Jadna je država koja tjera umjetnike na ulicu.
Šta je, zapravo, postmoderna? Vrijednost estetike nametnuta lucidnom grupnom civilizacijskom osjećajnošću? Nerealna, možda hibridna sa nepostojećim oznakama za aktivnost kojom sebe čovjek pokušava učiniti većim nego što jeste? Koliko god bilo skovano u ovu ili onu definiciju, nema onih centralnih ideja, ni okvira ni kraja.
Danas je postmoderna postala biznis i ništa dugo. A biznis je profit sa zamislivim i nezamislivim ciframa koje se vrte i obrću oko onoga što zovemo umjetnost, dijelić nakrnjenog podsjetnika, ukrašen alarmom Iphone-a, o dekadentnom posrnuću civilizacije ovog vakta. Prava pomama vlada svijetom za ovim biznisom. A gdje ima biznisa ima i prosjaka. Tako umijeće postmoderne postaje i rizik i profit. I sreća i nesreća. Postaje opasni materijal za manipulaciju black sila koje nemaju granica. Na kraju, pretvara se u ironiju sa ciničkim pitanjem čovjeku: Ko su postmoderni prosjaci?
U večerašnjem dnevniku, radijskoj emisiji koja se emituje za cijeli Balkan, u epizodi: „Postmoderni prosjak, mit ili stvarnost?“ pokušat ćemo da odgovorimo na ovo ali i na još jedno pitanje koje postavlja javnost: „Kako prosjak sagledava stanje postmoderne?“
Ovaj pristup, inače inovativan, po našim saznanjima nije našao svoju primjenu ni na dalekom Istoku a ni na Zapadu. Ipak, tamo su prosjaci samo prosjaci. Dakle, svi prosjaci su isti, jedino je pristup ispitivanja i sagledavanja postmodernih krpa različit i nepredvidljiv.
U primjeni onih sekvenci čovjekovog sagledavanja socijalnog stanja pojedinca kroz oči prosjačkog pogleda na postmodernu dolazimo do uštede od po jednog lončića sitniša na postmodernističkog prosjaka po hefti. Štednja od po četiri lončića na mjesec, a četrdeset i osam lončića po prosjaku na godinu i to bez PDV-a. Napomenut ću svim slušaocima da u ovu statistiku nisu ušli državni i vjerski praznici.
I na kraju uvoda u ovu običnu žurnalističku kurtoaziju, moramo istači prežvakani materijal iz kontejnera pogodan za popunjavanje jednog dnevnika, jedne radijske emisije koji će već nekako dobiti primjese i atribute nebuloznog radijskog konglomerata bizarnosti. To mene kao urednika ove emisije i ovog dnevnika ne zanima previše, osim što želim da naglasim da je ovo podrška postmodernim prosjacima koje tjeraju iz Skenderije.
19:00 h
Dobro večer poštovani slušaoci! Devetnaest je sati i vi slušate Dnevnik postmodernističkog radija.
U večerašnjem izdanju našeg dnevnika bavimo se aspektom stvarnosti koji je skriven daleko od javnosti i medija. Samo ste Vi naš slušalac… Večeras govorimo o najvećim zbirkama i remek djelima književnosti i slikarstva postmodernog prosjaka. Pretpostavka ili istina? Naklapanja ili tračevi prozeblih balkanskih ulica ili baratanje provjerenim činjenicama?
Prve indicije o tome da se u našem šumovitom balkanskom brdu, u ovom gradu Z., dešava nešto neuobičajeno dobio sam prije nekoliko sedmica, sasvim slučajno. Imao sam poslovni sastanak sa rođakom mog rođaka koji se bavio istraživanjima u Engleskoj. Tu je stekao slavu na lokalnoj televizijskoj kući i sad je jedan od glavnih urednika History chanel televizije. Trenutno je u našem gradu gdje posjeduje vikendicu nevikendskog oblika. U njoj smo se i sreli tog popodneva dok je još pirio vjetar raznoseći zenički smog iz grada. Izgled njegove kuće odavno je poprimio, valjda od željezarskog dima, izgled kakav imaju tekije, neki manastiri ili kuće osobenjaka, samaca i boema koji su živili za jednu misao ili stvar. Znao sam samo da te kuće svak zaobilazi i zalazi u njih samo po nuždi.
