Enigma tijelo: Tijelo kao ruševina zapadnog etosa
Piše: Patrik Weiss
TIJELO KAO SEKUNDARNO
Tijelo se tokom skoro cijele Zapadnjačke, ali i Istočnjačke misli tretiralo kao nešto sekundarno, manje vrijedno i profanije nego li ono što bi mogli nazvati duhom, dušom, subjektivnošću. Jedan od problema koji se ovdje nadzire je i pitanje same subjektivnosti i odakle ona uopće izvire. Za većinu nas subjektivnost je proizvod nekih unutarnjih procesa, ako ne mentalnih u smislu biološko – kognitivnih procesa, onda u smislu transcendentalnosti. Rijetko se kada subjektivnost poistovjećuje s tijelom i/li tjelesnošću. S druge strane kada uočavamo drugoga, najčešće ga prvotno percipiramo kao tijelo, kao nešto postvareno, kao objekt. Ovaj način percepcije je u nekom smislu i podosta protu intuitivan s obzirom da mi drugoga (čovjek) shvaćamo/zahvaćamo prvenstveno kao tijelo i objekt, a sebe kao subjekt, kao nešto u mnogo većoj mjeri određeno duhom/dušom. Ono što je ovdje skoro pa proturječno je to što svi mi u našem kognitivnom aparatu posjedujemo „znanje“ da je drugi u mnogo instanci sličan, tj. identičan nama samima, znači također ljudski subjekt, ali ga svejedno percipiramo (skoro) kao stvar. Izgleda kao da je tijelo nešto što se ne da obuhvatiti do kraja, kao nešto što je čak dublje od same Duše. Kada govorimo o svijesti, o načinu čovjekove samoidentifikacije onda možemo ili posezati za nekom vrstom transcendentalnosti, možemo posezati za objašnjenjem „slike i prilike Boga – znači božanskoga, ili nekim biološkim redukcionizmom koji našu svijest svodi na biološko neurološke procese. Svi ti oblici, neki više ili manje prožeti idealističkim neki „realističkim“ pozicijama ipak se ne dotiču tijela kao tijela. Nahodi se kao da neka dostatna definicija tijela uopće ne postoji. Uvijek pri shvaćanju tijela, to tijelo se sakati, reducionira; ne zahvaća u ukupnosti, ako je na ovom mjestu uopće moguće govoriti o ukupnosti. Jer pitanju tijela ne bi trebali prilaziti s već gotovim modelima ili aksiomima koji će se dakako prije ili kasnije pokazati nedostatnim ili manjkavim. Naravno, ne tvrdim ovdje da možemo iznaći neki „apsolutni model ili metodu“ koja bi i će objasniti tijelo, već naglašavam da najprije bi trebali među sobom preispitati možemo li uopće prilaziti tijelu s (pred)pretpostavkama ukupnosti, totaliteta, ili pak singularnosti. Što je to tijelo, što tijela. Postoji li zbir tijela ili su to pak tjelesine. Uopće da bi mogli govoriti u kategorijama „kvalitativne“ brojčanosti (singularno/mnoštveno itd.) najprije moramo definirati tijelo, a tijelo nije lako definirati. Neka od pitanja koja ovdje padaju na „pamet“ su – je li samo živo tijelo tijelo?, je li bolesno tijelo tijelo?, je li nesvjesno tijelo tijelo?; tijelo koje je lišeno spoznavanja? – kojeg načina spoznavanja, onog osjetilnog, onog umnog, ili pak obadvoje?. Pitanja je naravno mnogo, mnogo više, ali mislim da i ova iscrpljuju sasvim dovoljno mašte i znatiželjnosti. Na neki način, svim ovim pitanjima se bavi E. Grosz u svojoj knjizi „Promenljiva tela: ka telesnom feminizmu“. Mi ovdje nemamo vremena niti snage da se osvrnemo na sve što autorica izlaže u svojoj knjizi, ali možda je zahvalno reći da se bavi tijelima, ne samo u vidu biologije i psihologije, već da proučava na tragu Foucaulta i nekih drugih autora tijela kao društvena, kao poprišta značenja, identifikacija. Analizira tijela s obzirom na njihove „moguće“ funkcije, emancipacije, porobljavanja. Također, podosta koristi i rad Merleaua Pontya kako bi analizirala i vidjela koji su to drugi oblici kako se može gledati na subjektivnost i tjelesnost. Nadalje tamo se proučava i kako se to može „razoriti“ binarnost, kako se može pojmiti odnos između „više“ tijela, osoba; kako se može koncipirati odnos sebstva (sa samim sobom). Ta nova (novija) viđenja na tijelo i sam identitet osobe, koji je zapravo nemoguće tvoriti i stvoriti bez tijela (jer tijelo je uvijek prisutno u našem samoodređenju makar mi to htjeli