Image default
Poezija

Dejan Tešić, Davnim gradom

davnim gradom

noću
ponekad
napokon
rosi tišina na divlji i napaćeni grad

grozničavi snovi i ljepljiva vrela plima znoja
zaustavljenost u trenutku predaha
analfabetnog anticivilizacijskog devolviranja u ništa

putevi preda mnom otvoreni stoje
u ovoj nepokretnosti ja se ne dam zaustaviti

jedna sama sjajna zvijezda kao identičan broš na reveru noći i zore
snaži moje korake sa istočnog neba

ja odlazim.


dođi jednom plodu završetka

prošlosti sjajne pozivam te
da mi pjesmu boginjo pjevaš

mizerne kategorije i nivoi
sveprožimajućeg materijalizma
love poput bijesne paščadi
sjene mojih snova

rasut asfaltom korak je sekvenca odlaska

gluposti koje caruju praznim riječima
pomjeraju me sa stajališta visine
i nade u budućnost
čije bih proždiruće kapije milosti
nestanka i raspada rado otvorio

kroz krošnje sipi razlomljena sunčana
stvarnost kada odlazim da ne bih svjedočio
kako se trune i propada
u bijednoj nemoći svakodnevnice
u perverziji frustracije i boli
čiji koitus predstavlja suštinu prosječnog postojanja

hoćeš li mi moći uspjeti reći
šta se krije ispod tvoje površine prije nego slijepo zaronim u tebe
i rastrgnu me nemani koje naslućujem

hoće li biti dovoljno ako se samo okrenem na leđa i zatvorim oči

hoće li biti previše ako kroz pomračenje još jednog odustajanja
naslutim da bih te mogao voljeti nekadnog sutra

i hoćemo li se kajati nakon što otopljen utapanjem
izaberem slane pogreške suza
umjesto enantiomorfičnog nesebičnog puta
ostvarenja cilja postojanja?

ne znam.
na drvoredu uspomena trebam posjeći mrtva stabla
i zasaditi sjemenje srca kao zalog svake buduće tuge
ponovljenog novog kruženja
oko prve posljednje i jedine tajne
ka čijem savršenstvu jedino još podižem oči
u kojima se zrcali istinsko biće u srži mene.


Persefona, iskušenje

apoteoza si jutra u grču potrebe rođenog
što snovidim je kroz bunilo višestrukog buđenja
zaglušen i potrešen postojanjem mogućnosti odustajanja
zagnjuren u dubine maglom protkane gdje svjetlost bludi bez svog izvora

pomamljen sam od gladi za koralima skrivenih istina,
rukama nastojim potčiniti ih, posjedovati, u utrobu sakriti neka trunu nepovratno
rukama osvojenim olujom, kreacijom amputiranim
bezuspješno pokušavam disati zaključanost

stoga izranjam, prihvatam da trajem kao neminovnost služenja vječnom nedostižnom
postavljen u postojanje posmatram koprenu alijenacije kako lelujavo prekriva naše živote
pretvaram se u volju pukotina na staklenom izlogu svoje jasnoće za razbijanjem iluzije idile, za rasprskavanjem u širinu neminovnosti haosa od kojeg nas dijeli samo procjep ništavila

i moram započeti, ponovo, zaroniti u ledenu vodu iskona
pred edenopristaništem apsolutnog završetka kamo su me dovela bijela jedra sudbine,
pomazanje je to nalik onome u svitanje mog života, ritualni čin darivanja pisanice ufanja
koju me stvarnost natjera da progutam u otjelotvorenju ezoterije iskustva

i činim sebe, promrznutog samoćom, boljim, ne osvrćući se na smrvljene dijamante utjehe
ni cvjetove ideala namijenjene nekim dragim rukama kako umiru na zaleđenom asfaltu,
brinem tek da ih ne nagazim ogrnut u sjećanja, zanijet čuvanjem iskre za vatru mnogih srdaca
što osvijetliti mora istinu: ja čekanje sam posljednjim danima.

apoteoza si noći, gdje suština sam crnine
što blagoslovila je zvjezdanost lutanja,
što zavapila je na raspeću traganja,
što zaspala je utopljena u gorku tečnost zaborava.


blatnjavi prkos zimskoga kraja

ispružio sam dlanove i raširio prste
da propustim kroz njih biserje dana
spreman odgovoriti pitanju koje čeka
na obali rijeke vremena – onom neophodnom,
o prolaznosti.

sjemenje smo što ga bogovi
razbacaše kosmosom
jednake mogućnosti
da trunemo u zemlji
ili
plodovima svojim smisao dajemo postojanju.

a onda razočarano gledam
koliko obećanja pojedoše ptice, ti podstanari visine
što nedostižnost ih upregnu u svoje kočije poruge.
iznad glave se moje gnijezde,
spremne da pohode mi zakašnjele snove

pred zoru,
tami dopuštam da razodjene mi stvarnost
aktove milujem, akter sam burleske.

vrani nalik, sam biserje crno svojih dana gutam.
i ako u blato sam bačen,
dozvoliti neću da prožderu me svinje – tek nasmiješit ću se gorko, podmititi visine.


ἐκτροπία

slamanja ostavljam noćima,
da obujme ih potpunošću.

kristalnošću zimskog vremena: klizanje.
srce je reaktor zadihane strasti
dok oštrice klizaljki pjevaju ledom,
dok točkovi bicikla proklizavaju mokrim asfaltom,
dok klizim u putenost, posjedujući;
u padu, svakog puta.

isprepleću se lica, vremena, životi
istovremenošću sjećanja
u zadimljenom, smijehom protkanom gubljenju stvarnosti;
uvijek tek sam na rubu želje,
nikada ostvaren, nikada dovršen:
obećanje sudbine zaključane, neizgovorivo, kako bi moglo gušiti.

dani se šminkaju svitanjem,
prelijepi kao gejše,
jednaki, porcelanski hladni,
i uvijek se rađaju u bolu, baš kao kada prevariš smrt prvim udisajem;
svaki naredni tek je rutina, nezamoljena, zavoljena,
što skupo se plaća prahom, razasutim po poljanama ponovljenosti.

zamolit ću te jednom, možda, kada mi jutra zasijaju pozivom na odlazak,
tebe koja istinski žalit ćeš što svjetlost drugim obalama nosim,
tebe koja milost zvjezdana, kad jedina staneš uz mene, postaješ mi:
kada se potroši moje potrošivo, ružama pokloni sve ono što ostaje:
srce čisto, nesalomivo.


Dejan Tešić rođen je 1991. godine u Sarajevu. Magistar je ruskog jezika i književnosti. Pored pisanja poezije bavi se prevođenjem sa ruskog i slovenačkog jezika i pisanjem eseja za književne časopise Život i Behar. Poezija mu je objavljivana u književnom časopisu Život, na blogu Hyperborea, portalu Strane, magazinu Dunjalučar, časopisu za kratke književne forme Fargment. Jedan je od osnivača pjesničkog društva Equilibrium.


Ovaj članak je objavljen u junu 2020, u okviru temata Borbeni Libartes.


Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Poezija.

Povezani članci

Olga Šumjacka, poezija

Džin O’Brajen, Svi sveti – Novembar – Samhain

Milan S. Kosović, Smešna ilustracija dabra

Ostavite komentar