Između dva januara
Rijeka se zaledila.
Pitali su Toma Hardija
koja je najmanja stvar koju je vidio u životu:
ljudska dobrota.
Popio sam kafu i fotografisao Mjesec.
Komšija je otišao u zatvor,
a mi smo molili da ne posijeku veliki kesten.
Citirao sam Hesea,
a onda su mi u Beogradu odštampane pjesme.
Brat je otišao u Švedsku i
tamo doručkovao njihovo jaje na oko.
Đango je slomio nogu,
ja sam popio tamno pivo.
A onda sam imao tumor.
Nas četvorica smo ispod stola uhvatili zmiju;
bilo je vruće, tada, peklo je u 14:23.
Uveče je došao Tabašević.
Zatim, opet Mjesec; fotografisao sam ga,
ovaj put kroz prozor autobusa.
Zagrlio sam je i ostao bez ruke.
Dva dana sam posmatrao bol
pa zaspao.
Zdrav.
Tog dana kada se Bukovski uselio
umro je Hari Din Stenton.
Vidio sam Nika Kejva;
i ona je bila tu, sa moje lijeve strane,
zagrljena.
Zatim sam počeo da pazim šta jedem.
Trideset prvog decembra oko podne
šetao sam
i tačno na skretanju kod groblja usporio
pa rekao – jebote,
zatim ponovio tu riječ još jednom
glasnije
i nastavio dalje.
Udobna rana
Ubodna riječ,
krv sačuvana u pjesmi.
Tek stota može biti
udobna rana.
Od poezije umoran,
proklinjem:
rado bih prestao da krvarim.
I kako to
da nikad nema te stote pjesme?
Cilj: postati sasvim blijed
i onda, ipak,
pucnjem provjeriti.
Ako se vazduh zacrveni,
znači bila je ostala
još neka pjesma u meni.
Prvi dan zaljubljenosti
U pet sati ujutro
vidio sam samo prozor komšijske kuće.
Da ljudi nisu hiljadama godina
samo šili zastave i molitve, pomislih,
taj prozor je danas mogao biti prolaz
u svaku tvoju sobu.
Ustao sam i otvorio prozor svoje sobe,
primakao jednu stolicu uz radijator,
vratio se u krevet i nastavio da gledam.
Sedam metara je udaljenost – procjena.
Nikad se ne zna:
možda i zablistaš iza tog stakla,
treba biti spreman za skok.
Slika grada
Pas lutalica čita nečije riječi:
„Jedino što remeti sliku grada
jesu psi lutalice…“
Pas lutalica ne razumije napisano;
gleda u mene,
a ja ćutim jer razumijem,
ali radije bih da nemam ljudskog
mozga koji me odvaja od stvarne prirode.
Lutalica još jednom čita riječi,
u inat meni kao da uči slova,
a ja pomislim kako nije moguće da
njegove oči ne poznaju sve jezike svijeta.
Gledam u njega i
zadivim se iz sve snage
njegovoj slobodi.
Slika grada:
pas lutalica se vraća u noć
i u njoj se zauvijek sakriva.
Zavidim mu čak i na tome
jer ovaj grad laže da voli čovjeka,
laže i da voli Boga.
Draško Sikimić je poeta i prozni pisac. Rođen je 22. marta 1984. godine u Ljubinju. Osnovnu i srednju školu završio je u Ljubinju. Zamjenik je glavnog i odgovornog urednika na portalu Moja Hercegovina. Voli da gleda kroz prozor i u nebo. Ne voli računanje vremena i ne voli da priča. Često misli da je vuk pa izbegava ljude. Voli šumu, maglu i oblake. Već više od pet godina ga ništa ne čudi.
Objavljene su četiri njegove knjige: Smotuljci, Ogrebotine, Moje kosti ujedaju, Čvor na omči.
Ovaj članak je objavljen u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.