ili ne priznati) bi se mogla veoma grubo svesti na ovu „maksimu“ – ne možeš jebati, a da ne budeš (nisi) jeban. To je ta umreženost i ne mogućnost redukcije sebe na ijednu zasebnu kategoriju onoga što čini nas same. Također, ovo je u neku ruku i razbijanje ideoloških te kulturalnih implikacija kojima tijelo, a samim time i naše razumijevanje svijeta podliježe – često nepravedno i u svrhu nekog načina kontrole ili dominacije. Ovom shvaćanju tijela kao područja/mjesta kolonizacije u prilog idu i biologija, medicina s kojih se onda ta „znanja“ prelijevaju i na druga znanstvena područja i na ostatak ljudskih praksi, a pogotovo na svakodnevni život. Njihovo viđenje tijela – naglasio bih – je uvelike mehaničko. Tijelo je samo sredstvo za održavanje svoje vlastite svrhe. Tijelo je sredstvo kojim se održava svrha tijela kao svrhe da bude samo sredstvo. Pitanje tijela tu uopće nije problematično – tijelo je mehanizam koji „mora da šljaka“ da bi sve ostalo funkcioniralo. Ideologija je tu ključ za razumijevanje kako se prema tijelu odnosimo kao prema nečemu o čemu je najbolje da ne razmišljamo. Tijelo treba biti sekundarno, i to u obliku pozadine. Čak ne „backgrounda“, ako koristimo slikarske metafore, već u obliku medija na kojem se slika, koje je nužno da se bi nešto slikalo. Tijelo je platno, drvo, papir – ali ne onakav na koji smijemo misliti. S jedne strane svi kao nešto znamo o tijelu i ipak ga u određenoj mjeri propitujemo, ali to mora ostati javna tajna. Malo je reći da tu nešto smrdi, i ta se jasno može pomisliti kako je tijelo nešto što posjeduje subverzivni potencijal; pa čak i ne da ga posjeduje, nego da tijelo samo po sebi i je svojevrsna subverzija – tj. današnja ideologija bi rekla da je tijelo po sebi kontrarevolucija.
Dalje bih htio navesti i ono za što Grosz u uvodu u svoju knjigu naglašava kao misao vodilju. Ona piše:
„Ovo je, dakle, knjiga „o“ nečemu o čemu se ne raspravlja eksplicitno. Ovo je knjiga „o“ seksualnosti, uz sve bogate odjeke ovog skliskog i dvosmislenog termina. Postoje barem četiri različita smisla ovog termina koja mogu biti relevantna u pružanju pomoći pri specifikovanju onoga što sledi. Prvo, seksualnost se može razumeti kao nagon, impuls ili forma pokretanja, usmeravanja subjekta ka objektu. Psihoanaliza je nesporno velika nauka o seksualnosti kao nagonu. Drugo, seksualnost se takođe može razumeti u smislu delovanja, niza praksi i ponašanja koja uključuju tela, organe i zadovoljstva uključujući najčešće, ali ne i uvek, orgazam. Treće, seksualnost se takođe može razumeti u smislu identiteta. Pol tela, koji se sada opisuje terminom rod, označava bar dve različite forme shvaćene na način binarne opozicije muškog i ženskog. I četvrto, seksualnost se obično odnosi na niz orijentacija, pozicija i želja što ukazuje na to da postoje posebni načini na koje želje, razlike i tela subjekta mogu da tragaju za svojim zadovoljstvima.“ (Grosz, E., 2005. str. 8.)
Ovi načini na koje možemo pristupiti tijelu kao seksualnosti su veoma zanimljivi jer otvaraju još jedan 
horizont pitanja koja se odnose na samu cjelinu čovjeka. Seksualnost je primarno percipirana kao nešto tjelesno, ali kako navodi u trećoj stavci podjele vidimo da seksualnost označava i identitet, a identitet nikada ne može biti samo tjelesan. To čak smatra i javno mnijenje koje je u sadašnjem postmodernom društvu doseglo razine da se identitet tvori raznim načinima potrošnje/konzumacije, ali i onoga što možemo označiti kao „new age“ pokreti koji se okrenuti ka falsificiranoj istočnjačkoj misli, koja u svojoj srži, pogotovo u budizmu, odbacuje tjelesnost kao nešto nevaljalo, tj. kao nešto što treba prevazići. S druge strane, „new age“ pokreti, prilično proturječno stavljaju veliki naglasak na očuvanje tjelesnog zdravlja, bilo u vidu vježbanja (joge) ili korištenja zdravije (vegetarijanske) prehrane. Sve nam to govori samo o tome koliko je tijelo i tjelesnost zbrčkan pojam za kojega rijetko tko od nas ima jasnu predodžbu što je.
