Drugost
Vječito razapet,
između moje prvosti
i jednako toliko moje drugosti
neprisutan sam i dužan
vlastitom životu.
Ne žele me
ni ove ruke,
ni ove misli,
ništa me moje ne želi
niti me odbija.
Terete iz prošlih života
tuđa leđa koja nazivam svojim
nositi će i u budućim.
Zemljica me vuče u dubine,
nebo me poziva u visine,
ostat’ ću bez obzira
još dugo
u sebi.
Misli od porculana
Mislima od porculana
razbio sam par predrasuda
što su me uokvirile
kao sliku nepoznatog
i nedovoljno cijenjenog slikara.
Na vlažnom zidu,
muzeja antičke umjetnosti,
hodnikom je odjekivao
Munchov Vrisak,
a ja sam,
iako razbijen
na tri hiljade
tristo i tri komada,
šutio
i trpio
neumjesne komentare
prolaznih posjetilaca.
Noa je stajao
Prosipajući suze,
iz staklenih i vlažnih zjenica,
sačinila je jezero
u kom se zamalo tijelo njeno
ne udavi.
Veslala je
sa deset prstiju,
a talas je šamarao
sa lijeve strane,
dok sa desne
ukaza se pusto ostrvo
na kojem je stajao Noa.
Halapljivo je progutala maslinu
sa grančice,
koju ptica je nosila.
Iz utrobe njene
srasla je pustinja.
Otkrivanje
Otkrila mu je svoje grudi,
na kojima je ispisano par
ne tako loših stihova
jeftine poezije.
On se usudio da izmijeni
redoslijed riječi,
pa joj u grudima sada caruje
jedan neviđeni
lingvistički haos.
Sreća je samo
što oboje govore
istim jezikom.
Ukleti
Ukleti sam Holandez,
koji vodama neznanim plovi
i pristiže – nikamo.
Možda će me miris
nabrekle narandže,
obilate svježim sokom Bliskog Istoka
sjetiti na dane provedene u Misiru
i akšame dočekane u Magribu.
Tamo ukleti više ne odlaze.
Čekam Vječnika
da se sretnemo još jednom
prije Velikog dana
i prisjetimo jedan drugog
na ona dva života
koja nemamo.
Smrt, istina,
obojica čekamo,
a ona se smješi iza
guste staklene magle
i šalje pozdrave
krećući se prema istoku.
Listove knjiga svetih
još prikupljam,
još listam.
Gospode!
Nemoj me izbaviti.
Ni pakla ni kazne
nemoj me osloboditi.
Vinost svoju ne krijem,
zato me Gospode
nemoj izbaviti.
Srama
podsmjeha
i računa posljednjeg
nemoj me spasiti,
kad prekoračim sve
puteve Gospodnje.
Jer nisam Isus,
ni Jakov, sin Isakov,
nit’ sam Muhamed
što za noć je jednu
prošao Mi’radž i Isru.
Sužanj sam,
a kazna dovoljna za sužnja
njegova su užad.
Noćni sanjar
Nema imena
kojim bi se nazvao
onaj tanak dodir
između crne zemlje i plavog neba,
neba i mora,
dok se ogledaju.
U tom času
poletjela je ptica iz slanog mora
i sletjela na mjesec, što se nakosio.
Riba je jedna
plovila među zvijezdama.
Ulovio ju je noćni sanjar
tik pred ponoć.
Nastavio je hodati
mliječnim putem
iznova vraćajući sebe
suncu.
Inspirativni blues
Prije nego se umori od poezije,
legne na tavan.
Prašina pada poput tuđih riječi na njene misli,
prstne kosti zahrđale već odavno.
Prozori su širom zatvoreni,
kako propuh ne bi prehladio inspiraciju.
Estetika bi željela još jednu šoljicu toplog čaja,
ali bez zaslađivača, moli.
S vana se čuje tanahan blues,
dobro je što su prozori zatvoreni.
Centralno grijanje ne radi ni ovaj mjesec.
Pokrila je golo tijelo,
hartijama od bezvrijednosti.
Merima Mustafić, rođena u Tuzli 1997. godine, studentica je Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Učestvovala je na velikom broju književnih natječaja, gdje su njeni radovi višestruko nagrađivani i visoko rangirani, objavljivani u međunarodnim zbirkama poezije i proze, časopisima i on-line portalima. Prva zbirka literarnih radova „Duše moje vrt“ objavljena je 2016. godine, a za uspjeh na međunarodnim književnim natječajima iste godine joj je dodijeljena nagrada Grada Tuzla za natprosječan uspjeh učenika, studenata i sportista sa područja Grada Tuzla. Bila je stipendista drugog Internacionalnog festivala književnosti „Bookstan“ u organizaciji izdavačke kuće Buybook 2017. godine. Članica je Kreativne radionice Balkan iz Beograda i dopisnica Omladinskog magazina Karike.
Ovaj članak je objavljen u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.