1.
Oca nisam upamtio. U mojoj memoriji postoji fajl s njegovim imenom, ali osim podsjećanja na ono što sam njegovom smrću izgubio, u njemu nema više ničeg. Nijedne unutarnje slike. Nijednog mirisa. Apsolutno ničeg.
Sjećam se jednog davnog, dječačkog sna: stojim s ocem na obali Bune i gledam kako vjetar mreška njenu površinu. Za moju porodicu Buna je sakralna rijeka: tu, na njenoj obali, napravljena je naša jedina zajednička fotografija na kojoj me on pridržava na krovu svog Opel Rekorda.
„Nedostajem li ti?“ pita me. Glas mu je dubok i prijatan, a pogled tužan i ispitivački. Dok tako stojimo, ne promiče mi njegova pomalo nepristojna znatiželja: na mome licu on uporno traži crte svoga.
„Kako da mi nedostaje neko koga ne poznajem“, odgovaram ljutito. Ta glupa i nepotrebna ljutnja, koju sam osjećao čitavu mladost, davno je nestala. Danas je se, ipak, prisjećam s razumijevanjem: oni kojima život uskrati nešto što većini drugih da, dobar dio njega provedu tražeći krivca za taj nedostatak. A otac je tada, za mene, bio dvostruko kriv: jer me je dovodio u niz nezgodnih situacija u školi (Djeco, molim vas, nacrtajte roditelje. Drugarice, je l’ mogu ja da nacrtam samo mamu? Zašto samo mamu? Jer nemam oca. Onda nacrtaj nekog drugog. Koga? Ne znam, nekog rođaka. Ali ja ne volim svoje rođake. Smijeh u razredu. Na kraju nacrtam ni krivog ni dužnog komšiju Sifeta.) i jer je zbog njeg majka stalno plakala.
„Ti meni nedostaješ. Mnogo,“ kaže i pažljivo spušta ruku na moje tjeme. Njegova kretnja me zbunjuje. Ne znam da li da joj se prepustim ili oduprem. Ali ubrzo shvatim da nema razloga za bilo kakvu reakciju: njegov dodir je prozračan i uopće ga ne osjetim. Kao da me dodiruje prazan prostor. U tom trenutku se budim, ćuteći pod jezikom gorčinu nepostavljenih pitanja: „Zašto se onda ne vratiš? Zašto ne pustiš film ispočetka? Zašto? Zašto?…“
Otac.
Naši su životi, na neki tragičan, ljudski način, matematički simetrični: njihov se međusobni odnos može izraziti pomoću broja sedam. Prvih sedam mjeseci moga života, bilo je ujedno i posljednjih sedam mjeseci njegovog. Unutar njih, stala je cijela naša povijest. Sedam mjeseci. Jedna zima i jedno proljeće. Ni jedan dan više i nijedan dan manje.
Dugo sam se pitao šta bude s neodživljenim životima. Sa svim onim propuštenim prilikama koje su nas mogle odvesti nekim drugim putem. Da smo u određenom momentu učinili drugačiji izbor, kako bi danas izgledao naš život? Jesu li takve stvari uopće važne? Mislim da jesu. I ne samo to: mislim da su podjednako važne koliko i sve ono što se zbilo. Na neki sporedan način, one su nas odredile: zbog njih smo to što sada jesmo. Iz zabačenih predjela naše mašte one bacaju svjetlo na sadašnji trenutak dajući mu jedan novi, drugačiji smisao. Ljudski život bi se, dakle, mogao definirati i kao zbir neostvarenih mogućnosti.
Da je moj otac živ, danas bi imao 64 godine. Pokušavam da ga zamislim kako pravi kućicu za ptice u dvorištu. Koljena ga dobro služe iako se često žali na kostobolju. U poznim godinama pomalo me podsjeća na Vita Korleonea. Na licu ima ožiljak od saobraćajne nesreće koju je doživio prije trideset pet godina – mali podsjetnik na dan kad su nam se životi mogli zauvijek promijeniti.
Neostvarene mogućnosti nas ne prestaju proganjati. One mogu da se dopune, srede, ponovo zamisle. U tome i jeste njihova draž. Da sam tada uradio to i to, sada bi sve bilo drugačije. Da je tog vrelog lipanjskog jutra 1977. godine moj otac ostao kod kuće, da je uzeo slobodan dan, da je uradio bilo šta samo da nije sjeo u auto i otišao na posao, postoji velika vjerovatnoća da bi danas bio živ.
2.
Nekoliko mjeseci nakon očeve smrti, majka je skupila sve njegove stvari u jedan kofer. Lična karta, vojna knjižica (služio je u mornarici), pasoš, Priručnik za engleski jezik, nekoliko fotografija, novčanik, crno bijela slika tima Crvene Zvezde iz 1968. izrezana iz nekih novina, telefonski imenik… Otvaram očevu vojnu knjižicu i čitam. Lukač Alije Rasim, stas: srednji, kosa: kestenjasta, lice: duguljasto, oči: kestenjaste, nos: pravilan, usta: pravilna. Kao vizuelna potvrda ovog opisa, na sljedećoj stranici pojavljuje se očeva fotografija. Glava mu je uzdignuta tako da mu je iz široke vojničke košulje đikljao duguljast, mršav vrat. Pod bradom se isticala krupna adamova jabučica. Gledao je u objektiv namrštenim očima iznad kojih su se pružale dvije energične, horizontalne bore. Svojim stavom odavao je nešto gospodski nadmoćno, snažno, pa čak i divlje. Na toj fotografiji ima 21 godinu. Za svega nekoliko mjeseci napustit će mornaricu i zaposliti se najprije kao radnik na utovaru, a potom i kao vozač u mostarskoj špediterskoj firmi Autoprevoz.
