Image default
Proza

Almin Kaplan, Meho

Meho

– odlomak –

Buybook, Sarajevo 2021.

Piše: Almin Kaplan

Crveni pasat karavan vozi cestom kroz polje, rano je jutro, prva polovina mjeseca juna. Pretovaren je gajbama bresaka, pa mu zadnji kraj skoro dodiruje cestu; motor brunda kao da para nevidljivi fišek zore iz kojeg se svjetlost po poljima rasiplje kao šećer.

Za volanom Meho, seljak iz Dubrava, suprug i otac dvoje djece. Već godinama, on jutra provodi na pijaci u Čapljini, gdje prodaje ono što na zemlji proizvede. Osim bresaka, Meho i njegovi sade još paprike i krompir. Mjesec je juni, vrijeme kad breskva zri, i on je podranio da na pijacu stigne među prvima. Pasat, čiji je zadnji kraj pod teretom legao, kao da će svakoga trenutka poletjeti i vinuti se ka nebu.

Potkosom Meho pali cigaretu. Skoro mu je pedeset, ali ga i dan danas prva jutarnja cigareta usreći na onaj dječački način. Kad se dohvati kutije, koju čuva pored srca u džepu na košulji, zaboli ga podno stomaka. Dimove uvlači oprezno, bez žurbe, i njegov pasat tada kao da lebdi. Kod ludnice na Domanovićima, kroz malo spušten prozor, izbacuje neugašen čik i, s dovoljnom dozom nikotina u krvi, objema rukama hvata volan te pasata punog bresaka oprezno spušta niz krivudavu cestu, kroz naselje Muminovača na samom ulazu u Čapljinu. Na toj dionici puta Meho ne uživa. Tad već razmišlja o tome hoće li imati sreće pa breskve prodati odmah, ili će ih navečer vratiti kući.

Ako proda voće, sačekat će da se otvore prodavnice, pa će kupiti štrucu, koju argetu, kilo paradajza i salamu poli. Kući će stići prije nego se djeca probude, sa ženom popiti kafu, a onda, zadovoljan, dugo doručkovati. A ako breskve vrati, bit će neraspoložen i ljutnju će iskaliti na djeci tako što će ih najprije natjerati da gajbe iznesu u garažu, pa će ih poslati u plastenik da plijeve papriku. Nije njemu toliko do bresaka koliko mu je do mahale i zlih jezika. Odmah će se pročuti, i čitav taj dan pričati, kako je breskvu iz Čapljine vratio i kako će mu sva do ujutro istruhnuti. Svi koje bude sretao pitat će ga je li prodao, iako znaju da nije, naslađivat će se njegovom mukom i tješiti ga kao što se tješi malu djecu kad im nešto ne ide.

Takve misli burlaju u Mehinoj glavi dok na ulazu plaća pijačarinu. Mnogi su već stigli, i skoro svi su dotjerali breskvu. Nakupaca je malo i probirljivi su: iz gajbi uzimaju plodove i prinose ih nosu, mirišu, ponešto kažu, pa ih vraćaju u gajbe – prizori su to koje Meho posmatra kroz staklo pasata dok kruži po pijaci u potrazi za slobodnim mjestom.

Seljaci su s trgovcima inače oprezni, nastoje ih svojim trikovima nadmudriti; laskaju im i svoje proizvode hvale: nisu oni ko ovi drugi, ne prskaju već samo onoliko koliko se mora. Neki čak zagrizaju plodove i divljački ih žvaču, a sve ne bi li nakupca uvjerili da je kod njih najbolje, te da se ne trebaju bojati da je otrovno, i ponavljaju po ko zna koji put da su prskali samo onoliko koliko je neophodno da plod preživi i da se ne uboli.

Zora je potpuno rastjerala mrak i Meho sad svoju breskvu poredi sa breskvama ostalih seljaka. Njegova je, tako mu se čini, puno manja. Sinoć, dok ju je brao, bila je, zakleti bi se mogao, puno, puno krupnija. S breskvom ti je kao i s cipelama kad ušetaš u butik obuće: one na tvojim nogama budu nekako jadnije – razmišlja Meho dok gleda pijacu koja je, čini mu se, do maloprije, bila sva crvena od breskve, dok je crvene sad samo ponegdje, kao kad se snijeg otopi pa bijele ostane samo još po ćoškovima i zavjetrinama.

Tako to biva na pijacama – u jednom trenutku se samo avizaš da su mnogi svoje voće već prodali i da si ostao među onima čiji su plodovi najsitniji. Onda se poslije pitaš kad su svi ti trgovci došli i kad su stigli razgledati robu. I tješiš se da robe nije ni bilo onoliko koliko si mislio, već da ti se samo učinilo.

I sramiš se.

Oko podneva je pojeo sendvič i popio kafu. Ispušio je već čitavu kutiju Drine i načeo novu. Ponekog na pijaci i poznaje, ali mu nije do društva, a ako ga pozdrave, onim samo kratko odgovori ili rukom odmahne. Senada i djeca su sad kući i znaju – čim ga nema! – da breskva ne ide i da će se vratiti pun ko puška. Senada je djecu vjerovatno već zaposlila nečim – sve će učiniti samo da ga malo oraspoloži. Spominjala je da bi trebali u tetke, nisu odavno bili, ali sad je i ona, vjerovatno, od toga odustala. Sve i kad bi znala da će Meho pristati, danas ga se ne bi usudila nagovarati.

