Demonizam u Ljermontovljevoj poemi ,,Demon”

Piše: Dragojana Ristić

I gordi demon sve dok trajem
Od mene neće odustati
I divne vatre obasjajem
Umu će mome vazda sjati.
Pokazav sliku savršenstva
Namah je meni oduzeće
I, slutnju pruživši blaženstva,
Sreću mi nikad dati neće.¹

U stvaralaštvu Mihaila Jurjeviča Ljermontova učestalo se javlja tema demona. Tako je naslovljena jedna od njegovih najpoznatijih poema (Demon), a i dvije lirske pjesme koje imaju istovjetan naslov (Moj demon). Međutim, tema demonizma se nalazi i u najpoznatijem proznom djelu ovog pisca – u romanu Junak našeg doba, te u još jednoj, manje poznatoj poemi – Azrael. Svakako, demonizam je prisutan i u drugim Ljermontovljevim djelima – Vadim, Tamara, Mciri, Izmailbej, Priča za djecu, Saška i Maskenbal, u kojima do izražaja dolazi u manjoj mjeri. Ljermontov je uspio da ovu temu saobrazi svakom žanru, odnosno književnoj vrsti u kojoj je stvarao, ne udaljavajući se isuviše od svoje prvobitne ideje. Moglo bi se reći, prema naslovima njegovih djela, ali i iz gore navedenih stihova, da se Ljermontov skoro pa opsesivno bavi likom demona, koji, kako kaže – sreću mi nikad dati neće – i, upodobljavajući ga svojim pjesničkim, romantičarskim, filozofskim, religioznim i političkim idejama, iznosi naročit stav o životu. S obzirom na ovu odliku Ljermontovljevih djela, odnosno na demonizam u njima, potrebno je krenuti od tumačenja samih pojmova demon i demonizam.

Predstava demona prošla je dug put u svom razvoju kroz istoriju ljudske misli. U kontekstu Ljermontovljevog stvaralaštva, demonizam predstavlja specifičan odnos prema svijetu. Kao cilj ima rušenje svih postojećih materijalnih i duhovnih vrijednosti i zasniva se na slobodi volje samog nosioca demonizma, koji ovu slobodu koristi prvenstveno za oslobađanje od moralnih obaveza prema ljudima. Misao o potrebi uništenja i ponovnog stvaranja svijeta na osnovu slobodne volje uslovljena je ličnom uvrijeđenošću nosioca demonizma postojećim poretkom u svijetu i činjenicom da je besmisao ispunio svijet.²

Osnovna motivacija za Ljermontovljevo bavljenje demonizmom jesu društvena situacija u Rusiji tridesetih godina XIX vijeka i procvat romantičarskih ideja, koje, između ostalog, propituju kardinalna pitanja morala i poretka svijeta. Ljermontovljev demonizam manifestuje se na različite načine, iako su dvije vrste tumačenja dominantne. Prvo, demon je predstavljen kao univerzalni fenomen (явление общечеловеческое), u tonovima visoke filozofske refleksije, a to bi, na primjer, bili prikazi demona u različitim izdanjima iste pjesme – Moj demon. Drugo, demon je predstavljen u konkretnoj formi, odnosno u društvenim prilikama savremenim pjesniku. Primjer za to bi bio roman Junak našeg doba. U oba slučaja, postupci demonizovanog junaka u Ljermontovljevim djelima rezultat su junakovog jednoličnog suda o svijetu – zlo je odgovor na ljudsku nepravdu i, iznad svega, na Božju nepravdu. Djelovanje demonizovanih junaka motivisano je njihovom željom za osvetom sudbini i Tvorcu. Značajno je pomenuti da demonizam uvijek ima filozofski aspekt, a osnova filozofije demonizma jeste težnja ka empirijskim dokazima nesavršenstva svijeta. Iz tog razloga važan je eksperiment kao oblik intelektualnog samopotvrđivanja, a primjer za to su poema Demon i roman Junak našeg doba.