I dok smo tak ja i on, opušteno razgovarali uz burek ispod sača i flašu jogurta zeničke mljekare, dnevni boravak je izgledao po ambijentu londonskih birtija.
Od osobe T. saznao sam fascinantne, pomalo iracionalne informacije. Rekao mi je da i prosjaci imaju svoju umjetnost, svog art-menadžera, odnosno prosjaka koji se bavi kupoprodajom umjetničkih prosjačkih djela. Najpoznatiji od svih njih svakako je prosjački kralj art-menadžer, Mark Kol, Englez koji se proslavio prije nekoliko godina kada je u jednoj istanbulskoj prosjačkoj galeriji pronašao i otkupio crteže armenskog postmodernog prosjaka Osmana. Poslje je te iste crteže prodao na aukciji, a potom osnovao svjetsku postmodernističku prosjačku fondaciju „NO LIMITS“. Iako živi raskošnim prosjačkim životom, reklo bi se luksuznijim od luksuznog, nije zaboravio svoju tradiciju i svoje porijeklo, te ga često možemo vidjeti vikendom na ulicama Londona u prosjačkim kutima. Uživa veliki ugled širom svijeta kod postmodernističkih prosjaka. Rekli bismo on je njihov IDOL.
Saznao sam i najpoznatije postmodernističke prosjake Balkana. Spomenut ću samo trojicu, koji su i art-menadžeri i umjetnici. Iz Beograda to je prosjak Dejan K. koji je svoj postmodernistički prosjački ugled i slavu stekao kroz poeziju koja mu je ispisana po svim beogradskim parkovima i ulicama sumnjivog porijekla.
Svoj postmodernistički prosjački ugled u Zagrebu stekao je prosjak Ivan B., čovjek profinjenih manira čiji se memoari čuvaju u balkanskom prosjačkom institutu za umjetnost. Već u poznim godinama opredjelio se za slikarstvo a njegove postmodernističke slike ironije i danas krase mnoge mostove isteklog roka trajanja, a nagrađivan je i za svoj humanistički prosjački doprinos u društvenoj prosjačkoj zajednici.
I na kraju, jedan od najpriznatijih postmodernističkih balkanskih prosjaka, Enes K., boemske naravi i zeničke krvi koji se proslavio romanima: Iznemoglost prosjaka, Osmjeh postmodernističke duše i novelama: Mastilo prosjačkog umjeća i Nastavak prosjačenja za koju je dobio prestižnu postmodernističku prosjačku knjiženu nagradu Zlatni lončić prosjaka. Važno je istači da su mu djela prevedena na nekoliko jezika i da je u planu snimanje filma po njegovoj knjizi Krpe prosjačkog ponosa.
Ono što je privuklo moju pažnju bila je činjenica da se upravo tu noć održava postmodernističko prosjačko humanitarno veče za pomoć prosjacima oboljelih od sindroma gospode sa Balkana, te da je upravo počasni gost ove manifestacije Englez Mark Kol.
Nakon razgovora sa T. saznao sam mjesto i vrijeme održavanja humanitarne večeri kao i postojanje balkanske nezavisne prosjačke fondacije „BNP“ sa sjedištem u Sarajevu. To je bila ustanova jedina takve vrste na Balkanu, a bila je zasnovana na osviještenom praznovjerju postmodernističkog društva. Tu su prosjaci Balkana mogli naći umirenje savjesti i dobiti pravni i svaki drugi savjet kako doći do postmodernističkih prosjačkih prava i interesa.
Naravno, zaintrigiran time, krenuo sam na humanitarnu manifestaciju u potrazi za svakom dostupnom informacijom. Zanimljivo je kako je ta čudotvorna ceremonija o umjetničkoj senzaciji prosjaka u našem gradu privukla toliko prosjačkih duša da je to bilo za ne povjerovat.