Obzirom na okolnosti u kojima se odvijao, život mom ocu baš i nije mogao ponuditi mnogo mogućnosti u pogledu izbora zanimanja. Odrastao je kao najmlađi od petero braće, u jednom planinskom selu tridesetak kilometara sjeveroistočno od Konjica. Uspio je da završi osnovnu školu, ali srednju nikada nije upisao prvenstveno zbog toga što je u njegovoj porodici preovladavalo mišljenje da je sve osim rada u polju samo isprazni gubitak vremena. Ne znam koliko je otac ovim bio pogođen obzirom da je bio tek prosječan učenik, ali znam da je nakon povratka s odsluženja vojnog roka napustio selo i, koliko mi je poznato, nikada se u njeg više nije vratio. Naravno, to ga je dovelo u nepomirljivi sukob s ostatkom porodice koja je od tog momenta na njeg počela gledati kao na odbjeglog sina. Nije ga iskupila ni njegova prerana smrt, baš kao ni činjenica da je, zbog snažne ekspanzije gradova u to vrijeme, za svega nekoliko godina selo u kojem je rođen ostalo potpuno pusto.
Kada je umro moj djed, otac je imao sedam (opet taj broj sedam!) godina. Njegov folder s očevim imenom sadržavao je više materijala nego moj, premda, čini se, ne mnogo više. Pitam se je li ga poslije susretao u snovima i krivio za preranu smrt. Majka, moja nena, nadživjela ga je za skoro trideset godina. Imala je relativno dug vijek tokom kojeg smo se susreli svega nekoliko puta. Bilo bi neiskreno kada bih rekao da danas žalim zbog toga. Nikada nisam uspio uspostaviti prisan odnos s njom kao, uostalom, ni s očevom braćom. Sve se svodilo na dva, tri telefonska poziva godišnje i vrlo rijetke posjete, uglavnom za moj rođendan. No, ne bih htio da se ovo pretovri u porodično blebetanje. Sve ovo spominjem tek onako, usput. Moja rodbina s očeve strane jeste dio moje priče, ali ne ove.
Ne znam kako se dogodilo da otac na kraju završi kao vozač šlepera, ali sam poprilično siguran da to nije bilo u njegovim mladalačkim planovima. Njegov pogled na pomenutoj slici otkriva samouvjerenog čovjeka koji vjeruje da je rođen za velike stvari. Kao da vam se obraća saŽelim biti neko i uspjeti u životu. Zbog toga sam skloniji uvjerenju da je njegovo zanimanje plod određenog sticaja okolnosti. Ili zbira njegovih neostvarenih mogućnosti.
Ono što me je oduvijek impresioniralo u njegovoj priči jeste ta hrabrost da se suprotstavi unaprijed određenom načinu života i donese odluku o odlasku, bez obzira je li ona konačno bila budalasta ili mudra. Imao je petlju, to je ono što je važno. Njegovim stopama poslije su krenula i starija braća. Rasprodali su stoku i zemlju, podijelili novac i rasuli se po bijelom svijetu. Mala kamenjara na obali Rakitnice ostala je pusta. Kada sam mnogo godina poslije, u ratu, sasvim slučajno prošao tim surim predjelom krov joj se još uvijek držao. Prozori su bili zakovani daskama, a vrata, truhla i razvaljena, klatila su se o jednom baglamu koji je cvilio na najmanji podražaj.
3.
Ovo nije, uzgred budi rečeno, nikakva kratka biografija moga oca. Biografije, ako me pitate, više sakriju nego što saopšte. Uostalom, mislim da svaka biografija više govori o njenom autoru nego o onom čijim životom se bavi. Uzmite samo Floberta. Maxime Du Camp, Sartr, Edmond Ledu, Julian Barnes… Lista onih koji su se proslavili proučavajući njegov život mnogo je opsežnija od prostora koji ovdje mogu da joj posudim. Radi se naprosto o ljudskoj prirodi: svako od nas stvari vidi iz svoje perspektive i na svoj način (Ledu je čak tvrdio da se Flober ubio, što većina Floberovih biografa smatra notornom neistinom). Ne, nisam ljubitelj biografija. Prije svega, nisam toliko naivan da povjerujem kako se sve ono što je u nečijem životu uistinu važno može obuhvatiti njegovom biografijom. To bi podrazumijevalo da čovjek posjeduje neku vrstu avionske crne kutije koju bi biograf nakon njegove smrti otvorio i proučio. Pa ipak… Traganje za odgovorima u sopstvenom životu često nas navodi da čeprkamo po tuđem. Pretpostavljam da je to razlog zbog kojeg sam odlučio da progovorim o ocu.
4.
Jutros sam posjetio majku u bolnici. Bila je dobro raspoložena pa sam zamolio njenog doktora da mi dopusti da je izvedem. Pitao sam je gdje bi željela da ode. Odgovorila je da joj je svejedno. „Ionako ću uskoro umrijeti“, dodala je odsutno.
Sunce je sijalo nisko nad rijekom i smetalo nam očima dok sam parkirao Škodu na isto ono mjesto na kojem je prije trideset pet godina bio parkiran jedan stari Opel Rekord. Buna je u kasno proljeće i tokom ljeta plitka i zelena. Brzo je vijugala između zaraslih obala prema malom šumarku u daljini. Često sam, posljednjih mjeseci, svraćao na to mjesto i tratio vrijeme kojeg sam ionako imao napretek. Samo još tu mogao sam osjetiti nekakav smisao i spokoj.