Ono što sam još htio navesti u vezi ova četiri vida seksualnosti je i korespondencija sa filmom „Vrtoglavica“. Prvi dio, seksualnost kao nagon, u filmu se očituje kao nagon Scottiea prema ženi koju prati –Madeleine. Scottie osjeća prisnost i želju za Madelaine, a s obzirom da on nju prati – u prvom redu njeno tijelo, a zatim i njenu „priču“, „subjektivitet“, nemoguće je ne prepoznati taj odnos Scottiea kao subjekta prema Madelaine kao objektu žudnje, seksualnog nagona itd. Zanimljivost tijela, tj. slike/prezentacije tijela se očituje i u tome kada Scottie, nakon što Madelaine „umire“, pronalazi novu djevojku s kojom stupa u vezu, i uopće ne osjeća nikakvu privrženost (seksualnu i prvom planu) dok ona ne napravi tjelesnu transformaciju kako bi ličila što više na Madelaine. Scottie u ovom primjeru se vodi isključivo željom za tijelom, tjelesnim izgledom, a taj izgled, tjelesnost, tak kad je zadovoljena može označavati tj. konstruirati i ostalu zbilju u vidu cjelokupnosti Madelaine kao osobe. On bez izgleda ne može niti zamisliti da nova djevojka jeste Madelaine. Prava zanimljivost je u tome što je „nova“ djevojka zapravo „prava“ Madelaine, odnosno osoba koja je bila zaposlena da glumi Madelaine. Sve nam to govori da Scottie uopće ne prepoznaje „pravo ja“ te djevojke (pravog imena Judy), već da kao glavni tvorac identiteta ovdje stoji fizički izgled, a zatim sve ostalo. Također je „senzacija“ to da Scottija uopće toliko i ne interesuje sam izgled djevojke, koliko je po srijedi njegova nemogućnost da uopće zamisli osobu i njen identitet bez izgleda (fizičkog). Tu je tjelesno naizgled primarno, ali po meni, tek u vidu nemogućnosti da se uistinu razmotri vlastita pozicija znanja i shvaćanja, te uoči da je uistinu tjelesno i u ovom slučaju tek sekundarno, tek nešto što Scottie zbog svojeg „epistemološkog okvira“ ne uspijeva raspoznati kao sekundarno. On traži djevojku, a da ne može a da ne traži izgled. Pitanje je ovdje što on uopće traži?
Ono što korespondira sa trećim vidom seksualnosti kao identiteta je u filmu dočarano utjelovljenjem Charlotte u Madelaine (naravno glumljenim utjelovljenjem za koje Scottie ipak ne zna iz početka). Naime Scottiu je rečeno da Madelaine opsjeda „duša“ tj. sama osoba/persona davno preminule Charlotte. U jednom trenutku kada se Scottie i Madelaine druže, naizgled sve funkcionira, on osjeća privlačnost za nju kao nju, njen identitet, no čim Madelaine (počne glumiti) da ju opsjeda Charlotta, Scottie se sav zbuni, uznemiri i više ne vidi Madelaine kao nju samu, pa čak niti kao seksualni predmet žudnje već u njoj vidi nekoga drugog, Preminulu Charlotte i jedino što želi je to da ju taj „duh“ napusti i vrati mu njegovu „dragu“. Ono što ovaj primjer čini fascinantnim je to što Madelaine zapravo nitko ne opsjeda, što je to sve samo gluma, ali Scottie ipak ne uspijeva to raspoznati. Ovdje je pak identitet za razliku kod prvog primjera, pomaknut sa izgleda i (naizgled) tijela, na unutarnji dio osobe. NO zašto naizgled tijela? Pa zato jer kada „duh“ Charlotte opsjeda Madelaine zapravo se događa utjelovljenje. Znači da je ipak tijelo poprište te borbe osoba unutar tijela. Ovdje možemo upitati – je li tijelo isto to tijelo prije i nakon što ga opsjedne „duh“, i koliko se daleko unutra i/li van zapravo proteže tijelo. Koliko je tijelo „duša“ i koliko je tijelo izgled. Naposljetku, koliko je tijelo identitet? Utjelovljenje „duše“ mrtve Charlotte u tijelo Madelaine izgledom ne mijenja tijelo, ali mijenja ponašanje, a tu je opet velika nedoumica i koliko su pokreti tijela, samo ponašanje i djelovanje „proizvodi“ tijela, koliko „uma“, koliko neuroloških spojeva itd. Također, to utjelovljenje djeluje na Scottiea anti-stimulativno, zapravo čini ga impotentnim. Smatram da je tome tako zbog toga što to utjelovljenje, iako u žensko tijelo, Scottie zbog svog naviknutog načina razmišljanja, ne može prevazići binarnu opreku spola i roda kao binarnih. Ono što želim reći je da Scottie izjednačava spol, rod i pripadajuću im ulogu, a kada dolazi do utjelovljenja preminule u tijelo (žensko) žive Madelaine, Scottie više ne zna kako bi okarakterizirao to tijelu, tu personu, cijeli taj identitet u totalitetu, i zapravo čini se da tu Charlotte u tijelu Madelaine djeluje kao neko biće kastrirano od oba spola, a samim time i neke istinske živosti, mogućnosti da ju drugi prepozna kao sugovornika. Utjelovljenje je ovdje drugo Drugoga, odnosno apsolutno Drugo kao neprepoznatljivo kao išta osim samo to neprepoznatljivo i opasnost/smetanja.