Rad na poemi Demon Ljermontov nije završio i nije imao namjeru da je objavljuje.³ Ipak, Demon je objavljen 1841. godine. U prvim verzijama poeme, prostor nije konkretizovan. Postoje pretpostavke da je radnja poeme sve do sedme redakcije bila smještena u Španiji. Nakon prvog boravka na Kavkazu, Ljermontov se oduševljava ljepotom tog predjela, te svog Demona prostorno situira na Kavkaz i unosi u poemu folklor naroda sa kojim se tamo susreo.⁴

Demon je već u prvim stihovima predstavljen kao pečalan i zanesen snovima o prošlim vremenima, kada je još uvijek bio heruvim (prvenac postanja), kada nije znao za mržnju i sumnju – когда он верил и любил.⁵ Već se ovdje nazire inverzija i odstupanje od tradicionalnog hrišćanskog razumijevanja demona, što se jasnije ispoljava u stihovima:

Kroz pusti svet bez pribežišta.
Kao minuta za minutom,
Ne darujući duhu ništa,
Stoleća nizahu se duga.
On, kao vladar zemnog kruga,
Bez naslade je sej’o zlo,
Pa kada nije ni najmanju
Prepreku našao svom znanju,
– Dosadilo mu čak i to⁶

Naime, ta inverzija odnosi se prvenstveno na problem teodiceje. Iz ovih stihova jasno je da je pali anđeo taj koji sije zlo u svijetu, ali to njegovo djelovanje ne nailazi na otpor ni u ljudskom svijetu, ali ni među božanskim silama dobra. Ljermontovljevom Demonu sijanje zla je dosadilo i on više ne želi da bude uzročnik zla u svijetu, iako je zlo i dalje prisutno. To je za Demona uznemirujuće i sa podsmijehom posmatra takav svijet i takav božanski poredak. Značajno za Ljermontovljevu koncepciju demonizma u ovoj poemi je upravo to što Demon ne čini zlo zla radi, već izražava prezir prema nesavršenom božanskom poretku. U poemi su suprotstavljena dva oprečna modela života – sa jedne strane to je ljudski život, koji protiče u okvirima Božje pravde i, sa druge strane, Demonov život koji ne prihvata tu i takvu pravdu. Demonova koncepcija života, kako se vidi, izgrađena je kao potpuna antiteza Božjem ovozemaljskom životu.⁷ U zakletvi Tamari, Demon iznosi svoje mišljenje o zemaljskom životu. Ljudski život, smatra Demon, protiče bez istinske sreće, bez dugotrajne ljepote, a mnogi grijesi i teške kazne ispunili su Zemlju –где не умеют без боязни, ни ненавидеть, ни любить. ⁸ Pored toga, život na Zemlji je ispunjen teškim i besmislenim radom, a ljudi su malodušni, grubi, hladni i nestalni. Demonovo pominjanje ,,teškog i besmislenog” rada podsjeća na Hesiodov mit o Zlatnom vijeku. To ponovo asocira na problem teodiceje – prema Hesiodu, ljudi su odgovorni za sva zla u svijetu, a Božja kazna u smislu opomene, koja smrtnike stiže zbog njihovih nepravdi i zlodjela, smislena je i korisna. To se odnosi i na civilizacijski hod čovječanstva, koje sve više degradira u svom evolucijskom procesu.

Upravo sukob u sebi nosi Ljermontovljev Demon. Međutim, njegov Demon je nezadovoljan svojim vječnim i usamljeničkim životom i ni u čemu ne nalazi utjehu i nasladu. Nakon što uvede Demona i objasni njegovu ontološku poziciju, pjesnik prelazi na lirski opis Kavkaza i Gruzije, koje Demon nadlijeće. On uočava ljepotu prirode, ali ne učestvuje u njoj; ne divi joj se, već je posmatra sa jedne strane prezrivo, a sa druge nezainteresovano. Tome svjedoče sledeći stihovi:

Divlji i divan beše tu
Sav božji svet; – no gordi duh
Ošinu samo u prezrenju
Pogledom ovo božje delo,
I ništa ni u magnovenju
Ne otkri visoko mu čelo.⁹

