dani
naša su jutra pusta
kao pustinja
mačke raskomadaju cestu
poplave stabla
pa pticama napukne koža
ptice su spodobe
naši miševi umiru od gladi
praznine
mi ih gađamo otrovima
zamkama
mi imamo mačji mozak
noću zavijaju tišine
noću se ne živi
noć nas prazni
proklinje
mi se zatvaramo u ljušture
jer nam se ne spava
jer nam se rano ne umire
mornari
more kao truplo vremena
zida grobnice
kopa
ruje
ja ispraćam mjesečinu
u zori
u polumraku plavetnila
mračim mrtve mornare
mašem maramom
mornari gutaju dubinu
nestaju
ustaju
u pijesku nabacanom
u nasipu
rađaju sinove
ja sam isto
sin
i ne volim more
jer je teško
a ja sam isto
ne volim ništa slično sebi
ne volim odbačenu dojenčad
koju je more
povratilo
vratilo
majkama
čije crvene ruke
rastvaraju ribe
i hrane
galebove
svoje muževe
i njihove kljunove
želuce
vrsta
ljudi pune naše grobove
zemlja će propasti
od težine tijela
umova
gubi nam se svaki trag
šapat
jer i mladost odlazi
padaju naši životi
u grobove
jame i ponore
tišine
mi smo već nestali
potonuli
mi ćemo umrijeti
kada zemlja ispadne
iz svoje orbite
mi nikad nećemo umrijeti
jer je zemlja zemljana
nevjerna
mi ćemo zauvijek ostati
zemlja
prah
dim
Vladimir Tomaš rođen je u Splitu 1998. godine. Student je treće godine preddiplomskog studija Hrvatskog jezika i književnosti na Odjelu za kroatistiku Sveučilišta u Zadru. Piše poeziju i prozu. Pjesme su mu objavljivane u raznim književnim časopisima i na mrežnim stranicama nekih portala. Sudjelovao je na mnogim književnim natječajima i organizirao večeri poezije i predstavljanja uglavnom debitantskih zbirki neafirmiranih autora. Godine 2019. objavio je svoju debitatnstku zbirku pjesama oprostite mi prešućeno. Član je književne udruge Ludens i dramske sekcije Odjela za kroatistiku Sveučilišta u Zadru.
Ovaj članak je objavljen u junu 2020, u okviru temata Borbeni Libartes.
Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Poezija.