ŽENA KAO TIJELO
Žena kao tijelo prvenstveno želi označiti da se tijekom većeg dijela povijesti, a pogotovo ove modernije, za koju imamo bolje, mnoštvenije i točnije empirijske dokaze i potvrde, smatrana kao tjelesno biće, dok je muškarac smatram kao umno, racionalno biće. To za sobom povlači i razne obrasce i norme ljepote, zdravlja, slike. Sam „kult“ mode (fashion), tvrdim, svodi se na to da muškarci stvaraju, a žene nose. Žene su vješalice muškarčevih ideja. To i možda ne bi bio toliki problem – naizgled jedna sasvim lijepa podjela, umnog i opredmećenog, jedan prekrasan konglomerat božanskog i svjetovnog, jednog objektivnog uma koji ima savršenu podlogu za prikazivanje. Podlogu na kojoj se ne gubi stvar po sebi, već je izjednačena sa svojim predstavljanjem/prikazom. No, međutim, to i nije baš tako, zbog toga što je često to stavljanje na podlogu (ženu) podlo, „sužanstveno“. To bi možda i bio dobar model kada ne bi pola ljudskog roda (genus) bilo „ženskog spola“ (zagrade i da i ne), koje ne bi zbog takve podjele patile. No, je li samo stvar u nečijoj patnji ili ipak u određenom stupnju veće emancipiranosti u svim sferama, pa tako i onoj sebe/nas razumijevanja, jednakosti, poštenja i ostalog.
Žena kao tijelo je model koji se vezuje za prirodu, koji stavlja ženu na položaj neciviliziranosti, dok muškarac kao umno biće zastupa model civilizacije. Još jedno pitanje koje bi bilo valjano postaviti je je li uopće moguća erotika u vidu erosa sa ženom dok se god ona percipira kao barbarski objekt. Takvim shvaćanjem žene, mora da je podsvjesno prisutno i shvaćanje da je žena u bilo kakvoj erotskoj aktivnosti ne-erosno biće, dakle puki masturbatorski objekt za utažavanja ili ublažavanje muškarčeve napetosti. Može li uopće biti ljubavi ako obje strane ljubavnog zanosa nisu shvaćene kao bića koja su u stanju ostvariti ljubav. Ovo otvara i pitanja goloće te nagosti i njihove razlike kojih ćemo se dotiči malo kasnije.
Vezano za položaj i shvaćanje žene kao spolnog bića ukorijenjenog u prirodi piše i Judith Butler. Ona je veoma skeptična, tj. sigurna da se kod dihotomije spol i rod, a time i muško, žensko ne radi o nekoj biološkoj odrednici, već o socijalnim, društvenim i političkim diskursnim performativima koji stvaraju određene slike i tobože „istine“.
„No upravo je to shvaćanje spola – kao – građe, spola – kao – instrumenta – kulturnog – označivanja diskurzivna tvorevina, koja djeluje kao naturaliziran temelj za razlikovanje prirode i kulture te strategije dominacije što ih to razlikovanje podupire. Binarni odnos između kulture i prirode promiče odnos hijerarhije u kojemu kultura slobodno „nameće“ značenje prirodi i tako je pretvara u „Drugo“, koje će beskonačno iskorištavati, čuvajući idealnost označitelja i strukturu označivanja prema modelu dominacije.“ (Butler, J., 200. str. 49.)
Upravo je ovo i razlog zbog čega često vidimo i same žene kako zastupaju modele vlastitog podjarmljivanja.