Majka nije ništa rekla. Demencija je njeno sjećanje pretvorila u gomilu nejasnih i nepovezanih refleksija. Pomogao sam joj da izađe iz auta i sjedne na jedno oboreno stablo na obali. Neko vrijeme smo šutjeli i slušali vjetrić u visokim topolama. Na drugoj strani, neki sredovječni par lagano je šetao uskom stazom koja je vodila kroz rastinje. Do nas su povremeno dopirali njihovi veseli, isprekidani glasovi. Da ponovo usnim onaj davni dječački san, znam šta bih rekao ocu.
Odavno je bilo vrijeme da se vratiš.
„Inžinjer“, rekla je majka.
Okrenuo sam se i upitno je pogledao. Bila je odjevena u sasvim običnu lanenu suknju i poprilično izlizan plavi ljetni mantil. Nisam mogao da se sjetim kada i gdje ga je kupila. Kosa joj je djelovala poprilično neuredno. Otkako je pamtim imala je istu kratku frizuru, s tim da joj je sada, umjesto pokojom sijedom, kosa bila prošarana pokojom prirodnom smeđom vlasi.
„Tvoj otac je htio biti inžinjer“, objasnila je ne skrećući pogled. „Bio je veliki zaljubljenik u mondene građevine.“
Pogledao sam je ne znajući gdje da smjestim tu njenu konstataciju na skali od potpune besmislice do pouzdanog sjećanja. U posljednjih godinu dana nije izgovorila više od pet smislenih rečenica. Zaustio sam da je upitam nešto o tome, ali sam shvatio da je to nepotrebno. Umjesto toga, instiktivno sam je privukao k sebi i spustio usne na njen razdjeljak. Tijelo joj je mirisalo na neku neobično jaku medicinsku kiselinu i sedative. Malo je osoba koje u životu istinski volite. Problem je u tome što takvih stvari postanete svjesni tek kad bude prekasno. Krivica koju sam na trenutak zbog toga osjetio natjerala me je da je u zagrljaju zadržim duže nego što bi to jedan običan sinovski zagrljaj u nekoj drugoj situaciji podrazumijevao.
„Zašto nisi poveo Emu?“, upitala je odvojivši se najzad od mene. „Bilo bi lijepo za nas dvije da se više družimo. Znaš, oduvijek sam smatrala da je najbolja nevjesta koju sam mogla dobiti… “
5.
Htio bih vam govoriti o svome ocu. No, nešto me tjera da na trenutak zaustavim njegovu priču i kažem vam nešto o sebi. Ime mi je Abid. Trideset šest mi je godina, više nego što sam se nadao da ću ikada doživjeti. Snovi koje sam imao davno su postali ruševine; ono što je ostalo neka je bezvoljnost koja dane lišava veselja i čini ih istima s neznatnom razlikom u broju i gorčini. Prestao sam da se zanosim životom, svjestan da je sve manje vremena da od njeg dobijem ono što bih htio. Davno sam shvatio da je starost osjećaj koji nema veze s godinama: čovjek je star onoliko koliko pokazuje njegov unutarnji sat. A meni se, da budem iskren, sve ovo poprilično oteglo.
Jednom sam bio oženjen, ali bilo je to toliko davno da se više ne sjećam ni mirisa ni dodira žene s kojom sam živio. Ostala je samo navika da se s vremena na vrijeme sjetim našeg braka kao što se čovjek sjeti davno načinjene pogreške. Ne muči me nikakva grižnja zbog toga. Život je prepun raskrsnica. Ponekad je iznimno lako izbjeći krivi put, jer vas znakovi upućuju u pravom smjeru. No, ponekad su tu samo da vas zbune.
Ljudski život, na neki način, počinje tek onoga momenta kada uistinu shvatimo da ćemo jednoga dana umrijeti. Sve ono što smo do tada proživjeli, moglo bi se nazvati infantilnom pretposviješću stvarnoga života. Od tog prvog poimanja vlastite prolaznosti, čovjek biva rastrgnut između dva izbora: živjeti u neprestanom iščekivanju smrti, ili na nju uopće ne obraćati pažnju. Kao i u svemu drugom, vjerujem, i tu je najbolje pronaći sredinu.
Moj prvi, pravi susret sa smrću dogodio se u ratu. Imao sam osamnaest godina kada mi je na rukama umro najbolji prijatelj. Poslije su na njima umirali i drugi. Neki od njih bili su očevi. Neke od njih nisam poznavao. Sve što mogu da kažem o tome jeste da ne postoji ništa užasnije od pogleda čovjeka koji u samrtnom grču pokušava rukama zatvoriti rupu u svojoj utrobi. Probao sam da zaboravim. Trebalo je da prođu godine pa da shvatim kako je učinak alkohola po tom pitanju apsolutno zanemariv. Od njeg ste samo pijani i ništa više. Pokušao sam da čitam. Pokušao sam da radim. Ali, na kraju, slike bi se opet vratile. Jasnije. Bolnije. Nadao sam se da bi zaborav mogao doći s godinama. Znate kako kažu: vrijeme liječi sve. Ali, to nije tačno. Godine vas samo nauče da se nosite s tim. Istina je da nikad ne zaboravite.
Zašto vam sve ovo govorim? Nije li zapravo ovih nekoliko redova koje sam posvetio sebi, razlog zašto sam od početka posegnuo za najbolnijom temom u mom životu – temom očinstva?
Da, očinstvo.
