Kradem sebe po selu
jednom je didu orah pod zvijezdama zavirivao u sobu i šuškao u snu
po kamenoj teraci bacao zelene mangupe
sad izgubljeno šuti u daljinu
drugi je imao bajamu za penjanje i tajne
prosipala mi je proljeće niz leđa
sad se šuljam poput lopova kroz izdajničko hrastovo lišće
drača mi se baca pod noge: grli mi hod, vrti me u krug
još miriše zemlja gdje su rasle ciklame
gdje sam slušala vjetar tutnji autoput
iz napuklog gumna izbija divlja loza
popela se na prste, hoće živa u nebesa
suha i siva kraj kuće, nevidljiva – bajama!
na pragu je sjedio dida, robu je prao lug
prohodala sam djetinjstvom i džepova punih prezrelih šipurika
napunila sobu sobom
Bake su smiješna preobražena bića
uđu bose sebi u san i po uspavanim hrpama traže ruke oko vrata
koje su vjetrovi oteli za igru: lijeva bježi od desne, pa tako u krug, u koloplet
svi ih prerasli, kose se vezale, zagrljaji raspleli
s očima na potiljku rone po utisnutim stopama, unazad
sapliću se po vlastitim zamkama
ruke ni mali prst da im pruže jer mora se čvrsto naprijed, zadatak zove
prekoračuju se usnuli i spori dok iza ugla svijetli novo jutro
koje nikako da ustane, prospe se po danu i svane
tek uplašeno razgrće presvučenu kožu, pa zaštićeno viri kroz stisnute pore
ni noć ga neće oteti, samo će posvijetliti san u kojem su se bake izgubljeno preobrazile i saplele
oko vlastitog razgrljenog vrata
U dalj
Sjela sam na visok stolac u dvoru šaljući pogled u daljinu. Tko bi inače
dva sata klatio noge, ispijao bezobrazno skupo jedno od tri loša piva u ponudi? Žrtva
za visok cilj ne mjeri se zemaljskim metrom, spretno se varam. Zapravo sam mogla
slobodno šetati poglede na sigurnim nogama po pijesku – možda o tom ne bih šutjela
ispod slike neba nad sobom i morem,
pogotovo kad me pet parova bezbrižne gospode s engleskog govornog područja upitalo
može li se u dvoru na visokom stocu dobro i jeftino jesti.
Nisam nikad, radije kuham sama (zar da im lažem kako je taj pogled bez cijene)
I speak a little bit of English, nasmiješeno sam prošla.
Snađite se njegovana gospodo, za visoki stolac platite – napisala bih možda
pokraj slike neba u zalazu nad morem u mirovanju da nisam jutros sva potresena o šutnji
oko Stoca, Daorsana, mučenja bez utjehe umiranja,
gdje dvadeset i pet godina slobodno šetaju gradom, bez pogleda vladaju, upravljaju,
a ovakvi bezbrižni pojma nemaju i brine ih samo taj previsok stolac na kojem se noge klate u dalj.
Ivanka Cvitan – rođena u Splitu 1961. godine.
1985. njena poezija je zastupljena u zajedničkoj nagrađenoj zbirci Ostaje mi poezija, a 2018. samostalno objavljuje svoju prvu zbirku Usprkos svemu smo isti.
Osim u internetskim publikacijama, radove je objavila u dvije tiskane publikacije: Moguće da, nešto iza, između, zbornik književnik susreta 1987. i The Split Mind XVI/18. i bila u finalu za izbor Post Scriptum-a 2018.