U filmu, koji je podosta patrijarhalno obilježen, imamo dosta scena gdje se žena pokazuje kao vlasništvo muškarca, kao njegov projekt i podloga za njegovo projiciranje želja i žudnji. Sve to ima i velike veze s tijelom, jer izgleda da oblici dominacije uvijek s vremenom popuštaju u obliku tjelesne vladavine, no nikada se previše ne tiču onih unutrašnjih, ali pogotovo ne ukupnih procesa ličnosti kao takve. Imamo npr. kod Foucaulta prikaze raznih oblika dominacije i kažnjavanja tijela kroz povijest, a svaki model kažnjava uvijek tijelo ili u većoj ili manjoj mjeri ga oslobođava. Nemamo nikada niti oslobođenje niti kaznu koja obuhvaća čovjeka u jedinstvu tijela kao spoznavajućeg i aktivnog „mehanizma“ ličnosti zajedno povezanih s onime što bi nazvali „um/nost“. Tijelu se skoro uvijek pristupa kao objektu, a pogotovo kada je riječ o ženama. Vezano za film, kada Scottie kupuje robu za Judy ili kada ju vodi u kozmetički salon, on vodi glavnu riječ, prodavačicama govori što da donesu za Judy, kako da ju obuku, kako da ju urede, našminkaju, friziraju i ostalo. Jasno je vidljivo da Judy negoduje i to relativno javno protiv takvog ponašanja, tj. protiv Scottijevih želja, no ipak ne uspijeva pobijediti. Scottie pobjeđuje. No, zanimljivo je da u jednoj drugoj sceni kada Scottie odlazi sa svojom prijateljicom „Midge“ kod lokalnog povjesničara da im ispriča priču o Charlotte, u jednom trenutku navodi kako je muž Charlotte izgnao iz kuće i sebi zadržao dijete, jer se to tada moglo (sredinom 19. st), a sada nešto tako ipak se ne bi moglo dogoditi. Tu vidimo da se opet sloboda koju su žene ostvarile odnosi na manjak tjelesnog zlostavljanja, a da se pritom nitko ne pita kako je srazmjerno mjeriti tjelesnu patnju i pretvarati ju u apsolutno cijelo – ličnosni doživljaj. Mogli bi čak i reći da je žena konstruirana u svoju/u svojoj prirodi/nosti; dok je muškarac prirodan u svojoj konstruiranosti. Ne čini li se da je žena podređena, ne samo zbog toga što je shvaćana kao tijelo, već zato što muškarci koji se prave kao da nemaju tijelo, zapravo nemaju pojma što bi s tijelom. Ono im smeti, ali ih i draži. Uzbuđuje ih, ali im se i čini kao strano te strašno. Također, nisu li žene koje podliježu istom takvom shvaćanju samih sebe, zapravo zbunjene u svojoj tjelesnosti. Nije li da se od njih očekuje da one budu tjelesne – što se danas više nego ikada prije manifestira na društvenim mrežama, katalozima, pa i u cijelom načinu životnog stila – a da one zapravo niti ne znaju kako da bude tjelesne i kako da to uopće rade. Zato je toliko uništenih, tjeskobnih života i s jedne i s druge strane. Zbog mnoštava imperativa upućenih tijelu, zbog mnoštava prešućenih predrazumijevanja i predrasuda o tijelu mi upravo se gubimo, srljamo, zatvaramo u nas same. Opet iskrsava još jedno pitanje, a to je: kada se čovjek „povlači“ u sebe, gdje se povlači?, jer možemo se povlačiti naizgled duhovno, možemo i „fizički“ eskapizmom, ali također je tu i pitanje traga, jer tijelo ima trag, ali imamo i mi.1 Uopće je problem ne izražavati se u dualističkoj maniri, no ipak to ne znači niti da nju samo tako treba odbaciti kao neku prostu dogmu.
Film je u tom pogledu upravo i „vrtoglavica“ jer na toliko mjesta često implicitno ocrtava sve te konfuzije i adresira sva značenja koja bi tijelo kao takvo moglo ostavljati iza sebe.
