Suvišnost
Naglo shvaćena stvarnost, iznenadno prihvaćanje, nehotimično priznanje očitanja gubitka, jednostavna suvišnost, neshvatljivo pripadanje vremenu s kojim se nismo uspjeli suočiti, tek smo ga djelomično proživjeli kao prolazni svjedoci, daleko od prave scene aktera, slabi, izdaleka tek naslućujući
Probuđen sam iz desetljetnih, teških i sumornih doba i otežano dišem još uvijek tjelesno ne osjećajući svoju tko zna od kada sanjanu, priželjkivanu mogućnost kretnje
Otvaram bojažljivo, nesigurno oči i čudeći se vlastitoj zaslijepljenosti (doista, četiri bi Troje pale) pomišljam sa strahom na neočekivano svjetlom okrunjeno jutro dana na koje nisam gotovo nikad ni računao
Nema više opterećujućih misli, prisjećanja, ružnih uspomena i čudnovatih snova, sve je ostalo ispred prvih tamnih traka noći koja me je svečano povela do svoga kraja u susret danu u kojemu ću napokon prognati nepripadajuće
Ipak sam pomalo tužan, sjetan, ne zbog gubitka sjećanja na njezino lice već zbog uzalud potrošenih stoljeća, pitajući se Zašto?
Jutro
Dotaknut blagom svjetlošću, u tišini, ispod bešumnog, srebrnog vodopada, pomišljam kako bi bilo dobro izloviti rastrgane misli što se roje od zore i u mreži ih, onako lagane,
zabaciti na leđa i kročiti u novi, dugo očekivani dan, uspeti se stazom pored padajućih kapi i hodati, koračati prema suncu
Hodati odmjerenim korakom i radovati se svijetlu, osluškivati zvukove što izranjaju iz ostavljenih stopa
Ne mogu se prisjetiti niti jednog trenutka proživljenog, bijela praznina, široka ništica, zbrka i metež krhotina, daleko od sklada, nelogični tonovi
Pokušavam i ustrajavam, no sve sam dublje u bezdanu
Iako me svjetlo vuče naprijed, a tama poguruje
Okrećem cijelo lice svjetlosti i mislim na ovaj trenutak koji me je bezbolno razdijelio na dvije bolne polovice
Stiskam kapke i zamišljam odraze u vodi tvoga lica
Koraci
Čujem potmule odjeke svojih koraka, teško izvlačeći zamorene noge, mučno se krećući s pitanjem na ispucalim usnama, kamo?
Kamo me noge nose?
Što me privlači osim napora ostavljanju dubokih tragova neodlučna čovjeka bez sjećanja?
Koračam, vučem ranjena stopala za svojom povijenom sjenom i u mislima tražim, siguran sam, na žalost, posve spržene dane
Je li pustinja, golet oko mene ili me okružuje hlad visoka drveća, ne znam i ne slutim, glavu držim visoko slijedeći svjetlinu
Ponekad spustim glavu i pogledam noge utonule u pijesak i čudim se njihovoj zbunjenosti unatoč moje silne i neskrivene želje
I opet koračam, ne prepoznajući prostor u kojem se zatječem
Ne brojim korake, niti pokušaje, slijedim na svoj bolni način, daleko, udaljeno svijetlo
Za časak zastanem, prebirem po umrtvljenim mislima opažajući iza sebe ipak sve dublje otiske stopa
Cilj
Kamo ću dospjeti, kamo koračam?
Koliko još moram ovijen mukom hodati, jezivo prazan, samo oronulo tijelo bez sjećanja
Kamo me koraci vode?
Naprijed, ravno, korak za korakom
Kada jednom sustigneš skrivenu čežnju, znati ćeš jesi li uistinu dostigao cilj, sve će ti govoriti, dokoračio si, naposljetku, očišćen od prošlosti, čist i star, na početku kraja, u darovanom vremenu
Kamo ću dospjeti?
Kamo koračam?
Stope u muku slijede korake i ne razumiju tvoju iznenada otkrivenu neodlučnost
Napokon si izronio iz vrtloga vremenskih struja što rađaju bolne rezove i ne raduješ se novootkrivenom sjaju, čude mi se koraci i duboki tragovi
Zaklonio sam oči spuštenim kapcima i na slijepo hodam
Tako je bolje, u mraku sam svom, u okružju blještavog
Oaza
Kada naslutim pritajenu svjetlost u prvoj ću oazi zastati i dugo ću nepomično, nijem stajati ispod uspavanih palmi
Naslonit ću se zatim na živo drvo i prepustiti se snu
Možda u njemu ponešto otkrijem, tko sam i tko sam bio, tko je ona bila i kakvo je njezino lice, boja osmijeha?
San me obrguljuje, ispočetka nježno, obavija me kao da sam fragilna porculanska figurina, a zatim jače, uvlačeći me cijeloga u svoje moćno okrilje
Ne branim se, razotkrio sam se ispred njihove razbuktale radoznalosti
U hladu palmi snim, znam jer vidim ih, no tek varljivo tijelo praznine, nemjerljiva pustoš muka, nigdje lica ni pogleda, glasa nema
Ravna crta ništavila, nepomak vječnog trenutka
Bolna težina praznog sna razbuđuje me i iznova suočava s istinom
Sada si napokon sam, sam u hladu visoke palme
Koraci 2
Vrelina, čini se, popušta, sjajna kruna je kraća, slabija
Ustajem i hodam za svjetlom, slijedim ga, pripadajući mu bezuvjetno
Odbacio sam stari istrošeni oklop, ogolio tijelo i pokazao se kakav jesam, nemoćan i star, tužan i bez vjerovanja
Preostaje mi koračati za svjetlom, hodajući pognute glave za njim, bez i jedne dileme jer ja dvojbi nemam, što je bilo izbrisao sam u jednom dahu, nepovratno, bez ostatka, bez i
jednog odlomljenog kamena što je nekoć pripadao moćnom stupu iz niza u hramu
Koraci se umnažaju, tvoreći dugu, krivudavu liniju kretanja ostavljenog čovjeka, prepuštenog tek milosti daleke nade
Osvrćem se katkad, sami smo, moji dugi vjerni tragovi, uvijek iza mene
Zakratko zastajem i opet koračam, sam ispod daleke bijelo žute okrugline
Koračaj, u glas šapću koraci
Hodaj, sikću duboke stope
Slijedi svjetlost, preostala je samo ona
Koraci 3
Koliko već dugo hodam, teško omamljen toplinom ispod sjaja?
