Image default
Proza

Anica Marcelić, Perzeidi

Perzeidi

Bila je sredina ljeta, a jugo, sporadično praćeno kišom, puna tri dana je smaralo ljude i životinje. Samo su galebovi neumorno kričali, valjda od veselja što iz zapjenjenog mora uspijevaju izvući dostatne količine hrane. Kad je četvrtog dana iza podneva okrenulo na sjeverac, svima je laknulo. Poneseni nenadanom svježinom vjetra, radnici u plavim kombinezonima na glavnu rivu su počeli užurbano dovlačiti daske, metalne šipke i raznobojne kutije s alatom. Morali su na brzinu dovršiti pozornicu za gotovo već otkazan večernji koncert razvikane zvijezde s estradnog neba.

Jana je na svom ležaju u unajmljenom apartmanu sjedila u lotos pozi, s otvorenim laptopom na koljenima. Nije se puno zamarala vremenskim uvjetima, pokušavajući dovršiti naručeni predgovor romanu dozlaboga netalentiranog pisca, za kojeg je bilo jasno da mu ni buket pomno sročenih recenzija neće osigurati put u književne visine. Bilo joj je drago, istovremeno i žao, što ju je ostatak društva prestao tlačiti govorancijom o blagodatima izlazaka. Njih troje su pokušavali izvući što je moguće više iz ovog varljivog ljeta, tražeći plaže u zavjetrinama i nadstrešnice pod kojima se žar na zapaljenom džointu nije morao boriti s kapima kiše.

Zagušena vlastitim ispisanim lažima stala je usred riječi, ne znajući kako krenuti dalje. Ono troje će se uskoro vratiti i ta riječ će ostati nedovršena barem do sutra. Nadala se da će s novim danom doći nove misli, nove laži koje je neće pritiskati kao vreća cementa ramena slabo uhranjenih građevinskih radnika na obližnjoj baušteli. Kroz balkonsko staklo ugledala je brodić kako bez napora skakuće po valovima: vjetar je posustao, a nebo se razvedrilo. Možda će uspjeti nagovoriti društvo da se večeras makar nakratko odvezu do nenaseljene unutrašnjosti školja. Čeznula je za nekim mjestom nezagađenim umjetnom svjetlošću, s kojeg bi mogla promatrati svjetlucave rojeve perzeida. Sjećala se da je ta uobičajena ljetna pojava u njoj redovito poticala izuzetno kreativnu stvaralačku energiju, iako prožetu s malo strave, jer ih je gazdarica, teta Marijeta, zvala suzama svetog Lovre. Siroti svetac je prema legendi imao jake razloge za plač.

Zaklopivši laptop, odlučila je pripremiti večeru.

Nekoliko sati kasnije gledala je svoje prijatelje kako nagnuti nad tanjure pažljivo namataju špagete u pravilna klupka, pazeći usput da ih ravnomjerno oblože sočnim bolonjezom iz kojeg su prštali okusi i mirisi mediteranskog bilja. Otvaranje druge boce gustog plavca izazvalo je pad svih argumenta iznesenih u prilog izbjegavanja male astronomske ekspedicije.

“Možda bih se trebala više posvetiti gastronomiji nego astronomiji. Ni jedno od tih umijeća neće mi ponuditi rečenice koje bi loš tekst mogle prikazati dobrim, ali je produkt prve opipljiv i svima jasan” pomislila je cinično. Nedovršena riječ na stranici teksta kojem se ubrzo morala vratiti, žuljala ju je kao zrnce prašine u oku.

“Ne postoje rečenice koje već nisu napisane” rekao je Boris. “Prosurfaj internetom, zagrabi malo tu, štipni tamo, promjeni redoslijed, izbaci koju riječ, ubaci novu i jebeni uvod je gotov u času.” Barby se energično i malo preglasno složila s njegovim prijedlogom. Uvijek se slagala s Borisovim mišljenjem, čak i kad ga nije čula ili razumjela do kraja. Isprobavala je odjevne kombinacije za večernji izlazak, šljokičaste i u pastelnim bojama, sasvim usklađene s varijantom svog imena koju je sama odabrala. Danko je, s dalekozorom na prsima, tiho i ritmički hrkao na krevetu u drugoj sobi. U nedostatku zanimljive akcije iza okolnih prozora i po terasama, zaključio je da je najbolje nakratko ubiti oko. Nikad se ne zna koliko duga će biti noć.

“Stani! Stani! Stani!” Jana se vrišteći bacila na Danka. Ruke su mu kliznule s volana i automobil je, prije nego je stao, lagano zakrivudao po šljunčanom putu. “Sova, sova je na sred ceste, mogli smo je pregaziti.” Preplašena, ili zaslijepljena farovima automobila, sova je stajala kao skamenjena, ne pokazujući namjeru da se pomakne u bilo kojem smjeru. Put je bio strm, već dobrano izvan naselja, uzak i omeđen suhozidom. Nije bilo moguće zaobići prestravljenu pticu. Odlučili su ostaviti je da se sabere, kako bi mogla nastaviti pravcem kojim je krenula.

Ugasili su svjetla na automobilu, nadajući se da će privid normalne noćne situacije životinjici vratiti prirodne instinkte, da će poletjeti i osloboditi im put. Četvrt sata su sjedili u vozilu, zatim još četvrt stajali pored njega. Sovi nije padalo na pamet da se pomakne. Oči su joj svjetlucale u mraku, ostavljajući dojam dvaju blistavih kamenčića izgubljenih nasred ceste. Žar zapaljenih cigareta stvarao im je protutežu iza stražnjeg dijela automobila.

Po običaju, Boris je prvi izgubio živce: “Tvoj glupi tekst nas je dovukao ovamo. Radije si nađi frajera da te uzdržava nego da tupoglavcima izmišljaš razloge postojanja u književnosti. Meteori će ti pomoći da nađeš prave riječi? Svemir, je li? Svemir će ti dati inspiraciju? E pa biraj, meteori ili sova, ja više ne želim kao idiot stajati u divljini!”

Barby se sramežljivo suglasila: ”Meni je ovdje malo jezivo. I pete mi upadaju u šljunak.”

“Padne li još nekome na pamet da se proveze ovim putem, naletjet će na nas, ovako u mraku” priključio im se Danko smirenom logikom koja nije trpjela prigovora.

“Naletjet će i na pticu ako ostane sama na putu” rekla je Jana i popela se na vrh suhozida. Primijetila je da iznad udaljenijeg brežuljka žmiga svijetlo na odašiljaču operatera za mobilnu telefoniju. Provjerila je signal, bio je savršen. “Samo se vratite, kukavice, da koncert ne počne bez vas. Čuvaju vam mjesto na rivi. Znam put i doći ću kad ptica bude na sigurnom.”

Pogledom je pratila automobil. Pažljivo vozeći unatrag, udaljavao se pravcem iz kojeg su došli. U noći su ostale same: djevojka na mociri i sova na sred puta. Zvjezdano nebo meteoriti su već počeli šarati svjetlećim prugama.

Na samom početku ovog bizarnog dežurstva zabavljali su je perzeidi. Brojala ih je, onda odustala. Tražila je nebeska tijela i poznata sazviježđa. Pokušavala je odrediti strane svijeta. Nije bila baš stručna, sve ju je to zanimalo kao lirska kompozicija ili kao dekor stvoren da ljepšim učini svod pod kojim živimo. Povremeno je bacala pogled prema ptici čijom se zaštitnicom sama proglasila. Još uvijek joj je izgledala kao nepomična siva hrpica nečeg pričvršćenog na površini puta. Samo su oči odavale da se radi o živom stvoru.

Misli je nevoljko prebacila na bolnu temu: izraz koja nedostaje. Vizualizirala je nizove riječi složenih po abecedi, vraćala se i ubacivala sve kojih se naknadno prisjećala. Izgovarala ih je šapćući ili naglas. Nijedna se nije uklapala u zamišljenu cjelinu.

Zvuci iz daljine nagovijestili su početak koncerta trivijalne glazbe čiju najavu u normalnim okolnostima Jana i njeno društvo ne bi ni primijetili. Ovdje su sasvim prirodno i bez imalo autoironije odlučili pustiti događajima da ih nose tokom koji je netko nevješt amaterski i neambiciozno zacrtao. “Malo alkohola, i svaka muzika je dobra za ples” rekao je Boris.

