Zvala se Izabela
Sanjala sam o nizu poljubaca koje ću spustiti na njene bokove.
Ipak oči su mi bile priljubljene za bučni trg koji se vidi sa prozora,
nebom su letjeli šareni zmajevi, a djeca iz gluposti ili greške donešena na svijet
nisu marila za krike nervoznih starica koje su stajale na balkonu
kao izglednjele vrane.
Bend je prestao da svira,
na drugom kraju grada Vuk je bio ubijeđen da mislim na njega
smješkajući se svojim nakaznim usnama od crne gume.
Srednjoškolke sa nabreklim grudima trudile su se
da plasiraju iste na jednu od prominentnih pozicija u prostoriji.
Latino-igrač je obavijao svoje gipko tijelo oko izmišljene ženske statue
nakon što je proveo noć pored grofi ce (samo nadimak) iz Luxemburga
kojoj se prilično dopao njegov nastup.
Nikada nijesam trebala napustiti Lausanne, pomislila sam
jer su ljudi tamo izgledali kao da razumiju slike ljepote
ili je to samo bio privid, nevažno.
Gledajući ih sa visine u vrtlogu mesa i muzike
te ljubavnike, glupake, ljepotice, anđele i skitnice,
uzdahnula sam pred njenim biserom boje nevinosti,
njenim poznatim glatkim tijelom sa dugim rukama koje se klate uz neumorni ritam.
Kasnije sanjala sam o nizu poljubaca na vlažnim, mekim grudima.
Sanjala sam je ljepšu od vječnosti, na obali pod mjesecom
i taj san samo u noći kao ovoj, kada mi je bila neophodna pažnja
imao je boju stvarnosti.
Objekti (djetinjstvo u getu)
Gledala sam još jednom u tu sjevernu crnogorsku šumu u kojoj sam provodila bezbrižne
dane djetinjstva i listove breze koji se ponašaju kao talasi u oluji.
Sve ovo bi me trebalo podsjećati na nadu ali zapravo radi se o osjećaju potpuno
drugačijem od toga.
Svi ti objekti su …riječ je vezana za strah i maglu, ne za more i sunce kao kod Remboa.
Vječnost, moj raskošni prijatelju sa licem dječaka, je mjesto gdje se miješaju strah i magla.
Šta? Ne, nijesam mogla ostati jer u tom gradu nikada nijesam postojala.
Postojale su rupe na uzanom, loše asfaltiranom putiću koji vodi do šumskog stadiona,
vjetar koji reže kožu lica i kuća mog nastavnika matematike koja je napravljena od cigle
boje krvi. Takvih objekata je puno, kao i riječi “ne”.
Pitanja je previše: “Zašto je učitelj ignorisao činjenicu da su njene cipele toliko kvasne da
propuštaju snijeg”?
Bijeli snijeg na tabanima djevojčice sa Obrova, lice će joj zauvijek prognati nadu.
Još je rano. Hodi na moje grudi, biće ti toplije djevojčice.
Pored puta je groblje, porušena žičana ograda ga čini još usamljenijim, iako djeluje kao
jedino logično mjesto u gradu pod Hajlom – moje drugo djetinjstvo.
Možda je to i jedino mjesto sa svrhom, za razliku od staklenih zgrada koje su izronile iz
blata i svih nemarnih deponija koje su ga zagadile.
Ah ne opisuje mi se taj grad više, posebno ne kada je ljeto i kada svaki automobil podiže
oblake prašine za sobom.
Ali opisaću livadu breza. Sada je to mjesto pokriveno siromašnim, nedovršenim kućama
ispred kojih se palahaju redovi veša i djeca u igri jedna drugima kamenom skrnave glave.
Ali na toj livadi sam se nekada igrala sa svojom braćom i obično bi ležali na vlažnoj travi
zamišljajući kako smo u nekom stripu.
Mogla sam satima gledati u krošnju breze i plavo nebo iznad nje.
I znam da zvuči sentimentalno ali vijugava kamenita Crnjo tebi bih trebala reći nešto, jer
kupali smo se u dubljim virovima sa Sarom.
Trebala bih ti reći, ali majka već čeka na ogradi sa zapaljenom cigaretom kao u nekom
filmu Tarkovskog.
Oči su joj uplašene i nestrpljive, htjela bi nam dati ono što nikada nije imala.
Sjećam se, prije deset godina ovom cestom ispod, išle su kolone ljudi, a ja sam
pokušavala da na njihovim licima prepoznam očaj o kome su svi govorili.
Pronašla sam ga. I kada se vratio mir, rumeni čovjek koji je mom ocu uvijek donosio dobre vijesti, tog
jutra imao je široki osmjeh na licu.
Kasniš sa osmjehom. Već sam odrasla. Zvuk kapi iz oluka postaje nepodnošljiv.
Tu su krv, ljubav i prezir zajedno sa ostalim bolestima odrastanja.
Djevojčica sa Obrova je možda ponovo pronašla nadu. Nikada je više neću vidjeti.
“Više neće biti rata!”
Ali ja sam ipak otišla. Iz ljutnje, straha, ljubavi?
Grad na obali Lima
Posvetila sam se kolekciji svoje noćne fotografije
zbog čega sam potrošila zadnji šiling u džepu
na novu kameru, set filtera i film.
Provodila sam poslijeponoćne sate na ulicama
hodajući zapuštenim stranačkim četvrtima sa desne strane auto pojasa.
Za svaku fotografiju
čekala sam onaj momenat susreta sa crvenom svjetlošću
koja čini da se linija neke zgrade, izloga i stepeništa
stopi sa svim ostalim linijama u prostoru.
Tražila sam one poznate scene iz djetinjstva
kada nam sve zgrade izgledaju visokim, iako najveća ne prelazi četrdeset metara.
Možda sam samo ponovo tražila djetinjstvo
neprocjenjivi univerzum mjesta u gradu bijelog cvijeća
neupotrebljivih plastičnih stvari, lutaka kojima nedostaje noga, ruka ili oko
rupa u školskom igralištu u koje je dječak po imenu Viktor zakopavao svoje male
sitnice da ih nikada više ne pronađe.
I evo sada, zarobljena betonskim pejzažom
za nekog to je možda nostalgija, ali istina je da ja samo
tražim tu posebnu boju neba, kada sunce postaje toplije
dok pravi dijamant od sivih očiju psa zadrijemalog na gomili pijeska.
* Iz zbirke pesama “Slike koje su ubile mit”
Dina Murić, rođena 1982. godine u Crnoj Gori, je pjesnikinja, esejistkinja i filmska producentkinja. Autorka je četiri zbirke poezije, „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagra-đena je nagradom „Risto Ratković“ za mlade pjesnike 2010. go¬dine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike.