Image default
Reč i misao

Boris Petrović, Borba za emancipaciju i prostitucija krajem 19. i početkom 20. veka

Borba za emancipaciju i prostitucija krajem 19. i početkom 20. veka

 

O mogućnosti ženske slobode

Piše: Boris Petrović

Do punog zamaha industrijske revolucije i velikih promena koje su time izazvane dolazi u 19. veku. Nastanak i afirmacija nacionalne države, zasnovane na industrijskom načinu proizvodnje te sa njime blisko povezane ideologije nacionalizma, dovode do promene svih aspekata života pojedinca. Ove promene se posebno odražavaju na pitanje ženske emancipacije, obrazovanja i, šire gledano, ženskog položaja u društvu.

Usled industrijalizacije te industrijskog načina proizvodnje, koji dovodi do znatnog pada cena hrane, robe i usluga, sitni zemljoposednici i do tada mahom ruralno stanovništvo nisu više u stanju da se izdržavaju od seoskih domaćinstava i prinuđeni su da se presele u grad. Nastaju krupna i sve značajnija pomeranja stanovništva od sela ka gradovima, proces koji i danas nazaustavljivo traje. Usled velikog priliva radnika, a i same prirode ekonomskog sistema zasnovanog na eksploataciji viška koji nastaje u proizvodnji, nadnice koje se radnicima isplaćuju su retko dovoljne da pokriju osnovne potrepštine. Takva situacija dovodi do promene u podeli poslova. Žene, osobito one koje pripadaju nižim društvenim i socio-ekonomskim slojevima, postaju sve značajniji deo radništva.

U tom pogledu, pred ženom na kraju 19. veka stoji nužnost rada zarad preživljavanja, te izbor zaposlenja koji je znatno sužen. Sa jedne strane je rizičan posao prostitutke, koji je uglavnom dobro plaćen, sa druge, loše plaćen i naporan rad mahom u sledećim delatnostima (uz određene izuzetke): pralja i raznosačica veša, švalja, radnica u fabrici, služavka, medicinska sestra, slikarski model, glumica, balerina, operska pevačica. Osim u slučaju poslednjih nekoliko zanimanja, a i tu sa velikom razlikom između istaknutih pojedinaca i običnih članova trupe (recimo, razlika između primabalerine i članice ansambla), ovo su sve slabo plaćena zanimanja koja mahom zahtevaju dodatni izvor prihoda. Takođe, u pitanju su zanimanja koja žene dovode u kontakt sa muškarcima znatno češće nego što je to do tada bio slučaj, a na ovu ideju se celokupno društvo još uvek navikavalo. To je situacija koja žene izlaže čestim predlozima muškaraca kojima su okružene, kao i drugih žena, da dopune prihode upravo prostitucijom.

Takođe, nije samo razlika u primanjima bila odlučujuća za bavljenje prostitucijom. Žene koje su se pre retko pojavljivale same, odnosno bez muške pratnje, su odjednom često bile prepuštene stalnom nabacivanju i predlozima muškaraca koji su bili jednako nenaviknuti na prizor žene koja nije u muškoj pratnji. Društveno gledano, i dalje je važilo pravilo da se poštena žena neće zaticati sama na ulici, što bi onda po automatizmu stavljalo stigmu na sve žene koje jesu bile viđane bez pratnje. Na taj način su žene koje su se bavile određenim poslovima, kao recimo pranjem veša, po automatizmu dovođene u vezu sa prostitucijom. Logika je bila da ako je žena sama na ulici, sve su šanse da je prostitutka, čak i kada to nije slučaj. Pralje su u tom smislu bile naročito izložene ovoj klasifikaciji, jer je deo usluge pranja veša podrazumevao i dostavu istog. Dakle, ako je žena bila pralja, što je među radničkom klasom bilo najrasprostranjenije i najslabije plaćeno žensko zanimanje, podrazumevalo se da se mora šetati sama i bez pratnje, jer je to bio deo posla; u očima javnosti, taj položaj bi je već obeležio kao prostitutku. U tom smislu, društveni pritisak bi olakšao tranziciju iz te profesije u prostituciju. Takođe, kao što je već spomenuto, mogućnost tranzicije u prostituciju je bila sveprisutna, jer je žena mogla da se reši na taj korak bukvalno svakog dana.