„Foucault ističe da juridički sustavi moći proizvode subjekte koje zatim predstavljaju.“ (Butler, J., 200. str. 18.) Možda ova rečenica najbolje dokazuje što je po srijedi kada govorimo o subjektima i o tome što su oni onda po spolu, rodu i njihovim ulogama. Jedan takav primjer imamo i u sceni suđenja nakon Madelaininog samoubojstva, kada se sudac veoma drsko i bezobrazna obraća Scottiju omalovažavajući ga zbog njegove bolesti – akrofobije (koja uzrokuje vrtoglavicu) – no ipak ju kao bolest (a bolesti uvijek, makar i mentalne, shvaćamo kao tjelesne, biološke) stavlja u drugi plan, ističe njegovu hrabrost, odvažnost, i sve ostale apstraktne pojmove dužnosti te časti. Da je vjerojatno u pitanju bila jedna žena, ona kao tjelesno biće, sigurno bi bila kažnjena zbog njezinog propusta bez obzira je li uzrokovan akrofobijom ili ne.2 Zanimljivo je uočiti da u filmu Scottie nakon tog događaja i svoj neuspjeha pada u tešku depresiju i vegetativno stanje – što je oblik „mentalne bolesti tj. poremećaja“, a doktori ga odlučuju liječiti slušanjem Mozarta, znači jednim čisto osjetilno – tjelesnim načinom. Zanimljivo je i što njegova prijateljica „Midge“ govori doktoru da mu Mozart neće pomoći. Također, još jedan zanimljiv primjer, čisto da potakne maštu, je i status tijela Normanove majke i samog Normana u filmu Psiho.
TIJELO I ZDRAVLJE
Tijelo je, što je nekako bjelodana činjenica, usko povezano sa zdravljem. Neka od pitanja koja postavlja feministička teorija je kako se određuje status zdravlja, što je uopće zdravlje, itd. sva ta pitanja pretpostavljaju i prvotnu definiciju tijela, ali i metoda te svjetonazora pomoću kojih uopće pristupamo rješavanju tih zagonetki. Prije u modernom svijetu paradigma zdravlja je bila mnogo različitija nego danas. Prije nije bio toliki naglasak na pojedincu i njegovoj osobnoj brizi za sebe i svoje tijelo, dok se danas to uvelike primijenilo i sve se svodi na pojedinca i njegov angažman. Vezano za tu temu piše i Bauman u svojoj knjizi „Tekuća modernost“ kada pravi razliku između zdravlja i forme, ali i kako navodi da je zdravlje u novom „lakom“ kapitalizmu dosegnulo ista poimanja kao i forma – nepostojanje granica i normi, stvar je samo težiti, biti na putu. Zdravlje, za razliku od prije, više nije sigurna i točno određena kategorija, već se sve svodi na analizu i kalkulaciju rizika i vjerojatnosti.
Neke feministice se bave i kritikom te analizom produkcije rezultata istraživanja u medicinskim znanostima. Jedan od najčešćih argumenata je taj da je znanost nedovoljno precizna i obojena raznim ideološkim i ostalim aspektima koji ili distorziraju rezultate, ali i same hipoteze koje se provjeravaju ili pak zbog svoje nesvjesnosti i ne – samorefleksije ne uviđaju da su postavke i pretpostavke koje uzimaju u jednadžbe uzete zdravo za gotovo – najčešće na „realnu“ tj. neposrednu ili posrednu štetu nekoga i/li nečega – no, najčešće žena i marginaliziranih.3 Antropologija 19. stoljeća je poznata po svom doprinosu različitim medicinskim i ostalim empirijskim te naturalističkim istraživanjima i rezultatima ljudskih tijela i njihove povezanosti s vrijednostima te kognitivnim procesima i mogućnostima.
Kroz cijeli film vidimo ljude tj. likove koji od nečega boluju, najčešće mentalnih bolesti, ali niti jedna od njih nije baš čista u niti jednom smislu. Možda je i intencija autora bila da razbije predrasudu o tome da postoji nešto što bi mogli nazvati „čista“ bolest. Svatko ima neki svoj poremećaj (kao i u većini Hitchcockovih filmova), ali niti jedan nije jednostavan za objasniti, niti se ijedan od njih jednostavno manifestira.
„Nacistička tortura kojoj je podvrgnut u belgijskom zatvoru iskustvo je koje ga mijenja kao osobu baš zato što opovrgava uobičajenu podjelu kojoj uz tijelo vežemo bol, a uz dušu patnju. Iskustvo tjelesne boli pokazuje da bol ne uništava samo tijelo, već da razara cijeloga čovjeka, jer neposredno zadire u njega, prekida kontinuitet odnosa čovjeka prema samome sebe, pa time, i prema drugima, odnosno, svijetu.“ (Zlatar, A., 2016. str. 22.)
