Image default
Poezija

Bronislawa Wajs Papusza, Krvave suze

Krvave suze
Kako su nas kažnjavali Nijemci 1943. i 1944.

Oh, dragi narode
Ne volim da se sjećam na veliku nesreću
srce mi postaje vrisak i led…

Ali ja pjevam, moram da pjevam, jer ljudi tame žele rat.
Neka se čuje neka se zna kako užas sija.

Bog nas čuva
Od velike nesreće, od iskušenja, od suza krvi.

A kolika je patnja
malog jevrejskog dječaka,
koliko boli u srcu ciganske majke
na licu čeda njenog.

U šumi, nema vode, ni vatre.
Nema šatora, da skriješ glavu, a glad ko duga.

Ne smiješ da pališ vatru,
Dim postaje izdajnik, doziva Nijemca.

Kako živjeti?
Djeca su ko rosa, gola i bosa, a zima duga, duga.

Vojnik nam dolazi noću, nosim loše vijesti, veli.
Ubijaju sve Cigane.

Nikome ni riječi, kaže,
i ja sam crni Ciganin.
Neka vas Bog blagoslovi, kaže, zagrli nas i nestane.

Mi bježimo daleko, daleko, ulazimo u utrobu šume.
Čitavo cigansko pleme, stotinka duša.

U tmurnoj šumi neka druga zora se budi.
Sve smo izgubili, ni kola ni konja nema.

Ptice i djeca rano se bude.
Rječica pjeva, raduje se zori.

Djeca idu da love ribu, voda brigu da odnese, nesreća koja nas snađe
samo Bog vidi.

Moja je pjesma tužna, ko može znati ono što osjeća moje jadno srce?

Oh! Ja sam nesrećna
ronim krvave suze: dvanaest iz moje čerge ubili su Nijemci.
Glad nas jede, nesanica mori, zaspimo širom otvorenih očiju.
Veliko je nebo, dugi su putevi zvijezda.

Svjetlost luta kao i moja pjesma.

O mala zvijezdo kad dođe zora, ti porasteš, svjetlost tvoja postaje
stvarnost.

OSLIJEPI OČI NIJEMCIMA

Navedi ih na krivi put, skreni ih sa puta,
DA BI JEDNO JEVREJSKO DIJETE MOGLO DA ŽIVI
DA BI JEDNO CIGANSKO DIJETE MOGLO DA ŽIVI.

* (Hedina Tahirović-Sijerčić, Rodni identiteti u književnosti romskih autorica na prostorima bivše Jugoslavije, Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, Mostar, 2016.)


Bronislava Vajs (Lubin, 17. avgust 1908. ili 10. maj 1910 — Inovroclav, 8. februar 1987), poznatija kao Papuša, romska je pesnikinja i pevačica.

Poljski pesnik, Jiržij Ficovski, bežeći od tajne policije, pridružio se karavanu Dionizi Vajs 1949. godine. Brzo je primetio literarnu vrednost improvizovanih pesama Bronislave. U svojoj poeziji, koja izvire iz romske narodne tradicije, ona opisuje sudbinu svog naroda, izražava njegove navike i čežnje. Njene pesme, bez pravilnog ritma, ponekad se graniče sa pričom. Pesme je često objavljivala od kasnih četrdesetih do sredine 50-ih, kada je bila uklonjena iz života Roma, najpre u poljskim književnim časopisima, a potom u vlastitim knjigama. Njen prvenac bila je pesma, prevedena sa romskog jezika u publikaciji „Nova Kultura” 1951. godine. Prve prevedene skice Ficovski je poslao Julianu Tuvimu koji je zauzvrat doprineo njenim objavljivanjima. Nakon objavljivanja zbirke „Pesme Papuše” iz 1956. godine, postala je poznata.

Objavljene zbirke pesama

  • Pesme Papuše (1956)
  • Izgovorene pesme (1973)
  • Šumo, oče moj (1990)
  • Papuša, velika tajna – Izbor tekstova (1992)

Nagrade

  • Lubuška nagrada kulture (1958)
  • Nagrada Ministarstva kulture (1978)
  • Kulturna nagrada „Nadodrza” (1978)
  • Nagrada Gožova (1978)

Povezani članci

Gundula Šifer, Svaki dan nekoliko slobodnih reči

Adrijan Kasnic, Izbor

Daniela Kocmut, Moja dva jezika

Ostavite komentar