Krajem devetnaestog veka u Evropi prisutno je više prostitutki po glavi stanovnika nego ikada pre ili posle. Isto je sa bordelima. U studiji Les filles de noce, Alen Korbin iznosi podatak da je u drugoj polovini 19. veka u Parizu, koji tada broji ukupno dva miliona stanovnika (zajedno sa predgrađem,) prisutno preko sto hiljada prostitutki. Pošto je u to vreme u Francuskoj prostitucija legalna, u pitanju je broj legalnih, prijavljenih radnica, te se može pretpostaviti da je u realna cifra znatno veća. Kada se od ukupnog broja stanovnika oduzme otprilike polovina, što čini mušku populaciju, dolazi se do zapanjujuće brojke da je jedna od deset žena aktivna kao prostitutka. Ova proporcija bi se dodatno povećala kada bi se u razmatranje uzeo broj osoba koje su premlade ili prestare da se bave ovim poslom, no, dovoljno je zapanjujuć i bez toga.

Ovu premisu je potrebno dodatno pojasniti, naime, da bi se pravilno razumela, potrebno je istorijski i društveno kontekstualizovati prostituciju krajem devetnaestog veka, osobito ako je reč o zapadnoj Evropi. U pitanju je doba koje danas kolokvijalno naziva viktorijansko, čuveno po tvrdom moralu i beskompromisno zatvorenom stavu na temu seksualnosti. Čulnost bilo koje vrste je potisnuta i smatra se nedostojnom pristojnog društva i razgovora. Paradoskalno ili ne, upravo je to vreme kada prostitucija doživljava svoj istorijski maksimum. Što se više seks i seksualnost proteruju na periferije društva i postojanja, to bivaju važniji i prisutniji. Iako kurtizane, čija aktivnost de facto jeste jedan od oblika prostitucije, postaju slavne kao centralne društvene figure, prostitucija u celini biva društveno stigmatizovana i marginalizovana kao retko kada pre.

Put ka ekonomskoj slobodi i nezavisnosti podrazumeva skoro potpuno i skoro sigurno izopštavanje iz društva, osim kada prostitutka dobija status kurtizane. U tom slučajužena dospeva u sam centar pažnje i zauzima poziciju koja se da uporediti sa onom koju danas zauzimaju zvezde društvenih mreža, filmske ili muzičke industrije. Skoro svaka druga varijanta osim postizanja tog statusa garantuje društveno izopštavanje i osudu. Takođe je potrebno razumeti da status kurtizane nije večan, niti trajan. Neke od poznatijih kurtizana sa kraja 19. veka su ili preminule mlade od zaraznih bolesti, kao što je slučaj sa Blanš D’Atinji koja je poslužila Zoli kao uzor za njegov poznati roman Nana) ili su, kao Koko Prl, gubile taj status i „padale“ nazad u položaj obične prostitutke, što je opet značilo izopštavanje iz „pristojnog“ ili bilo kakvog društva.

Imajući u vidu teškoće prostitutki i kontroverznost tog položaja, kao i premisu da jedini put ka ekonomskoj nezavisnosti vodi upravo preko ovog poziva, jasno je da je mogućnost emancipacije, neraskidivo povezana sa ekonomskom slobodom i nezavisnošću, upravo stoga oslonjena na prostituciju. Ta premisa je paradoksalna – emancipacija žene bi trebalo da podrazumeva sve suprotno od onoga što je ženska prostitucija tog vremena predstavljala – objektifikaciju, upotrebu i zloupotrebu tela, automatizaciju i otuđenje tela i ličnosti kroz otuđenje rada – a opet, društvene okolnosti su takve da je to jedini put kojim je nekakva emancipacija moguća.