Ovi lirski opisi predstavljaju život u okvirima Božje pravde – blještava ljepota planinskog Kavkaza, pitomost donjeg dijela Gruzije, ljepota djevojačkog plesa… Sve ovo su oblici spoljašnje, fizičke ljepote. Ljermontov zapravo opisuje sve ono što je vidio dok je boravio na Kavkazu. Kao što je pomenuto, Demon leti iznad vrhova Kavkaza. Ljermontov je majstor u slikanju pokreta. Demon je predstavljen u dinamičkom procesu razvoja. U uvodu je sažeto ocrtan njegov put od vremena kad je bio anđeo najvišeg reda (čisti heruvim), preko vremena prvih gorkih saznanja izopštenog otpadnika od Boga, vremena mržnje i borbe protiv svih principa, bića i stvorenja koja vjeruju u pravednost i istinitost Božje koncepcije dobra. Međutim, u radnju poeme lik Demona je uveden kao beznadežan i usamljen; dosadile su mu borba i činjenje zla – on još jedino može da pati zbog svoje usamljenosti. Ipak, Ljermontov otvara mogućnost za Demonov preporod pod uticajem ljubavi.

Zaljubljeni demon, odnosno njegova ljubav prema smrtnoj ženi, osnovna je tema ove poeme. Ljubav je najvažnija romantičarska tema, a demonizam Ljermontov najistaknutije predstavlja upravo u okvirima te teme. Dakle, njegov junak je, kao što je već rečeno, nezadovoljan i pati zbog svog vječnog i usamljeničkog života, a izlaz iz takvog stanja traži u osjećanju koje prezire – u ljubavi smrtne žene. Tamara predstavlja izuzetak u tom svijetu koji Demon prezire. Pjesnik se poigrava epizodom u kojoj Demon uočava Tamaru. Nakon što istakne njenu izuzetnu ljepotu, on piše:

Da kad bi Demon u svom letu
Sad spazio je na tom svetu,
Uzdahnuo bi, nekadanju
Videći braću u sećanju.

Pjesnikovo poigravanje odnosi se na potencijalni događaj koji najavljuje dalju radnju. Odmah nakon ovih stihova slijedi najvažniji trenutak poeme, poslije kojeg je Demonova priroda sasvim promijenjena.To je predstavljeno sljedećim stihovima:

I Demon vide… bićem celim
On preda se u magnovenju
Još neznanom mu uzbuđenju,
I lednim duhom opustelim
Glas razleže se pun toplote,
I opet beše on u vlasti
Ljubavi, dobra i lepote!

Demon je, dakle, potpuno promijenjen nakon što zapazi Tamaru. On čini sve da bi zadobio njenu ljubav. Izaziva smrt njenog budućeg muža, javlja joj se u magnovenju, bori se sa njenim anđelom zaštitnikom u manastiru. On i dalje pati, ali ta patnja je sada oplemenjena ljubavlju i ima cilj. Snaga Demonovog stradanja predstavljena je u dirljivoj epizodi, u kojoj njegova ,,nečovječija suza” prži kamen. Ljermontovljev Demon plače kao Danteov Sotona u devetom krugu Pakla. Međutim, Danteov Sotona je potpuno statičan i beznadežan. Ljermontovljev Demon je slobodan i on djeluje. Pjesnik kaže:

To mu je ljubav govorila
Jezikom davno znanog druga.

Na početku poeme Demon nije imao snage da se prisjeti vremena prije pada, kada je bio heruvim i kada je osjećao ljubav. Tamara u njemu budi odavno ugušenu ljubav i sjećanja na prošla blaženstva. Nakon smrti vjerenika, Tamara odlazi u manastir, gdje je štiti heruvim-zaštitnik, ali ona, iako se svojevoljno sklonila u manastir, priželjkuje dolazak nezemaljskog bića koje joj je govorilo u magnovenju. Demon se za nju bori sa njenim anđelom-zaštitnikom:

”Ona je moja!” – huknu grozno.
,,Odlazi, ovaj čas je moj!
Doš’o si, zaštitniče, pozno,
I sudija ti nisi njoj
Kao ni meni! Nad oholim
Njenim je srcem znak mog žara,
I tu sad nema tvog oltara,
Ja ovde vladam i ja volim!”

U poemi se insistira na Tamarinoj izuzetnosti. Ona nije samo lijepa, u njoj ima nečeg što se takođe može označiti kao demonsko. Ona je, kako je karakterizuje i Demon, izrazito ohola, ali se kod nje uočava i osjećaj nepripadnosti svijetu. Oholost je, prema hrišćanstvu, najteži smrtni grijeh. Hrišćanska tradicija insistira na oholosti kao razlogu Luciferovog pada. Demonova oholost u poemi nije stavljena u prvi plan. U zakletvi Tamari, on za sebe kaže da je царь познанья и свободы.¹⁰ Njegovo insistiranje na slobodi i znanju je važno. Ono unekoliko podsjeća na riječi Sotone iz Miltonovog Izgubljenog raja: Bolje vlast u paklu, nego sluga u Raju. Za Ljermontovljevog Demona, kao i za Miltonovog Sotonu, važne su sloboda i individualnost. Ljermontovljev Demon ne želi da vlada, ni da sije zlo, on želi da usamljenost prestane. On teži promjeni kroz ljubav. Ovo je najvidljivije u njegovoj zakletvi Tamari, koja je, pored njihovog susreta, najvažniji dio poeme. Demon se u svom prvom direktnom obraćanju Tamari predstavlja i određuje svoj položaj:

Onaj sam koga kroz noć gluhu
Već odavno ti slušaš tu,
Čije su misli u tvom duhu,
Čiju naslutila si muku,
Kom lik videla si u snu,
Onaj, kom pogled nadu gubi
I koga niko baš ne ljubi;
Bič robova zemaljskih mojim
Saznanja car sam i slobode,
Nebesa dušman, zlo prirode,
I ja sam, gle, kraj nogu tvojih!

Demon je kraj njenih nogu. Iako je već spustio svoj registar do ljudskog nivoa, on se još više spušta pred posebnim ljudskim bićem koje voli. Govori joj da je njen lik u njegovom duhu rođen u prvom času svijeta i da je njim vođen kroz eter. Priča joj o patnjama koje je trpio stoljećima i da mu je sva naslada u zlu zapravo predstavljala gorčinu. Omrznuo je svoju besmrtnost nakon što je vidio Tamaru i osjeća ljubomoru prema smrtnim stvorenjima.

Zakletva Tamari važna je zato što u njoj do izražaja dolazi Demonova spremnost na samoodricanje zbog ljubavi. On je spreman da se odrekne pređašnjeg načina života, čak i da se pomiri sa Bogom i da ponovo postane dobar. Dakle, on je spreman u potpunosti da se promijeni i žrtvuje zbog te ljubavi. On se Tamari, koja brine zbog Božje kazne govori kako Bog ne mari za ljudski svijet i da je zauzet samo nebom. Govori joj da će i u paklu biti sa njim. Trudi se da izazove u njoj sažaljenje. Tamara počinje da posustaje pred njegovim uvjeravanjima, a on počinje da se kune. Demon joj se kune prvim danom stvorenja i poslednjim danom, kune se sramom sagriješenja, pobjedom pravde, padom svojim, njihovim susretom, skupom svojih sluga, mačevima heruvima, ljubavlju, strašću, srećom, propašću i njom samom. On se odriče svega što jeste zarad njene ljubavi i spreman je da se izmiri sa dobrom:

Odustajem od oholosti
I mržnje, osvetu što snuje;
Od sada otrov lukavosti
Nikome neće duh da truje;
Ja neću s nebom da se borim,
Ja hoću ljubavlju da gorim,
Ja hoću Dobom da odišem!