Prošla su puna tri sata od kad se njeno društvo vratilo u mjesto, do trenutka kad je prvi put pogledala sat na mobitelu. Bila je zadovoljna, noć je polako išla prema jutru. I ptica je pokazala malo aktivnosti. U jednom trenutku okrenula je glavu s lijeva na desno, zatim u suprotnom smjeru. To se moglo zaključiti po krivulji koju su ispisale svjetlucave ptičje oči. Jana se pitala koliko je točno sve ono što misli da zna o sovama: da vide samo u mraku i da mladunce ne prihvaćaju natrag u gnijezda ako ih takne ljudska ruka. Posljednja pretpostavka ju je priječila da se približi životinji i pokuša je potaknuti da poleti. Po ničem nije mogla znati koliko je stara. Prebirala je i po svom znanju o zmijama. Ovdje ih sigurno ima, ali tko bi znao jesu li aktivne po noći, mogu li nauditi ptici ili njoj samoj. Sišla je sa suhozida i sjela na jednu izbočinu, kao stvorenu za odmor umornog putnika.

Ritam glazbe iz daljine je ubrzavao, po svoj prilici prisiljavajući njeno društvo da ga, svatko u okviru svojih mogućnost, žustrije prati supijanim klatarenjem udova. Razmišljala je o tome kako bi netko konačno trebao smoći hrabrosti i reći da su oni međusobno jedni drugima već davno rekli sve što su imali. Više ih nije vezala ni ljubav ni strast, samo blazirana navika i nedostatak volje za promjenom. Trajali su u vremenu kao dva stara bračna para, predodređena da po inerciji guraju dalje, sve dok ne dotraju poput voštanica.

Pitala se koliko bi im vremena trebalo da shvate da nje nema, kad se kojim slučajem ne bi vratila u zajednički apartman.

Perzeidi su neumorno parali svod. Iznad glave joj je proletio šišmiš. Jedna strana horizonta lagano se bojila purpurom. Počela je razaznavati detalje iz okoline. Njena štićenica je figurirala kao mala statua na sred puta, sve dok nije zamahnula krilima i odletjela prema strani obojenoj purpurom.

Tek tada je osjetila umor. Hodajući putem, zahvaljivala je providnosti što ju je sinoć prije izlaska navela da obuje najudobnije sportske cipele koje je ponijela u prtljazi. Kad se spustila u naselje, bio je gotovo već dan. Prešla je preko rive nakrcane smećem, raznim otpacima zaostalim nakon noćašnjeg koncerta. Na zidiću je spazila Dankov dalekozor, prepoznala ga je po simbolima iscrtanim na futroli. Uzela ga je sa sobom, bit će joj zahvalan ukoliko je primijetio da ga nema.

U apartmanu su svi spavali. Nekoliko praznih boca i prljavih čaša valjalo se po podu u kuhinji. Uz Janino uzglavlje ležao je laptop, upravo onako kako ga je ostavila.

“Ne, ta riječ ne postoji” rekla je svom odrazu u ogledalu. Ne skidajući odjeću ni obuću, bacila se na krevet i istog trena zaspala.


Anica Marcelić je rođena 1955. u Ričicama, na današnjoj obali Zelenog jezera. Školuje se i radni vijek odrađuje u Zagrebu. Od najranije mladosti piše kratke priče koje objavljuje u raznim novinama i časopisima, kasnije i na internetskim stranicama. Povremeno se javlja na književne natječaje gdje često biva u finalu, ponekad i nagrađena. Uvrštena je u nekoliko domaćih i međunarodnih skupnih zbirki, uključujući “Lapis Histriae”, “Pišem ti priču” i “Biber “. Živi u Zaprešiću.

 


Budući da je Libartes neprofitna i volonterska organizacija, ukoliko možete i želite da podržite naš rad i finansijski, novac možete uplatiti kao mesečnu donaciju preko Patreona, ili na račun:

205-0000000270414-57 (dinarski, Komercijalna banka)

205-0070800051760-42 (devizni, Komercijalna banka) SWIFT/BIC: KOBBRSBGXXX

Hvala!

Related posts

Đovani Verga, Vučica

Želimir Periš – Mila

Libartes

Darko Cvijetić, “Schindlerov lift” (Odlomci iz romana)

Libartes