Data situacija puno govori ne samo o teškom položaju žene krajem 19. veka, već mnogo više i pre o karakteru i strukturi takvog društva. Slika postaje još mračnija kada sagledamo činjenicu da su prostitutke bile izložene ne samo svakoj vrsti rizika i prekarnosti pored društvene osude, već da su bile jednako izložene polnim bolestima. Za neke od njih još uvek nisu postojali efikasni lekovi i terapije. Jedna od sigurno rasprostranjenijih polnih bolesti koja je obeležila epohu je sifilis, kolonijalni fenomen za koji se pretpostavlja da je u Evropu uvezen iz Novog sveta, američkog kontinenta. Iako je sifilis u Evropi poznat još od kraja petnaestog veka, pojačana koncentracija stanovništva u gradovima, industrijalizacija ekonomije i života i veća gustina naseljenosti, kao i ekonomske prilike koje ne samo daomogućavaju prostituciju, već je za mnoge žene čine jedinom mogućnošću, dovode do prave ekspanzije ove bolesti.

Prostitutke su stoga društveno kontekstualizovane ne samo kao margina društva i polusvet, nemoralne i divlje žene dionizijske naravi, već i kao vektori smrtonosne zaraze. Strah od sifilisa je bio utoliko veći što bolest nosi mogućnost da dugo vremena ne pokaže nikakve ili vrlo slabe simptome. Podozrenje i strah od prostitutki je utoliko više rastao: sa druge strane, emancipacija i ekonomska nezavisnost žene je bila utoliko teža, jer je na tom putu stajala i vrlo realna mogućnost zaraze sifilisom.

U tom pogledu, borba za emancipaciju je svedena na veoma uzak i opasan, a nadasve prokazan i društveno satanizovan teren. Seksualnost i seks, telesnost i čulnost, položaj žene kao tela i telesnog prisustva, postaju oruđa emancipacije. Ovo je stav koji prilično oštro odudara od zvanične akademske formulacije o tri talasa feminizma (prvi talas kao pitanje prava glasa i prava na imovinu, drugi kao pitanje rada i jednakosti na radnom mestu, treći kao pitanje ženske seksualnosti i seksualne slobode i nezavisnosti). Po datom predlošku, treći talas hronološki dolazi tek u drugoj polovini dvadesetog veka. Ipak, znatno pre toga, skoro sto godina pre toga zapravo, prostitutke diljem Zapadne Evrope (a naročito u Francuskoj i Parizu) svojim radom i postupanjem spajaju drugi i treći talas feminizma. Iako njihovo delanje ne biva na taj način prepozato ili akademski formulisano, njihova borba za emancipaciju se vodi upravo na polju tela i telesnosti, seksa te iznajmljivanja (ne prodaje, što je česta greška) svoga tela. Takođe, borba se dešava na terenu koji, iako zvanično postoji van „pristojnog“ društva, iako pripada samoj društvenoj margini, neobuzdano i nezadrživo privlači pažnju kako muškaraca tako i drugih žena.

Razlog za to je premisa da su prostitutke, jednako koliko i radnici u fabrici, ako ne i više od njih, zapravo otelotvorenje svog društva i vremena, upravo zbog toga što su u suštinski paradoksalnoj poziciji. Poređenje sa radnicima nije slučajno, jer društvo i država koji počivaju na ekonomskoj bazi industrijskog kapitalizma zapravo počivaju na radnicima. Kako je kraj 19. i početak 20. veka obeležen borbom za prava radnika i proletera, brojnim protestima, bunama i revolucijama, od kojih je svakako najpoznatija i najznačajnija ona boljševička, tako je isti period obeležen ženskom borbom za emancipaciju.

Radnik, kao i prostitutka, mora da uloži svoje telo i svoje vreme u posao za koji dobija novčanu nadoknadu. Kao i prostitutka, on je od tog rada udaljen, otuđen, zato što veći deo profita i vrednosti koji je stvoren ne pripada njemu. Radnik u industrijskom načinu proizvodnje obavlja pojednostavljen posao, koji mu ne dozvoljava da razume celokupnost proizvodnog procesa, jer je tako proces proizvodnje efikasniji, a radnika je lakše zameniti. Kao rezultat, radnik biva otuđen ne samo od rezultata svog rada, već i od svog tela i na kraju, svoje ličnosti. Isto se dešava sa prostitutkom – veoma slično otuđenje od tela kao direktnog sredstva za rad, na kraju i od same ličnosti. U tom smislu, društvo s kraja 19. veka, umesto što je često bilo predstavljeno alegorijskim personifikacijama nacije (o čemu je već bilo reči u Libartesu, u nekoliko članaka) bi mnogo vernije bilo predstavljeno prostitutkom, pravom predstavnicom tog poretka i takvog sistema. Određene francuske karikature i jesu prikazivale Marijanu, alegorijsku personifikaciju francuske nacije, kao prostitutku, no to je uvek bilo rađeno u izrazito pejorativnom i antirepublikanskom maniru.

