Image default
Proza

Miroslav Pelikan – Slučajni susreti

Slučajni susreti

Teško, teturajući, zadnje je korake Bukač jedva izdržao, nikada nije mogao ni pomisliti da su te ljetne čizme toliko teške, odbrojao bi nekoliko udaraca, a da bi se noga s tom neobično teškom čizmom jedva podigla, pomalo i nespretno očekujući idući korak, slijedeći pokret prema spasonosnom oklopljenom konvoju u sporednoj uličici. I nekako više čudom, uz pomoć asistenta, ugurao je svoje zbunjeno tijelo u vozilo i onako znojan zavalio se u prljavo sjedalo, ne osjećajući ništa i ne mareći za bilo koga, njušeći svoje umorno, salasto tijelo koje živi svoj usporedni život pored njegovih zbrkanih misli, kako je sve ovo oko njega samo nespretni rezultat njegova htijenja u odbacivanju dosadašnjeg života.

Vozač se okrenuo i mrzovoljno ih prebrojao, uz eksplozije i s lijeva i s desna i ispred i iza njih, doista, bili su u središtu pakla shvatilo je skrhano tijelo Krunoslava Bukača, a uzdrhtale misli su se složile, doista, ovo je pakao.

Motor je zabrujao, napokon su krenuli, čuli su se uzdasi mnogih u vozilu, prva, druga, treća, vozač je bio spretan i sretan i vodio njihove živote kroz gusti koloplet eksplozija. Smirio se i zaspao. Sanjao je neke nepoznate, neprepoznatljive krajeve, djecu zlatne boje kose i njezine male grudi, suhe i bezbojne, gotovo odbojne. Pomisao na male izbočine probudila ga je sasvim. Iznenada se osjećao krajnje neugodno, neudobno ispred malog, sitnog torza s tek naznačenim grudima.

Uskoro su se na sreću dočepali odredišta spasenja, u luci, pored nekoliko manjih ratnih brodova, koji su posve nezainteresirano mirovali, po zapovijedi tko zna odakle i od koga, a on je svejedno pomišljao na njezine male grudi koje nikada nije dotakao, koje nijednom nije ni slučajno ugledao i izašao iz prašnog vozila s mnogim ožiljcima i stupio na sigurno tlo.

Ugledao je niz osoba koje su pozorno promatrale eksplozije i bilježile ih.

Prespavao je na zapovjednom ratnom brodu u luci, budeći se svaki čas, ustajući, pijući bljutavu vodu, zagledajući se kroz okrugli prozor s pitanjem, kada će ove eksplozije prestati? Projektili su obilazili oko luke s ratnim brodovima na svojim umrtvljenim vezovima, razarajući sve što se moglo razoriti, Iznova se sjetio žene s malim grudima i gotovo glasno upitao, nije li ovaj vrhunski trenutak apsurda kada pomišlja na tu ženu crne kose u trenutku kada mu život uistinu visi o niti. No, dobro, sada više nije visio o niti, bio je siguran u okruženju cijevi ratnih brodova, no svejedno, projektili nisu izbirljivi, lete na sve ciljeve, posebice ovakve, u luci. No, mir na brodu, tišina u luci, ipak trenutno vlada mir, na puškomet su otvorena vrata pakla.

Naslonio se je na metalni zid odjeljka, zbunjen vlastitim mislima, grozničavo je pogledom, kroz prozor pretraživao okolinu. Na dohvatu metka otvorena su vrata zvijeri. Ujutru je popio čaj s rumom, popušio je nekoliko cigareta te poslao izvještaj. Ukratko je porazgovarao sa časnicima za vezu o jučerašnjim događajima. Fini, pristojni momci, kratka pitanja, zadovoljni odgovorima.