Spadali smo u onih 10% parova, kod kojih, statistički gledano, doktori ne mogu otkriti razlog neplodnosti. Na svim pretragama koje smo uradili rezultati su bili savršeni. Ali, u praksi, sve je izgledalo drukčije. Pitanje trenutka, govorili su doktori. Treba imati strpljenja. Ah, strpljenja! Ona ga nije imala. Okrivila me je za stres, za nervozu, za napadnost, za… Prihvatio sam krivicu. Rastali smo se. Ako sam je i volio, danas se toga više ne sjećam.
Sterilnost su mi dokazali dvije godine poslije. Razlog: težak psihološki poremećaj zbog dugogodišnjeg života pod stresom. Doktor je ponudio terapiju, s malim izgledima za uspjeh. Odbio sam. Dakako, uvijek možete razmisliti o usvajanju, zaključio je uz ljubazan osmijeh. Da, baš vam hvala.
Sutradan sam nazvao Emu. Osjećao sam obavezu da joj to saopštim. „Ipak je bilo do mene“, rekao sam polušaljivo. „Naravno da je bilo do tebe“, odgovorila je. „Oduvijek sam to znala.“ Nekoliko godina nakon tog razgovora odlučila je ponuditi mi najsnažniji argument koji joj je davao za pravo: na svijet je donijela jednu malu djevojčicu, čiji ju je otac (ugledni mostarski advokat) ubrzo oženio. Ne, nisam je volio. Ako i jesam, ta je ljubav pala u zaborav.
Ne znam kako bi moj otac reagirao na činjenicu da neće postati deda. Da li bi me zbog toga manje volio? Majka je to podnijela hrabro. Čak mnogo bolje od mene. Nije me pokušala uvjeriti u neophodnost terapije. Oduvijek je bila realna žena. „Mnogo si propatio“, rekla je. „U životu postoje i druge radosti. Krajnje je vrijeme da ih potražiš.“
6.
Policijska istraga pokazala je da otac nije bio kriv za nesreću u kojoj je poginuo: izbjegavajući auto koje mu je išlo u susret, udario je u betonski zid pored puta. Novinski izvještaji donijeli su i fotografije s lica mjesta. Jedna od njih prikazivala je smrskanog MAN-a kojim je upravljao, opruženog na cesti, s točkovima okrenutim prema gore. Fotografija je bila načinjena s otprilike nekih dvadesetak metara, tako da se nije moglo razaznati da li je njegovo tijelo u momentu kad je fotograf pritisnuo okidač još uvijek bilo za upravljačem.
O čemu je razmišljao u posljednjim trenucima svoga života? Je li uopće imao vremena za posljednju misao? Toliko puta sam sebi postavio ova pitanja da mi se sada čine izvještačenima. Kao da iz njih progovara tuđa znatiželja. Bit će da protiv toga ipak ne mogu. Sve važne stvari u životu, u književnosti se čine tako banalnima.
Imali smo na raspolaganju sedam mjeseci. Jednu zimu i jedno proljeće. Nije vidio one uobičajene stvari koje svakog oca učine sentimentalnim i ponosnim: kako mi niču zubi, kako pravim prve korake ili izgovaram prve razgovjetne riječi. Nije ga bilo ni u ratu, kada mi je možda najviše trebao. Ne zbog toga da obuče uniformu umjesto mene, već jednostavno da bude tu, na mojoj strani. Pa ipak, na neki način, cijelog svog života osjećam njegovo prisustvo. U ljudima. U stvarima. U snovima. U onom vječitom moglo je biti drugačije.
Gledam u očevu Želim-biti-neko-i-uspjeti-u-životu fotografiju iz vojničke knjižice. Napravljena je pet godina prije nego je upoznao moju majku i s njom započeo novi život. Po prvi put u njegovom liku vidim nesuđenog inžinjera. Ovakva, naizgled nevažna otkrića, pomažu nam da iz nove perspektive upoznamo i razumijemo one koji su davno umrli. Možda se u ovome krije i jedina dobra stvar u vezi s biografijama: one uvijek na drukčiji način ožive mrtve. Zahvaljujući tome, veliki ljudi i velike ideje nikada neće izaći iz mode.
Jednom davno, u školi, trebalo je da napišemo literarni rad na temu Moj otac. Kao i uvijek, osjećao sam nelagodu da o tome javno govorim, prije svega jer sam se bojao da ono što želim da kažem niko neće razumjeti. Ne znam koliko je godina otada prošlo, ali se još uvijek dobro sjećam slike koju sam želio opisati:
Otac sjedi na klupi ispred zgrade, posmatrajući kako se dugačka kolona automobila vuče ulicom. Nervozni vozači pritišću sirene, proviruju kroz prozore i psuju jedni drugima. Na pločniku, dva policajca nemoćno odmahuju rukama. Iznenadni nalet vjetra natjera ih da čvrsto pritisnu svoje šapke. Prazna limenka coca-cole dokotrlja se do očevih nogu. On ju podigne i baci u kantu s otpacima.
***
Stari drugovi
Priča 1/3
Kafa i đus
Zašto bih ti to ispričala? Ah, iskreno me se jebe za tvoj blog i za one koji to čitaju. Gomila sranja, ako mene pitaš. Moje uspomene nisu za javnu upotrebu, kao tvoje. Obična sam, povučena vlasnica butika, imam muža koji me voli, djecu, prijatelje… Živim u miru s onim što je bilo, premda se dijela vlastite prošlosti baš i ne želim sjećati u detalje. Kontaš?
Konobar, je l’ može kafa i đus?