Kao što je polje borbe za radnička prava bilo svedeno na sabotiranje fabričkih mašina, proteste i demonstracije koje su gušene u krvi – drugim rečima, na nasilnu borbu, tako je bilo i u slučaju prostitutki. Kao argument toj hipotezi se može priložiti čuveni Frojdov zaključak da seks jeste sublimirano nasilje. No, spekulacije (ma kako potencijalno istinite) na stranu, važniji argument bi bila čisto društvena kontekstualizacija fenomena. Prostitutke u zapadnoj Evropi, naročito u Francuskoj, su bile društveno kategorisane kao dionizijska bića, dakle disruptivni, agresivni, antisocijalni i anticivilizacijski element. One su bile predstavljene kao suprotnost svemušto je odlikovalo sliku stabilnog, zapravo građanskog društva tog vremena – bile su predstavljene kao pijane i sklone porocima (kao uostalom i radnici), rasipne, vulgarne, seksualno eksplicitne, sklone kršenju pravila i nedoličnom ponašanju. U tom smislu su prostitutke vršile važnu moralnu ulogu u društvu, koju je Durkhajm pripisao kriminalcima i svim vrstama transgresivnih osoba. Njihovo ponašanje „sa one strane zakona“ je društveno korisno, jer omogućava da kroz negativan primer kristališe kako pravilno ponašanje zapravo treba da izgleda. Naravno, ne treba zaobići ni stvarno nasilje kojem su prostitutke vrlo često izložene i protiv koga su slabo ili nikako zaštićene. Ideja jeste da je takvo jedno polje, prožeto ne samo društvenom stigmom, otuđenjem ličnosti i tela, već i nasiljem koje funkcioniše na nekoliko različitih planova, ono koje je (jedino) otvoreno za borbu, jedino koje ostavlja mogućnost emancipacije.

Posao i društvena kontekstualizacija prostitutke su u tom smislu savršen kamen temeljac društva zasnovanog na paradoksu, nestabilnosti i unutrašnjim protivrečnostima. Karl Marks je opsežno pisao na tu temu, Dejvid Harvi ih je nabrojao ukupno 17. U tom pogledu, polje borbe za emancipaciju kao i sama ideja prostitutke predstavlja savršeni primer farmakosa i farmakona. O jednom pojmu je pisao Rene Žirar, o drugom Žak Derida. Farmakon je primer koji je Derida istakao kao ključni za razumevanje njegove teorije jezika, odnosno za kulturološku uslovljenost istog i zavisnost od konteksta. Na grčkom jeziku, kako objašnjava Derida, farmakon znači jednako otrov i lek. Potpuno isti termin, koji se isto izgovara i piše, u jednom slučaju znači jedno, a u drugom drugo, potpunu suprotnost onom prvom. Kontekst u kome je upotrebljen termin definiše termin, i dijametralno suprotno mu menja značenje. U jednoj upotrebi termin može značiti lek (iz ovog termina nastaje pojam farmacije), u drugom otrov.