Ovaj citat na veoma sažet način dočarava sve ono o čemu smo i prije govorili, a to je jednostavno neispravno reduciranje osobe samo na jedan od svojih aspekata ili, bolje rečeno, istina. Scottie je u filmu idealan primjer osobe koja boluje od jedne bolesti za koju ne bi mogli tvrditi niti da je čisto mentalna niti samo tjelesna. Njegova akrofobija se proteže na cijelu njegovu ličnost i zapravo ga determinira u svakom polju njegova života. No ta bolest nije samo vezana za osobni plan. Ona ima i svoju društvenu funkciju, tj. karakter. Upravo je zato misao Zlatar fantastična, jer objašnjava da je uvijek po srijedi odnos mi – svijet. Scottie zbog bolesti je gledan na drugačiji način, s jedne strane čak i opravdavan za neke njegove akcije. Zbog toga smatram da niti jedno istraživanje bolesti i tijela koje se u svojim finalnim obznanjenjima rezultata drži isključivo nekog detalja ili singularnosti i na temelju toga objašnjava cijelu ličnost i sve moguće poveznice nije točna. Kako navodi Sandra Harding:
„Feminističke empiristkinje tvrde da se seksizam i androcentrizam u znanstvenom istraživanju posljedica loše znanosti. Seksistička i androcentrična iskrivljenja rezultata istraživanja u biologiji i društvenim znanostima uzrokovana su društvenim predrasudama.“ (Harding, S., iz Nicholson, J., L., (ur.) Feminizam/postmodernizam 1999. str. 82.)
U filmu vezano za ovu temu iskrivljenog tumačenja određenih bolesti i oboljenja nalazimo i u priči o Charlotte. Ona je kao mlada počinila samoubojstvo zato jer ju je muž, nakon što mu je dojadila, izbacio iz kuće i zabranio joj da ima ikakav pristup svojoj tek rođenoj kćeri. S obzirom na svoju ljepoto Charlotte su zvali lijepa, a nakon što je bila ostavljena i potpuno osiromašenja su počeli zvati luda. Sigurno je da se Charlotte kao ličnost izmijenila, pa i poludila, no bitni su faktori i uzorci samog poremećaja, a ne isključivo dijagnoza sa svojim unaprijed razrađenim pretpostavkama.
Još jedan oblik koji se odnosi na tijelo, pa čak i zdravlje su pojmovi golo i nago. Pogotovo na Zapadu i njegovoj dugoj umjetničkoj tradiciji, žena kao čest objekt i motiv slikarskih umjetnosti je prikazivana naga. Bez dlaka, u čudnim pozama, neprirodnim, na nekim divanima, ili kako lebdi nad tratinom. Smatranjem i rađenjem/proizvođenjem žene kao nage ona se svrstava kao čisti objekt žudnje, kao stvar primjerena želji jednog civiliziranog muškarca. I gejše su zapravo nage u svojoj biti. Nagost je zapravo izmještenje žene iz njezine navodne „prirode“ u njenu kultivaciju. No za nju biti kultiviranom znači biti isključivo i jedino raspoloživom za… sve osim samu sebe. Žena kao naga mora biti dostupna služiti svrsi, a njezina svrha je biti nositelj medij same nagosti. Sve što je golo je barbarsko, drsko, provokativno, i mogli bi bez zadrške reći fetišizirano pa čak i bolesno. Ako malo pokušamo stimulirati maštu, vidimo da u svim operama i simfonijama gdje postoji lik žene da je on popraćen „lijepom“ uzvišenom glazbom – glazbom nagosti, a to znači bezvremenoj, uzvišenoj, ozbiljnoj no pomalo razigranoj. Uvijek se tu ocrtavaju neke blage nijanse, neke boje koje su mješavina. S druge strane, tamo gdje se žena, iako također kao konstrukt jednog životnog stila, pojavljuje kao gola, prosta, dlakava, slinava – je punk, i neke teži oblici starijeg rock and rolla, gdje je glazba barbarska, jednostavna, prosta. Golo je u svojoj biti eksces.
Da se za kraj još dotaknemo Scottijeve akrofobije. Sam naziv i radnja filma „Vrtoglavica“ vrte se u osnovi oko Scottijeve bolesti. Njegova bolest je zapravo i pokretač cijele priče, cijelog njegovo i ostalih života. Zapravo njegova bolest je, kako doznajemo u filmu, isprva i bila meta da se samom Scottiju smjesti. Znači da jedna bolest ima mnogo dalekosežnije implikacije i relacije nego što sam vlasnik te bolesti to uopće može ikada pretpostaviti i zahvatiti. No, Scottijeva bolest je čudno ispreplitanje tijela i uma, tijela i ličnosti. Ona ga s jedne strane određuje, tvori njegov identitet u svakom mogućem smislu, ali se ipak percipira kao nepoželjna, ali i strana. U tom smislu, možda i karakterističnije kod muškaraca, bolest se u određenom smislu shvaća ekstrinzičnom.