Promijenio si se. Osijedio si. Mislim, znam da ni ja nisam Madonna, ali ti si očigledan dokaz da medicina još nije iznašla lijek protiv Hačinson-Gilford sindroma. Jebote, koliko je prošlo od naše posljednje kafe? Pet, šest godina? Sedam? Čovječe! Ko bi rekao da živimo u istom gradu? I da smo nekad bili bliski prijatelji? A jesmo, zar ne? Mislim, bilo je među nama malo i hemije, nije se baš sve svodilo na tjelovježbu? He he he. Čovječe, Elvedin Nezirović. Ko bi rekao, nakon toliko vremena?!
Cigaretu? Oho, prestao si?! Svaka čast. Mada, s pušenjem nikada nisi načisto. Moj muž nije pušio tri godine, a onda je ponovo počeo kada mu je lani umrla majka. Sada se svojski trudi nadoknaditi izgubljeno. U prosjeku puši skoro pola svoje plate. Ja se mogu pohvaliti samo s nekoliko poludnevnih pauza. Mislim, i to se računa na neki način. Šalim se. Iskreno, što više starim, sve manje u tome vidim neki problem. Postoji milion načina da umreš, ali na kraju je jedino važan način na koji si živio, zar ne? Ah, sasvim je moguće da iz tvog jebenog ugla to zvuči kao isprazno ovisničko opravdanje, ali dopusti da ja tako vidim stvari. Uostalom, to što ćeš ti možda dobiti koju godinu više od mene, ne mijenja činjenicu da ćemo za pedeset godina vjerovatno oboje biti mrtvi.
Zašto te zanima toliko ta priča? Mogao si je napisati da me i ne pitaš. Koliko su ti tvoji blogovi popularni, pretpostavljam da nikada ne bih ni saznala da si takvo što uradio. Želiš je zapisati mojim, a ne svojim riječima? He he he. Kakva ćaknuta ideja?! Žalim slučaj, bivši. Već sam ti rekla: ne postavljam svoje uspomene na oglasnu ploču. Ne želim da tamo neki klinja koji si je utuvio u glavu da si ti Bukovski (tako se zvao je l’ da) drka po njima. Zbog starih dobrih vremena? Hm. Sjedimo ovdje već deset minuta i to je najbolje što si mogao da smisliš? Stara dobra vremena! Čovječe! Gdje je nestao onaj cinik koji je na sve imao spreman odgovor i koji je prezirao i najmanji prizvuk patetike u riječima? Ili to možda ćutim neki neugasli, potkožni plamičak putene čežnje za starom dobrom Selmom? A? Da li se još volimo, ili se bojimo, neuspeha svog, neuspeha svog…? Znaš tu pjesmu? Hajde, priznaj da me i sada sanjaš? Barem ponekad? He he he.
Iskreno, ima dana kada se upitam jesmo li mogli završiti drukčije, ali u suštini, ne kajem se što sam te nogirala. Da, ja sam tebe nogirala. Da nisam, ne bih nikada upoznala Gogija. Znaš Gogija, mog muža? Baš sam ga čekala kad si ti naišao. Radi na fakultetu. Predaje hemiju. Družio se jedno vrijeme s onim tvojim kolegom iz Stoca. Aha, Emir. Gogi je najbolje što mi se u životu desilo. Jednostavno me obožava. Od početka se ponaša pokroviteljski prema meni. Znaš, potiče iz dosta imućne porodice. Otac mu je do rata bio doktor na VMA, a majka je, pokoj joj lijepoj duši, radila kao referent u ondašnjem Saveznom izvršnom vijeću na Terazijama. Bila je rodom iz Beograda. Srbijanka. Bogati ljudi. Mislim, nakon svih protuha s kojima sam imala posla, zaslužila sam takvog muža. Više od pola života sam se osjećala poput rešetke na šahtu: dovoljno je da padne kiša i sav otpad na ulici sjati se oko mene. To me je koštalo dosta živaca, znaš.
Konobar, je l’ može druga kafa? Bez uvrede, ali ovu si žestoko zbaležio, prika.
Mislim, ne trebam srknuti ni gutljajčić da bih to znala. Pogledaj, uopšte nema kajmaka. Konobarska posla. Znam ja te fore. Napraviš kafu, ali tako da ti je ne otkuca brojčanik na spremniku. Prodaš je i uzmeš marku sa strane. Kafa bude malo bljutava i bez kajmaka, ali u većini slučajeva upali. Ljudi šute, jer ne žele dizati nekakvu veliku frku oko toga. I ja sam to radila. Mislim, koji konobar to ne radi. To je jedan od razloga zašto sam umjesto kafane, odlučila otvoriti butik. Ne možeš danas naći poštenog konobara, jebiga. Uostalom, puno je lakše raditi s mušterijama. Gost u butiku je kultiviraniji, želi, na neki način, promijeniti svoju sliku u očima drugih, dok je jedina slika koju želi promijeniti gost u kafani ona krvna. Naravno, ne kažem da su svi koji dolaze u kafanu alkosi. Ali većina ljudi zapravo tu dođe da skrene koju čašicu, zar ne?
Nego da ti ispričam tu jebenu priču. Naravno da hoću. Zar si stvarno mislio da neću? He he he. Samo sam te htjela malo držati u neizvjesnosti. Zbog starih dobrih vremena, kako si maločas nazvao dvomjesečni užas od naše veze. Znaš, nikada ti to nisam rekla, ali sam najviše uživala u našim svađama. Znam da zvuči malo uvrnuto, ali je istina. Znao si se nekoć tako razljutiti, a mene je to palilo! Dobro, nećemo o tome. Ali prije nego počnem, imam jedan uslov. Da, uslov. Smiri se, ne želim te povaliti, ako si na to pomislio. Pretprila sam dovoljno razočarenja od tebe u tom pogledu, ne treba mi još jedno. Želim da se u priči zovem Selma. Oduvijek sam se htjela tako zvati. Selma H., recimo. Nešto mi to zvuči, znaš. Može?
Priča 2/3
Džin-tonik i sok od breskve
Dakle, imala sam jedva dvadeset tri godine kada sam počela raditi u toj rupi. Zašto? Pa trebala mi je lova. S odslušanom godinom fakulteta i nekoliko nepoloženih ispita na Mašinstvu, kafana je bilo jedino mjesto gdje sam je u ono vrijeme mogla zaraditi. Rat je tek stao, stari je bio u Njemačkoj, stara se nakon razvoda vrlo uspješno pretvarala da u braku s njim nije imala djece, a ja sam morala od nečega plaćati jebene račune, znaš?
Kafana se zvala Lav, baš kao i čovjek koji ju je držao. Nikada nisam skontala njegovu genetiku. Mislim da mu je otac bio Rus, a majka mostarska Židovka, ili obrnuto. U svakom slučaju, karakter mu je bio neobična simbioza i jednog i drugog: posjedovao je rusku sklonost ka alkoholu i istančan židovski tvrdičluk, što ga je činilo najgorim mogućim poslodavcem.
Ubrzo mu je bilo jasno da je sa mnom napravio odličan posao. Okolne prčvare iz dana u dan postajale su sve praznije, a u njegovoj se sve teže nalazilo slobodno mjesto. Vidiš, u tom, kao i u svakom drugom poslu, postoje određeni standardi. Kafana može da bude lijepo uređena, jeftina i čista, ali sve dok nemaš zgodnu konobaricu, šanse da uspiješ su ti prilično male. A ako je iko bio komad u ono vrijeme, onda sam to bila ja.
Lav je to cijenio, ali samo u teoriji. U praksi, jedva da sam mogla preživljavati od novca kojim me je plaćao. Čak mi je ostao dužan neku lovu. Kreten.
Trebalo je proći svega nekoliko sedmica, pa da shvatim da rad u kafani nije ono što sam mislila da jeste: samo običan posao. To je prije, recimo to tako, jedan proces tokom kojeg na površinu isplivaju sve slabe tačke u tvom karakteru. Mogla bih to reći i na drugi način: kafana izvuče ono najgore što imaš u sebi. Najčešće toga nisi ni svjestan sve do određenog trenutka. Tada obično bude prekasno.
Elem, kako bih sačuvala svoju osobnost, ubrzo sam sastavila listu pravila kojih sam se pokušavala pridržavati. Zvala sam ih, he he he, Pravila za čist obraz. Još uvijek ih znam napamet, mada ne isključujem mogućnost da pogriješim u redoslijedu: a) raditi pošteno, b) ne nositi izazovnu odjeću, c) ne šminkati se, d) ne očijukati ni s kim dok radiš, e) ne uzimati pića kada te časte, f) ne dopustiti da te prate kući. S vremenom, nakon što sam upoznala jednog tipa, mislim da se zvao Samir, pridodala sam i: g) ne zaljubljivati se. Teta Eli, koja je radila u suprotnoj smjeni, smatrala je da se na ovoj listi mora naći mjesta i za ne uzimati napojnice, ali, iskreno, šta ima loše u tome ako vam neko ostavi bakšiš?
Stvari su funkcionirale dobro jedno vrijeme. Stalni gosti su uvidjeli da nisam jedna od onih lokalnih ofajli na kakve su navikli nailaziti na takvim mjestima, pa su me s vremenom počeli više cijeniti. Istina, bilo je i onih koji su tu i tamo prelazili granice prihvatljivog ponašanja, ali sam uvijek pronalazila način da izađem na kraj s njima. U kafani je jednostavno tako. Ako želite opstati u toj enklavi muževnosti, onda morate biti igrač. Vrhunski igrač.
Negdje početkom 1996. u Lav je ušao čovjek koji mi se predstavio kao Faik Kupusović. Mogao je imati između trideset pet i četrdeset godina. Jedva primjetan bosanski akcenat, lijepo građen, elegantno odjeven i vrlo, vrlo šarmantan. Jedan od onih za koje odmah skontaš da redovno uplaćuju novac u penzijsko-invalidski fond i imaju životno osiguranje. Takvi jednostavno nisu pripadali u Lav. U onim rijetkim trenucima predaha od gomile nepozavršavanih poslova, koje mi, obični smrtnici, zovemo slobodno vrijeme, tipovi poput Faika Kupusovića nabijaju pazar gazdama mnogo otmjenijih mjesta.
Elem, stao je za šank i naručio džin-tonik i sok od breskve (kakva kombinacija), koje je cijedio skoro cijeli sat vremena. Iskreno, najviše sam mrzila kada bi gosti tako stajali za šankom i uporno pokušavali zapodjenuti razgovor koji bi kao po nekom pravilu završavao pozivom za izlazak. Međutim, s njim je bilo drukčije. Nije se motao kao mačka oko vruće kaše, preturajući aktuelne teme, iznoseći svoje dosadne analize stanja na tržištu ovoga i onoga i slično. Bio je direktan i odmah je pitao ono što ga zanima: ko sam, ko su mi roditelji, jesam li udata, s kim živim i to. Čovjek je jednostavno znao da govori prave stvari i da se, pri tom, ponaša kao gospodin. Kontaš?