Ne znam, ovdje noć ne smjenjuje dan, koračam u prostoru gdje tama ne obitava
Koliko sam već učinio koraka i ostavio nepregledni trag utonulih stopa?
I ne slutim, pijesak brzo guši udubljenja, prelijeva ih, prijeteći me sustići
Tek nekoliko plitkih tragova uočavam kao dokaz o vlastitoj prisutnosti, ovdje iza svih taloga vremena
Ipak, podižem noge, dva odrvenjena kraka prateći je
Nema tame, nema prestanka svijetlog, nema sjećanja, nema snova
Samo moje staro tijelo s nekoliko jedva vidljivih ožiljaka na tlu, iza
Istrošeno tijelo između zemlje i neba
Muka
Kako je teško trpjeti ostarjelo tijelo u kojem se ne zrcali ni odsjaj prošlosti
Kako je mučno nositi saznanje o izbrisanoj ljubavi
Doista, što je tijelo bez misli i snova?
Tek nakupina kostiju u kožnoj vreći prepunoj porezotina, samo one svjedoče o proživljenom, no ništa ne govore, nijeme su, muklo huče
Kako je teško doživljavati dan u kojem se nisi trebao zateći
Opravdavaš se sam sebi, greška, ti si dio drugog odsjeka vremena, no njega ovdje nema, nevidljiv je za tvoje mutne oči
Kako je mučno otrpjeti sebe u starosti sa svim uludo potrošenim iščekivanjima, sada kada više nemaš ništa, tek bolne kosti
Tijelo mogu otrpjeti, ali nemoć jer više ne mogu sanjati, ne mogu i ne želim
Valja iznova sanjati i tražiti krhotine odraza lica iz davnine i hitati im u susret
Snovi
Valja moliti božanstva snova za malo milosti, za kap sna, za sačuvano sjećanje što će se rasplamsati jedne duge, hladne noći, dok mi nijemo lice obasjava vatra usred ravnice, između planina
Kap će se podjarena vatrom i toplinom širiti i natkriliti će tamu
Valja umilostiviti zaboravljene moćnike i pridobiti ih za trenutak i tvoju će glavu krasiti bogata kruna prepletenih snova i sjećanja
Valjalo bi pronaći zagubljeno i oživjeti
Od krhotina učiniti cjelinu sna
S fragmentima sjećanja oduprijeti se
Ne čini se neizvedivim
Izgleda dostupno
Koliko napora za malo sna
Geste
Koliko si finih gesti uzalud zdrobio, skršio u prah, pretvarajući ih u ništavilo, u ispraznost?
Toga se sjećaš, ne cjelovito, ali ipak
A osmijesi?
I njih se prisjećaš, gotovo svih
I što sada?
Iznenadila te je okrutnost klepsidre?
Pijesak je isuviše brzo propadao a ti si zbunjen, nepripremljen, samo nemoćan promatrao
Zapravo jedva si čekao pobjeći iz svoga kutka vremena, a sada si razočaran
Tko je kriv za uzalud neiskorištene geste koje je krasio osmijeh ako ne ti?
Mjera
Sada napokon, pouzdano znam, nemoć je moja jedina mjera, precizna je, gotovo bez milimetra pogreške
U prednosti sam, mogu očitati vlastitu veličinu slabosti u odnosu na prolaznost
Ova me spoznaja umiruje, barem znam na čemu sam, izmjeren sam, definitivno, u cijelosti
Mjera određuje moje precizno mjesto ispod svjetla, ono je samo moje, ne dijelim ga, ne mogu mi ga oduzeti jer me moja mjera brani od drugih, od onih koji bi se utisnuli unutar samo moje točne izmjere
Kao da mi je laknulo, ograđen sam vlastitom mjerom i ne mogu poletjeti u susret njezinom razdraganom osmijehu, moja me mjera nemoći štiti od samovolje samoga sebe i novih ludih pokušaja suvišnoga
Točna me je mjera odijelila istinom kada me je starost već obilato zahvatila
Prihvatio sam je, istina nerado, no protiv se vlastite mjere ne može
To sam trebao znati odavno poručuje mi ona i prstom na usnama mi govori, šuti
I to je logika vremena, saznaš svoju mjeru posve obolio od starosti
Star i sasvim sam, s mjerom,
Miroslav Pelikan: rođen je 1950. u Dežanovcu. U Zagrebu završio gimnaziju i apsolvirao na Filozofskom fakultetu. Od sredine sedamdesetih deluje kao slobodni novinar ( likovna umetnost i izdavaštvo). U istom razdoblju objavljuje poeziju i prozu u nizu specijalizovanim časopisima i dnevnim listovima, te Posebno na 3. programu Hrvatskoga radija (niz autorskih emisija u ciklusima Poezija naglas i Hrvatska proza). Zaposlen u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža.