medeju po ko zna koji put dok se u pozadini izmjenjuju njihove crte lica i neispričane tragedije života.
Medeja neće žrtvovati jarca, već nevinu jagnjad.
Shvatila je to. Mnogo se uzbudila i potresla. Skupo plaćena istina. Njih dvije vole djecu koja nikada nisu postojala i koju nikada nisu rodile. Žrtvuju htijenja i nemogućnosti. Gledaju jedna drugu, dugo sa zadovoljstvom ili grižnjom savjesti. Vole ono što ih čini slabima, uzbuđuje ih ono što ih čini ranjivima.
Nije dovoljno dobra za nju. Nije. Puno bi joj toga rekla, ali ne može. Njena slabost. Njena ružna slabost, za istinu, za prepoznavanje. Voljela bi da sahrani neizgovorene riječi, otpjevane ptičije arije, vjetrove lude simfonije.
Zamišljala je, u jednom trenutku, kako davi najljepšeg vrapca, najdražeg iz jata, jer je boli njegov savršeni pjev, žrtvuje ga ni za što, davi samu sebe uz vjetar koji voli, jer ne može da ga podnese.
Ubij ono što te čini slabom. Ubij… Ono… Što te čini slabom. Zadavi vrapca. Njegova te pjesma ranjava.
Ubij ono što voliš.
Sahrani sve ono što te čini nesretnom, nespretnom, slabom, tragičnom.
Ali ne, samo nju ne bi mogla da sahrani, da pohrani i potisne, da ubije, da smakne, i pomakne na stranu. Samo nju.Samo ne nju.
Gleda u vrapce na granama, približila im se tako blizu. Oni je poznaju, dopuštaju joj da priđe. Hrani ih godinama, na istom mjestu. Voli ih. Vole i oni nju. Vjeruju joj. Prvi su joj javljali ružne vijesti o umiranjima. Jedini su se suosjećali sa njenim padovima.Nisu se hranili njenom dušom onako kako su u to nekad ljudi vjerovali.
Ovaj put su zašutili. U njenim očima se oslikava drugačija žar od one koju je sa radošću donosila. U njihovim nema straha. Pripremljeni su za razočaranje.
Pored nje prolazi starija žena, zapuštena i neuredna, kao da je raskrstila davno sa stvarnošću, ali njeno lice je blago i dobronamjerno. Zastaje kratko ispred nje i vrabaca, gleda u njihove i njene oči, počinje da se smješka prigušeno, i nastavlja svojim putem. Najednom se okreće i uz vjetar joj šalje riječi: Vaše će duše ići u raj!
Više joj u glavi nisu odzvanjale pogrešne riječi. Ovaj put joj je odzvanjao znak kojeg je čekala da otkloni njene otuđenosti i izgubljenosti.
Vaše će duše sigurno ići u raj… Naše… Pa i moja.
Grijeh je ubiti vrapca. Došlo je proljeće. Ja sam se razboljela.
Vjetar je prolazio pored nje, odnosio je sve što je voljela, nevidljivim putevima, u visine, iznad tla, iznad grana.
Nasmijala se strahovito bučno.
Vrapci uplašeno i nečujno odletiše visoko. I daleko.
Vratit će se kada ona ozdravi.
Nikada.
Nikolina Todorović – rođena u Sarajevu 18. jula 1995. godine. Studentica master studija Komparativne književnosti u Sarajevu. Diplomirala 2018. godine komparativnu književnost, na temu Groteska i groteskno u Gogoljevom romanu Mrtve duše i drami Revizor. Piše i objavljuje poeziju, prozu, eseje, književnu i filmsku kritiku. Pjesme su joj prevođene na engleski, gaelski i ruski jezik. Trenutno je okupirana istraživanjem za temu magistarskog rada Memorijski tekst: Ratne fotografije Milomira Kovačevića Strašnog.