Iskusne konobarice u većini slučajeva tačno procjene mušteriju kojeg prvi puta vide. Na primjer, lijepo odjeven, uredan i zgodan muškarac, dakle tip poput msje Kupusovića, zna ostaviti dobru napojnicu ako je u društvu osobe koju želi impresionirati, najčešće ljubavnice ili djevojke. Ako je sam, mala fajda od njega. E pa Faik Kupusović je u tom pogledu bio izuzetak. Platio je novčanicom od sto maraka, ljubazno rekavši da kusur od devedeset pet maraka zadržim kao napojnicu. Da, govorim o onim starim dobrim njemačkim markama, naravno.
Bila je to najveća napojnica koju sam ikada dobila. Trebala sam Lavu odraditi devet i po smjena za tu lovu, što je bila skoro pa trećina moje mjesečne plaće. Šta sam u tom trenutku pomislila? Čekaj da vidim… Šta kažeš na: Bože, pošalji mi još ovakvih mušterija?
Ako želiš odmoriti ruku od švrljanja po tom usranom papiru, možemo stati na trenutak. Dobro. Kako hoćeš.
Faik Kupusović je došao ponovo. Sutradan. I skoro u isto vrijeme. Kad sam ga vidjela, bilo mi je malo nezgodno. Kao prvo, nisam očekivala da će se vratiti. Barem ne tako brzo. Kroz glavu mi je progalopirala pomisao da je došao tražiti novac koji mi je prethodni dan ostavio. Ne bi bilo prvi put. Bio je pijan, nije znao, nije vidio, itd. Kao drugo, bila sam u dilemi: kako da se ponašam prema gostu koji mi je ostavio skoro sto maraka bakšiša? Kako da procijenim njegove namjere? Je li u pitanju poltronsko rasipništvo, trenutak slabosti ili nešto sasvim treće? Postoji li neko uputstvo, neki priručnik za kafanske radnice u kojem je taj dio objašnjen do u tančine?
Čim je ušao, ugodan miris kolonjske vode ispunio je buđav i ustajao kafanski zrak. Stao je za šank, na isto ono mjesto na kojem je stajao i dan ranije. Na podbratku je imao malu posjekotinu od brijanja, koju je prekrio komadićem rizle. Naručio je svoj džin-tonik i sok od breskve i stao ih polako cijediti. Povremeno bi mi uputio elgentan osmijeh, ja bih mu ga uzvratila i to je bilo sve. Na kraju se ponovo dogodilo isto. Platio je stotkom i ostavio mi napojnicu od devedeset pet maraka.
Jedan dio mene, jedan sitni mikron moga ja, nazovimo ga ženskom intuicijom ili kako ti već drago, iznenada se alarmirao, upozoravajući me da se neki kurac tu događa. Međutim, zbog zaglušujuće buke koju je u mojoj glavi dizala pomisao da sam za dva dana zaradila dvije trećine svoje mjesečne plaće, taj glas je bio dalek, slabašan, jedva čujan. Sve više sam vjerovala da je Faik Kupusović neka vrsta nebeskog bankara kojeg je gospođa sudbina poslala kako bi zakrpio ogromne rupe u mom budžetu i tako mi se u njeno ime barem malo odužio za burno i nesretno djetinjstvo.
Narednog dana dogodila se i druga repriza skeča Plati Stotkom I Ostavi Devedeset Pet Maraka Bakšiša, s tim da je potonja izvedba imala mali epilog. Evo tog čuvenog monologa, od riječi do riječi, koji je na kraju, plaćajući svoj posljednji račun u kafani Lav, donžuanski zavodljivo izgovorio zagonetni lik Faika Kupusovića:
Selma, bit ću direktan i otvoren. Odrasla si cura i shvatit ćeš šta ti govorim. Vidim da te život baš i ne mazi. Na neki način ti želim pomoći. Imam za tebe jednu ponudu. Poslovnu ponudu. Zapravo je vrlo jednostavno. Kad završiš s radnim vremenom, odvest ćemo se u hotel, poševiti se i ti ćeš otići kući sa sedamsto maraka u džepu, što je pretpostavljam više od dvomjesečne plaće koju ti daje onaj pijani debil tamo u uglu. Šta god da odlučiš, imaj na umu da ponuda važi samo još nekoliko sati, jer sutra odlazim i više me nikada nećeš vidjeti. Želim da razmisliš o tome. To je jako mnogo novca koji može biti tvoj u relativno kratkom vremenu. U redu? Vidimo se večeras. Žuti mercedes, preko puta, na parkingu. Bit ću tamo. I čekati te.
Nećeš vjerovati, ali, kad je završio, bila sam vlažna. Da, naravno, bila sam šokirana, ljuta, ogorčena, uvrijeđena, uplašena, bila sam sve što možeš zamisliti i još mnogo više od toga, ali sam ipak bila jebeno vlažna.
Nedugo nakon što je izašao, sjetila sam se jedne scene iz djetinjstva, za koju do tog momenta čak nisam ni znala da je pamtim. Kao djevojčica, često sam prisluškivala razgovore odraslih, pogotovo one koje bi vodila moja tetka, Almira, sa svojim kolegicama. Jedne večeri, iskrala sam se iz svoje sobe, bilo je prilično kasno, a njih tri prilično pijane. Bio je tetkin red da govori na temu Za čim žalim u životu. Žalila je, kako je tada rekla, za samo jednom stvari: odbila je seks s neki crncem u Barseloni prije mnogo godina, na što su njene prijateljice zaključile da je to, fakat, ozbiljan propust koji zaslužuje najgoru moguću osudu: kastriranje.