Na kraju filma, vidimo Scottija na vrhu crkvenog tornja kako pobjedonosno stoji prevladavši svoju bolest. U toj sceni kulminira nerazumljivost našeg odnosa spram tijela. Jer, s jedne strane sama ta bolest je i bila razlog njegovo života toga vremena, ali ona je za njega kasnije počela funkcionirati kao i nešto što ga tjera da ju prevlada. Ona je bila i sredstva i cilj i svrha. Svrha sebe same. No s obzirom da ta bolest nije niti mentalna niti fizička već da se prelijeva na cijelu osobu i zapravo ju bitno određuje, treba pitati što je to točno Scottie prevladao. Sebe sama mnogo prije može biti odgovor nego li bolest. No opet što je to on sam? Ispada da je to trijumf jednog muškarca nad vlastitom glupošću. Odnosno uspjeh jednog muškarca da reproducira vladajuće stanje stvari.
ZAKLJUČAK
U nekim kratkim crtama vidjeli smo koliko je kompleksno pitanje tijela. Naveli smo i neka pitanja koja otvaraju mnoge buduće debate. Također, jedan od ciljeva je bio i da se čisto baci kost kako bi zagrizli u to meso tijela koje nikada nije samo ono što pod njim razumijevamo. Htio sam dočarati samo koliko daleko ide ne samo naše shvaćanje, bilo ispravnije ili ne, tijela i svega onoga što za nekoga znači, kako ga netko doživljava; već i sve ono što tijelo kao realni entitet može prouzrokovati u svijetu, kako „zbiljskom“ tako i onom socijalnom. Što se tiče filma, nismo previše ulazili u detalje, nego ga puštamo kao duboku preporuku svima koji misle da bi ih ovakva tema zanimala, a ona mora zanimati jer svi imamo tijela. Još nešto čega se nismo previše dotaknuli je i teorija dodira, odnosno načini na koje se tijelo dira/dodiruje, gdje su granice, shvaćanja i iskustva dodira.
Da dalje ne duljimo htio bi završiti s jednom maksimom koja i nije nešto suviše optimistična. Ona vrijedi prvenstveno za žene (koje su mnogo „deprivilegiranije“ u odnosu na muškarce), ali i za muškarce i zapravo sve one koji imaju i posjeduju/jesu tijela. S obzirom na sva kriva shvaćanja, na sve ono što feministička teorija želi rasvijetliti i na kraju krajeva pobijediti u znak solidarnosti i emancipacije, ali i s obzirom koliko je „druga strana“ jača, jer i mi sami smo djelomično u toj drugoj strani, može se reći – jedino nam preostaje da plačemo, ali odakle; odakle se to točno plače – ostaje još jedna enigma „tijela“ koju treba riješiti.
Prema tome, sasvim je opravdano tvrditi da je tijelo zapreka, odnosno ruševina Zapadnog etosa – pogotovo ukoliko se značenje riječi „etos“ shvati u svojoj kršćanskoj tradiciji – kao svojevrsno naturaliziranje preskripcije da se živi po duhu, a ne po tijelu.
LITERATURA
- Butler, J., Bodies That Matter: On Discursive Limits of “Sex”, Routledge, New York, 1993.
- Butler, J., Nevolje s rodom: feminizam i subverzija identiteta, Ženska infoteka, Zagreb, 2000.
- Grosz, E., Promenljiva tela: ka telesnom feminizmu, Centar za ženske studije i istraživanja roda Beograd, 2005.
- Nicholson, J., L., (ur.) Feminizam/postmodernizam, Liberata/centar za ženske studije, Zagreb, 1999.
- Zlatar, A., Rječnik tijela, Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.
Patrik Weiss rođen je u Rijeci 1. svibnja 1996. godine. Filantrop. Trenutno je student završne godine diplomskog studija kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Nema pojma kako će se nakon faksa prehranjivati. Objavljuje poeziju i eseje u raznim internet časopisima i na raznim portalima posvećenim književnosti. Ne preferira određen stil, zalaže se za slobodu izraza i inovaciju u pisanoj riječi. Osim poezije i eseja, piše i kraću prozu te drame. Obimnije prozno djelo je u planu, no vrijeme ga uvijek uspije pretječi. Do sada je objavio pet knjiga poezije. (Šutnja je zlato i ostale životne laži 2017.,Redak, Purpurni oblaci 2018.,Redak, Le Nouvel Etat 2018., Redak, I papiga može ponavljati 2018. UNSP, S kandžama na očima 2019. Redak). Životni san mu je postati bébé terrible književnosti, a isto tako zna da se to ne postaje. U suštini, onaj koji se osjeća kao apatrid s koferom punim riječi.
Ovaj članak je objavljen u septembru 2020, u okviru temata TELO.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Reč i misao.