Etimološki tome je očigledno blizak  termin farmakos, sa samo jednim slovom razlike. U grčkom jeziku farmakos znači žrtva, tačnije objekat ritualnog žrtvenog mehanizma čijim žrtvovanjem se uspostavlja mir u društvu koje je pogodila teška nepogoda, pandemija ili unutrašnji razdor. Žrtvu je potrebno izgnati iz zajednice, često i ubiti. Farmakos predstavlja ideju purifikacije, čišćenja zajednice kroz nasilno odstranjenje elementa koji je prepoznat kao remetilački ili, češće, kome je dodeljena ta uloga. Kao što je slučaj sa farmakonom, lekom i otrovom, tako je i farmakos, žrtva, uzrok nevolje jedne zajednice i rešenje tog istog problema. Kralj Edip je izvanredan primer ovog fenomena. Osoba koja dolazi da oslobodi zajednicu od jedne nevolje (sfinge) ali nesvesno prouzrukuje drugu. Tek kada se kralj Edip dobrovoljno oslepi i otera u samoizgnanstvo, kuga koja je morila zajednicu prestaje.

Prostitutke u zapadnoj Evropi sa kraja 19. veka preuzimaju (ili im biva nametnuta) ulogu i farmakona i farmakosa. Društveno marginalizovana grupa je stalno pod stanjem izgona iz društva – marginlizacija upravo tome i služi. No, kao što je slučaj i u klasičnom mitu koji se zasniva na žrtvenom narativu, žrtva je u isto vreme centar zajednice kao i neko ko biva izgnan iz nje. Opet, kralj Edip je dobar primer. Kao kralj, svakako je centar svoje zajednice – kao žrtva, biva izgnan iz nje.

Pojam farmakosa dodatno objašnjava poziciju prostitutke u društvu druge polovine 19. veka u zapadnoj Evropi. Mogućnost slobode i emancipacije postoji samo na društvenoj margini, okružena opasnošću (između ostalog od sifilisa), nasiljem, prekarnošću, otuđenjem od sopstvene ličnosti i tela. Drugim rečima, mogućnost emancipacije je okružena pravim tabuom. Funkcija farmakosa kao žrtve, odnosno rezultat žrtvenog mehanizma, nije samo  vraćanje poretka i mira u zajednicu, već i  stvaranja tabua. Uspostavljanje tabua upravo jeste simboličko uspostavljanje i perpetuiranje poretka. U temelju nacionalne države, kao i prednacionalne zajednice, je ideja da pravo počiva na sili i da aparat države raspolaže monopolom nad silom i nasiljem. Uspostavljanje tabua kroz nasilje (krvnu žrtvu) upravo jeste uspostavljanje poretka koji počiva na nasilju. Glavni argument ovog izlaganja jeste da je žrtva (sacrifice, ne victim, mada svakako i to) ovog društva koja generiše tabu i koja omogućava funkcionisanje tog društva (po Durkhajmu) upravo prostitutka; savršena slika i simbol industrijske revolucije te države koja počiva na industrijskom kapitalizmu kao ekonomskoj osnovi.

U tom pogledu je važno opet naglasiti da je prostitutka isticana kao najveća opasnost po društvo upravo zato što sublimira sve zakonitosti na kojima to društvo počiva. Kao takva, prostitucija upravo poseduje najveći potencijal da društvo izbaci iz ravnoteže. U kontekstu 19. veka, ženska emancipacija je upravo percipirana kao takva u glavnom kulturološkom toku, jedna od ozbiljnijih opasnosti koja dovode u pitanje sam temelj civilizacije, a u koju ista opet nezadrživo srlja, još jedna protivrečnost na kojoj je sistem izgrađen i ka čijoj realizaciji se kreće.


* Ovaj tekst je skraćena sinteza znatno šireg istraživanja na temu prostitucije u Parizu sa kraja devetnaestog veka, koja će biti objavljena prvo u vidu aplikacije za mobilne telefone, a potom i u štampanom izdanju.


Boris Petrović: rođen u Beogradu, diplomirao opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu, a na komparativnoj književnosti na Université Paris IV Sorbonne — Paris IV,  je odbranio doktorat na temu “Nacionalni mit u delu Džona Forda i Veljka Bulajića”.


Ovaj članak je objavljen u junu 2020, u okviru temata Borbeni Libartes.


Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Reč i misao.

Related posts

Žene i proza – Virdžinijina sopstvena soba

Libartes

Snovi su guske od papira („Divlje guske“, Julijana Adamović, Laguna 2019)

Nikolina Todorović, “Ženski orkestar” ili borba za život: Muzika u logoru Birkenau

Libartes