Izlazeći iz kafane te večeri, odjednom sam vidjela sebe u toj situaciji: sjedim sa svojim kolegicama dvadeset godina poslije i pričam na temu Za čim žalim u životu. Odabirem stvar s vrha liste: žal za neostvarenim seksom s vrhusnkim tipom, koji bi mi pri tom, da sam pristala, platio još sedamsto jebenih maraka, a moje prijateljice se groze i izriču mi najgoru moguću kaznu: život u samostanu.
Bez obzira na ono što se dogodilo poslije, mislim da nikada nisam uistinu donijela tu odluku. Ne, svjesno. Tijelo je jednostavno prešlo ulicu i ušlo u žuti mercedes, bez prethodno izdate dozvole. Ne kažem da sam se tome protivila, ili da to jednim dijelom sebe nisam željela, već da se jednostavno nisam mogla odlučiti. Bila je to jedna od onih pat situacija u kojoj razlozi za i razlozi protiv postoje u istom omjeru. Na kraju je ispalo… tako kako je ispalo. Pravila za čist obraz postala su samo gomila prekršenih zakletvi.
Bilo je kako je i obećao. Otišli smo u hotel i poševili se. Sve je bilo u savršenom redu, osim što se bespotrebno trudio da cijelu stvar okonča na brzinu, smatrajući, valjda, da će me tako poštedjeti dugotrajnijeg poniženja. U jednom momentu sam mu poželjela reći: hej, u redu je, ne žuri, dobro se provodim, uspori malo.
Kad sam krenula, pitao je da li želim da me odveze kući. Rekla sam da nema potrebe i zatražila zarađeni novac. Tada je ustao, izvadio neku kovertu iz sakoa i pružajući mi je, rekao: U koverti je pismo. Otac te selami (da baš tako je rekao – selami) i šalje ti hiljadu maraka. Evo ti sedamsto koje sam ti obećao. Tristo sam ti već ostavio u kafani.
Priča 3/3
Samo čaša obične vode
Kao što rekoh, kafana izvuče ono najgore što imaš u sebi. Ono čega nisi ni svjestan da postoji, sve do momenta dok ne ispliva na površinu. Ne znam kako bih postupila da se ponovo mogu vratiti u tu januarsku noć. Možda bih uradila isto, možda ne bih. Mislim da to nikada neću htjeti da saznam. Uostalom, davno sam prestala razbijati glavu time. Naučila sam lekciju i to je to.
Najviše me je boljelo to što dugo nisam imala hrabrosti pisati ocu. Na neki način bio jesudionik u zločinu, a ja mu to nisam mogla ni reći, ni oprostiti. Boljelo me je i to što je u svojim pismima Faika Kupusovića opisivao kao dobrog i pouzdanog prijatelja, kojemu mirne savjesti može povjeriti jedan tako odgovoran posao kakav je kurirski. Da, znam šta misliš. Moj otac ima nevjerovatan talenat za pogrešno procjenjivanje ljudi: najprije majka, pa onda taj Faik. Bilo ih je još, ali to je već tema za memoare. Elem, kad su proradili telefoni i kad smo se nakon nekoliko godina prvi puta čuli, usred razgovora sam briznula u plač i gotovo mu ispričala šta se dogodilo. Na kraju sam se ipak suzdržala. Mislim da bi ga to u potpunosti uništilo.
Konobar, može čaša vode? Da, samo čaša obične vode?
Usta su mi se osušila od brbljanja. Odavno nisam ovoliko pričala. Siguran si da nećeš zapaliti jednu sa mnom? Za jebena stara dobra vremena? U redu. Usput, drago mi je da sam te vidjela. Dobro, nisu mi se baš bradavice ukrutile od svekolike sreće, ali lijepo te je bilo ponovo sresti, za promjenu. He he he… Slušaš li još Partibrejkerse? Još? Onda se dobro držiš. Ja sve više mekšam. Ali, to je problem sa životom u srednjim godinama, zar ne? Nekako je mekši. Kao kad s tvrdog Marlbora pređeš na Marlboro light. Koliko god da vučeš, ne dobijaš željeni okus. Ne, ja ću platiti. Insistiram.
Konobar, izvoli. Zadrži kusur, prika.
Zašto me gledaš kao da sam uradila nešto loše? He he he. Ah, evo i Gogija. Idem. Naleti u butik. Starim drugovima dajem poseban popust. I ne zaboravi da staviš Selma H. Može? Selma H.
Elvedin Nezirović: rođen je 1976. godine u Mostaru. Nastavnik bosanskog jezika i književnosti, profesor engleskog jezika i književnosti. Prvu zbirku poezije pod nazivom Bezdan, objavio je 2002. godine, a drugu, Zvijer iz hotelske sobe 2009. Objavio je i zbirku priča Toliko o tome. Svoje pesme i književne tekstove objavljivao je u književnim časopisima na prostoru bivše Jugoslavije, od zagrebačkog Knjigomata do beogradskog Balkanskog književnog glasnika, zrenjaninske Ulaznice, mostarskih Mosta i Motrišta, novosadskog književnog časopisa Polja, novopazarskog Sent, Sarajevskih sveski i mnogih drugih. Objavljivao je i u časopisima Eclectica iz Čikaga i Istanbul Literary Review iz Istanbula. Pesme i priče su mu prevedene na engleski, njemački i italijanski jezik. Član je Društva pisaca BiH i Književnog kluba Mostar. Direktor je Muzičkog centra Pavarotti u Mostaru.