Njih dvoje su se uzeli nedugo iza rata. Svadbe nisu pravili, vjenčali se šerijatski i u opštini, pa na sijelo zovnuli tek nekoliko Senadinih i Mehinih rođaka. Prvo su dobili kćerku Adelu, a dvije godine poslije i sina Samira. I njemu i Senadi dvoje djece je bilo dovoljno, ni previše ni premalo, samo nek su živi i zdravi, i nek slušaju. Meho ih odgajao po islamskom adetu, onoliko koliko je i sam po tim običajima bio odgojen. Nek ne piju, nek ne kradu i ne psuju – i njemu dosta. Senada ga je u svemu podržavala, iako nije bila iz kuće kakva je Mehina. Njeni, mada formalno muslimani, nisu vjeru previše doživljavali. Otac je bio čovjek od kafane i mlad umro. Majka, kako je samo Senadu imala, ostatak života prosamovala i za mužem na onaj svijet otišla odmah poslije rata. Senada je onda živjela s tetkom, očevom sestrom, i uto se udala.

Sad bi Meho sve dao da mu je tu, da mu zalije kafu i da joj se izjada. Da mu kaže da će sve biti dobro i da nije kraj svijeta što breskva danas ne ide.

S radija svira Kalman, pozdravi i želje: stalno jedni te isti zovu i pozdravljaju jedne te iste. Meho se pita ko su ti ljudi pa imaju volje i hrabrosti pred čitavim svijetom iznositi vlastite osjećaje? On, ni dan danas, a žena mu je već osamnaest godina, nije u stanju Senadi reći koliko je voli. Samo njoj, nasamo, ni pred kim drugim. Nije da on njoj nikada nije izjavio ljubav, ali nikada se oko toga nije nešto potrudio. A neki Ševko iz Konjica, eto, stalno se javlja da pozdravi svoju ženu koja radi negdje u javnoj kuhinji. I pozdravlja je uz pjesmu Šake Polumente Nedostaješ.

Kako bi bilo da sad on uzme mobitel i nazove Kalman, pa pozdravi Senadu i djecu? Samo razmišlja, jer Meho to nikad ne bi učinio. Nije on toliko hrabar, a i nije to lijepo. A mogli bi mu i u džematu zamjeriti: da on, član džematskog odbora, zivka sa mobitela po radiju i uz nekakve bezobrazne pjesme pozdravlja vlastitu ženu! Ne bi mu to Muriz i ostali lako halalili. Možda bi ga i istjerali iz odbora.

A tamo su ga zovnuli kao poštenjačinu. Znali su da ne pije, da nikada ni mrava nije zgazio i da se s njim može lako okladati. Meho im je odmah, na prvom sastanku, rekao da on ne klanja, da mu to nije u navici, ali za drugo da ne brinu. Oni su kazali kako to nije problem, ali da bi bilo dobro da bar petkom dolazi na džumu. Objasnili su mu da to tako ide, da oni koji se u džematu pitaju, moraju, zbog ljudi, barem petkom na džumu. Osim toga, tražili su i da se u stranku učlani. Meho im je rekao da nema problema, samo neka mu kažu u koju. Pa jeboga ti, Meho, u SDA, ta nećeš u HDZ! – reko mu je tad jedan od članova odbora, a Meho se zaprepastio što je ovaj opsovao u džamiji. Nije ništa rekao, ali osjetio je neku jezu kako mu se širi tijelom.

Mehin babo Alija umro je lani. Majke se Meho ni ne sjeća, na onaj svijet je preselila kad su mu bile nepune dvije godine. Umrla je dva dana nakon što je rodila njegovu sestru Fadilu. Jadna je na porodu iskrvarila i nije joj bilo pomoći. Zalud je Alija potplaćivao mostarske doktore, ženi nije bilo spasa: kopnila dok je skroz nije nestalo. Alija se nikada poslije nije ženio, već je Mehu i Fadilu podizao uz pomoć sestre Hajre. Idući je petak Aliji godišnjica i Meho je hodži platio dvije hatme. Jednu za babu i jednu za majku. Kad bi prodao breskve– misli Meho – kupio bi Senadi namirnica da kakav kolač spremi, kupio bi i koje kilo mesa, pa da nakon hatme pozove ljude na kafu i ručak. Ali već je podne i na pijaci u Čapljini skoro da nema nakupaca. Seljaci koji breskvu nisu prodali polako se kupe kućama. Mehi se ne ide, nada se da će neki Sarajlija, trgovac, što je okasnio zbog udesa na Bradini, svakog trena bahnuti i kupiti baš u njega. Dao bi mu i ispod cijene, dvadeset, možda i trideset feninga niže.

Popit ću još jednu kafu – zaključuje Meho – pa ako se u međuvremenu ništa ne desi, pali pasata i kući.

Druge mu nije.


Almin Kaplan (Mostar,1985) bosanskohercegovački je pjesnik i prozaist. Pored knjiga poezije, objavio je tri knjige proze: Trganje, Meho i Dubravske priče. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada među kojima i nagrade “Mak Dizdar”, “Ratkovićeve večeri poezije” i “Zija Dizdarević”. Živi u Rivinama kod Stoca.

Related posts

Dejvid Batler, Laž

Fedor Lučić – Pseća posla

Libartes

Fenris Silvern – Đavo i ja kod doktora na slavi

Libartes