Bilo bi naporno i predugo sada iznositi sve detalje te večeri u kojoj sam se susreo sa svim mogućim prosjacima Balkana, ali i Evrope. Bilo je tu i razne sirotinjske djece, na oko sakate, nesretne od rođenja, sa naviknutom ispruženom rukom i nestalnim pogledima, ponekad zlim, ali pretežno bojažljivim i susretljivim pri svakom susretu sa neznancem.
Bilo je tu i gluhonijeme postmodernističke prosjačke gospode ali i maloumnih ili unesrećenih prosjakinja koje po postmodernom općem shvaćanju ne treba da rade ni da stavljaju šminku, a naročito im se zabranjuju sapunice, zbog očuvanja duhovnosti i tradicije „naše“ prosjačke kulture. Njihovo je da idu od čovjeka do čovjeka, od auta do auta, od tramvaja do tramvaja, od ulice do ulice. Jednostavno, njihovo je samo da postmodernistički prose.
Odmah sam se sjetio da na to veče krenem prerušen kao prosjak, jer su mi rekli da ne vole medije. Novinare su zvali „kontejnerskim crvima“. Doista, orginalan naziv.
Izgledao sam među njima iznemogao dok sam koračao, a opet nekako vedar, zarastao u bradu, u odjelu od samih zakrpi, sa torbom na leđima i štapom u ruci. Vjerujte mi, sam sebe nisam mogao prepoznati.
Iskoristio sam trag prethodno citiranih sadržaja i odmah našao sve uglednije postmodernističke prosjake. Moram da priznam da sam se divio njihovim autima s kojima su pristizali, naročito Ivan B. koji se dovezao u prosjačkom Mustangu. Nažalost, zbog recesije koja vlada, vjerovatno su i sadake umanjene pa nisam vidio luksuznijeg odjela od marke „Boss“.
Noć je protekla u pjesmama i citatima postmodernističkih balkanskih prosjaka, kako onih poznatih tako i mladih manje poznatih pisaca i književnika. Na samom kraju prisutnima se obratio art-menadžer Mark Kol, a potom je usljedilo prikupljanje sredstava za najugroženije prosjake i one mlade umjetničke duše.
Prije nego sam se izvukao sa ovog skupa, odlučio sam da nakratko porazgovaram sa Enesom K. koji mi se dojmio jako prijatnim čovjekom. On mi je rekao jednu postmodernističku balkansku istinu koja se provlači kroz vrijeme, a i ovo je vrijeme predviđeno za kraj dnevnika, ove nadam se za tebe slušaoče poučne radijske emisije, te ću riječima Enesa K., mladog postmodernističkog bosanskohercegovačkog prosjaka završiti ovaj dnevnik:
„Postmodernistički balkanski prosjaci su tokom proteklih dvadeset godina prikazivani kao nužna, ustaljena, drevna i neminovna društvena jedinka kojoj društvo udjeljuje sadaku na ime blagoslova, koji je postao prazna riječ. Mi smo prosjaci kojima je intertekstualnost ulica, a ironija milostinja.“
Dnevnik je završen u 20:00h.
Zenica, 02. Decembar. Urednik i voditelj: Armin Bolić
Armin Bolić: (1987) rođen je u Zenici. Diplomirao na Pedagoškom fakultetu u Zenici, na Odsjeku za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost. Piše poeziju i prozu, a do sada je objavljivao poeziju u nekoliko eminentnih časopisa iz regiona. Poezija mu je objavljivana u „Rukopisima“, u beogradskim časopisima „Beleg”, „Škrip”, „Afirmator”, u svijetski poznatom časopisu „Diogen” koji izlazi na nekoliko svjetskih jezika, a na drugom međunarodnom festivalu poezije i kratke price „Vojislav Despotov”, u organizaciji „Scene svih kreativnih” iz Novog Sada, osvojio je drugu nagradu za kratku priču. Trenutno radi na svojoj prvoj zbirci poezije i proze, a redovno objavljuje svoju poeziju na online časopisima i sajtovima.