Samo jutro pokazalo je pravo lice luke, uništenog grada. Stanovnici su nijemo uklanjali ostatke, poneko bi zaplakao, a za njim i drugi pronalazeći nesretno tijelo pod ruševinama. Promatrao je sav taj jad i žalost, iznova se čudeći ljudskoj naravi, njezinoj neizbalansiranosti i užasu što ostavlja za sobom. Razrušeni grad na obali uskoro je bio preplavljen spasilačkim ekipama, novinarima koji su tražili izjave očevidaca, vojnim skupinama koje su patrolirale, vješto se probijajući između spaljenih vozila i urušenih zgrada.

Čemu sve to, mislio je Bukač i opet se sjetio slučajnih susreta izniklih iz nedavnih nespretnih događaja.
Čemu sve to, mislio je novinar, prisjećajući se detalja i susreta i pisama.
Bolno je osjećao razarajuće pitanje u sebi. Gdje on doista pripada? Onoj sivoj zoni nepotrebnih slučajnih susreta naraslih iz njegove, možda njihovih gluposti ili ovom kaosu koji teži jasnoći?

Posve zbunjen, otišao je na ručak na brod. Evo, ja objedujem, oni plaču, svi smo u istom loncu, ja sam sit, oni su ožalošćeni, izgubljeni na ovoj obali. Ja pomišljam na nekog dalekog i nepoznatoga, a oni žaluju za mrtvima i dragima, bojeći se za žive. Jesam li ja samo slučajni svjedok kako bih mogao bolje procijeniti osobnu poziciju? Jesam li ja samo očevidac jednog trenutka loše izabranog vremena? Napisao je novi izvještaj i poslao ga u redakciju, tekst, uistinu hladan, prepun okruglih brojki, uz poneku izrečenu riječ bola i to je bilo sve. Zapovjednik flotile nije im preporučao da se vrate u grad, na brodovima mogu ostati sve dok je mornarica usidrena u luci, a poslije, neka odluče što će dalje učiniti, ostati ili otići.

U avionu za zapadnu prijestolnicu, Bukač se i opet čudio sam sebi, u tim godinama, s tim iskustvom, on je u paklu boli u svojim kaotičnim mislima gledao male grudi daleke žene i razmišljao o njihovoj nedohvatnosti, nedodirljivosti, gotovo je u cijelosti mogao osjetiti meko, baršunasto tkivo s tamnim krugovima. Novinari su u avionu neprestance naručivali nove runde, sretni, presretni što su uspjeli preživjeti ubilački napad iz unutrašnjosti na obalni grad i samo se čudom spasili. Redakcije, vlasnici listova, TV postaja obilno će nagraditi njihovu požrtvovnost, imaju se čemu veseliti, otplatiti će sve preostale rate za kuću i automobile ali i naći će se i za sinovu stipendiju. Hvalili su svoje debeljuškaste žene s plavim uvojcima, koje su ih podržavale u ovom napornom poslu koji vole a oni se sada vraćaju s obilnom zaradom, to će biti proslava broj jedan u njihovoj ulici ove godine a onda iznova s Božjom pomoći, iznova. A on, što će on, Krunoslav Bukač sa svojim mislima o ženi s malim grudima.


Miroslav Pelikan: rođen je 1950. u Dežanovcu. U Zagrebu završio gimnaziju i apsolvirao na Filozofskom fakultetu. Od sredine sedamdesetih deluje kao slobodni novinar (likovna umetnost i izdavaštvo). U istom razdoblju objavljuje poeziju i prozu u nizu specijalizovanim časopisima i dnevnim listovima, te Posebno na 3. programu Hrvatskoga radija (niz autorskih emisija u ciklusima Poezija naglas i Hrvatska proza). Zaposlen u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža.

 


Pročitajte ostale tekstove ovog autora:
Miroslav Pelikan – Mjera muke nemoći (jun 2011)

Autor slike: Stojan Milanov

Ovaj članak je objavljen u septembru 2011, u okviru temata Parada Pornosa i Erosa.

Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Proza.

Related posts

Branka Smoje, Šalša

Libartes

Matija Otašević – Strašna ljubavna priča

Libartes

Dragana Matović – Rašomonska seksalica 

Libartes