Ljermontovljev Demon je besmrtno biće koje je usamljeno, ali on može da voli i da probudi ljubav. On je ,,car saznanja”’ i predstavlja mudrost, dok Tamara predstavlja ljepotu. Demon joj još kaže da je zbog nje spreman da žrtvuje vječnost, da je njegova vlast kraj njenih nogu, da je ona svetinja za njega i da na njenu ljubav gleda kao na dar. Međutim, on joj kasnije nudi vlast i beskrajno saznanje, što bi značilo da on nema iskrenu namjeru da se promijeni i pomiri sa Bogom:

Prepusti zato samom sebi
Taj jadni svet i bivše stanje;
Ponosno, beskrajno saznanje
Ja ću da zato pružim tebi.
…
Taj svet ću da ti pružim ceo
Za tvoju ljubav!

Demon svojim poljupcem ubija Tamaru. Ona strada i umire u njegovom zagrljaju. On je oplakuje, svjestan svog čina. Ovdje se javlja motiv oplakivanja mrtve drage, što je, takođe, čest romantičarski motiv. Demon se ponovo bori, sada za Tamarinu dušu, ali ona, videći ga u svoj njegovoj grozoti i bijesu, ovaj put prihvata zaštitu anđela. Nju čeka spasenje jer je ,,umjela da ljubi”:

Spali su s nje u isti mah
I okov zla i zemni prah.

Demon je poražen i ponovo se vraća u pređašnje stanje – usamljenost i bezizlaznost. Jedina utjeha mu je oduzeta i on proklinje sopstvene snove i nadu.

I prokle Demon pobeđeni
Bezumne, smele svoje snove,
I opet osta usamljeni
Oholi duh u vaseljeni
Bez ljubavi, bez nade nove!

Poema daje prostor da se promijeni jedno nadljusko biće. Ta promjena motivisana je ljubavlju. Međutim, ta mogućnost ostvarena je na trenutke, ali ne u potpunosti. To nije ostvarivo, jer je zlo metafizički neophodno u svijetu. Da li je uzročnik tome zlu Božja nemarnost ili Demonov uticaj – ostaje pitanje. Demon prolazi blagu metamorfozu, ali se nakon nje survava u isto stanje u kojem je bio i na početku poeme, čak i tragičnije, jer ostaje potpuno beznadežan.

Demonizam u ovoj poemi sadrži i jasan ideološki smisao. Ljermontov živi i stvara pod vladavinom cara Nikolaja I. U tom periodu, Rusija nije bila napredna zemlja. Najvišu društvenu ulogu imalo je plemstvo, koje se okupljalo oko cara, dok su seljaci-težaci grcali u siromaštvu.

Pored nepovoljne ekonomske situacije, u Rusiji je bila veoma ograničena sloboda umjetničkog stvaranja. Ljermontov se buni protiv toga. Pjesnik je u svojim djelima oštro kritikovao vlast u svojoj zemlji i kroz njih se zalagao za promjenu i slobodu. Car Nikolaj I tumači se kao Bog-Svedržitelj u poemi Demon, koji ne mari za svoj svijet. Ljermontov je poistovjećivan sa Demonom, kao protivnik tog Boga i poretka. Za Ljermontova, kao i za Demona, važna je sloboda. Demonov način izražavanja sopstva je kroz ljubav, a Ljermontovljev kroz poeziju. Obojici je oduzeto pravo na slobodu izraza.

Bibliografija

Primarna literatura

M. Ю. Lermontov, Poэmы, Detskaя literatura, Moskva, 1965.

Mihail Ljermontov, Pesme i poeme, izbor, prevod i predgovor Miodrag Sibinović, Novi Sad, Orpheus, 2010.

Sekundarna literatura

Vitomir Vuletić, Ruska književnost XIX veka, Naučna knjiga, Beograd, 1976.

Sajt Лермонтовская энциклопедия

Dostupno na: http://feb-web.ru/feb/lermenc/lre-abc/

Dragojana Ristić, apsolventkinja opšte književnosti i teorije književnosti. Predvodila ciklus predavanja na temu Lik Sotone u književnosti u organizaciji Kluba 128 (organizacija studenata Opšte književnosti i teorije književnosti), čija je aktivna članica.

Demonizam u Ljermontovljevoj poemi ,,Demon”