The Lighthouse: Proturječja jednog ja i zajedničke stvarnosti
We all go a little mad sometimes. Haven’t you?”
—Anthony Perkins as Norman Bates in Psycho
Film Roberta Eggersa The Lighthouse čini realnim ono što je potisnuto, skrajnuto u nepoznate dubine i ono od čega svjesni dio čovječnog zazire. On počiva na ideji narušavanja jednog statičnog sistema koji pojedincu otklanja uznemirujuća pitanja o porijeklu i smislu njegove egzistencije. U trenutku kada se ta pitanja postave započinje film The Lighthouse, prevrtljivi crno-bijeli uredak u kojem nailazimo na pristojno suglasje iskaza i tehnike. Robert Eggers osvjetljava i uokviruje lica glavnih (i jedinih?) junaka kako bi naglasio svaku kost na rubovima, svaki pregib i udubljenje. Čudesna crno-bijela kinematografija nam nudi sjene što zasigurno pojačavaju nelagodu prilikom gledanja filma, ali takođe šalje ta izmučena lica u olakšanje oštrivši njihove jagodice i otkrivajući smrt ispod grimase svakog čovjeka.
The Lighthouse gledatelja vodi na udaljeno ostrvo kraj obale Nove Engleske s kraja devetnaestog vijeka gdje se nalaze svjetionik i skromna kuća za dva čuvara svjetionika. Uslovi života su izrazito teški, vrijeme je još gore, ali nadu za opstanak na stijeni koju udaraju vjetrovi daje, prije svega, pristojna plata i činjenica ograničenog boravka u ovom mjestu (četiri nedjelje). Williem Dafoe i Robert Pattinson su Thomas Wake i Ephraim Winslow – strogi, tihi muškarci s cigaretama koje najčešće vidimo u uglu njihovih nepomičnih usta, koji dolaze na ostrvo kako bi započeli svoje četveronedjeljno razdoblje dužnosti. Tom je stariji veteran, nekadašnji sposobni pomorac koji je sada onesposobljen povredom noge čiji je uzrok misteriozan. Ephraim je u Kanadi napustio svoj posao drvosječe i došao pomoći Tomu. Oba muškarca vrlo jasno kriju tajne, u slučaju prvog one koje su povezane sa ostrvom, a u slučaju drugog su u pitanju razlozi dolaska na isto. Thomasove tajne će biti izvor Ephraimove rastuće paranoje a njegove pobude će se uključiti u komplikovane odnose između njih, balansirajući između otvorenog neprijateljstva i povremenih izbijanja prijateljskog pod uticajem sumanutih količina alkohola.
Wake predstavlja čovjeka teškog za saradnju koji diktira zadatke, a u slobodno vrijeme je predstavnik stereotipa neuglednog i sujevernog mornara koji (prema samom Ephraimu) zvuči kao „prokleta parodija“. U pitanju je gotovo pozorišni karakter, hiperbolizovana kreacija koja je prikladnija u karnevalskoj paradi nego u skučenom prostoru jedne kućice na ostrvu. Ephraim se u početku povlači, ali pod zgusnutom klimom paranoje i psihodelije brzo počinje aktivno učestvovati u životu čuvara svjetionika. Ephraim je iznerviran što mu nikada nije dozvoljeno biti blizu svjetionika, naročito nakon saznanja da je bivši Thomasov pomoćnik poludio zbog bizarnih vizija vezanih za boravak na stijeni. Da li to uopšte istina?
Ephraim ubrzo nakon dolaska ima duboko uznemirujuće i intimno erotske vizije sirene zbog kojih očajnički masturbira. Nakon prve nadrealne vizualizacije seksualne žudnje, Ephraim počinje piti sa Thomasom za kojeg je alkohol jedini način da se preživi boravak na otoku.
„What’s the terrible part of a sailor’s life, ask ye, lad? ‘Tis when the work stops when ye’re twixt wind and water. Doldrums. Doldrums. Eviler than the Devil. Boredom makes men to villains, and the water goes quick, lad, vanished. The only med’cine is drink. Keeps them sailors happy, keeps ’em agreeable, keeps ’em calm, keeps ’em…“..
Naposljetku, usamljenost, frustracija i povremene borbe u pijanstvu uzimaju svoj danak, a Ephraim u histeričnom bijesu narušava na početku uspostavljenu ravnotežu. I pored sablasne atmosfere koju nam nameće crno-bijela slika-pokret na početku je stvarnost koja se predstavlja „najstvarnija“ i okupirana je dolaskom dvojice svjetioničara. Kasnije će nadrealne epozode sve češće prodirati u tu stvarnost i ostavljati nas da tumačimo motive Ephraimovog ludila. Dvojica muškaraca divljaju između neprijateljstva, zajedništva, intimnosti oca i sina, mržnje oca i sina. Eggers nam ovi filmom tako nudi i kontrast širine otvorenog mora i paranoidne klaustrofobije koju prezentuje kako odnosom između dvojice likova tako i odabirom ekspresionističke tehnike svjetla i kvadratnim filmskim okvirom. (Onakvim kakav je koristio Fritz Lang u filmu M)
Wake i Winslow se upoznaju kroz svoju tjelesnost (prdeži, znojenje, naprezanje prilikom seksualnog uzbuđenja) i jedan izrazito neugodan a opet gotovo karikaturalan dijalog. Čak je i umjerena upotreba smijeha kao komičkog olakšanja nerijetko usko povezana uz određene seksualne motive.
EPHRAIM: If I had a steak…Oh, boy! A… A rare, a bloody steak. If I… If I had a steak, I would fuck it.
Da dvojici svjetioničara prijeti neka bizarna opasnost naslutili smo dolaskom jednookog galeba koji izgleda kao da se obraća Winslowu svaki put kada ga vidi. Ubivši životinju u naletu nekontrolisanog bijesa, Winslow otvara put nadolazećoj buri. U skladu sa poetikom horor žanra, protagonista se suočava sa silom koja je prijetnja ali koja ne dolazi izvana već je ukorijenjena u psihološkom aparatu pojedinca. U skladu sa tim a uz pomoć teorijske podloge koju postavlja Dejan Ognjanović u tekstu „Tri paradigme horora“, objavljenom u časopisu Etnoantropološki problemi. On ističe kako je jedna od suštinski značajnih stvari za horor žanr upravo strah usmjeren protiv prijetnje koja može doći iznutra ili izvana. Eggersov film The Lighthouse pripada, prema Ognjanovićevom teorijskom aparatu, Paradigmi 1.
„Paradigmu 1 možemo nazvati „Strah od sebe“: koren straha nalazi se u pojedinačnoj psihi, u podeljenom, obmanama vođenom ili na neki drugi način nepouzdanom jastvu koje je, svesno ili nesvesno, štetno po druge i, u krajnjoj instanci, po sebe samo!“
Misteriozno svjetlo svjetionika, Thomasova uloga u predstavljanju života svjetioničara, sirena sa „džinovskom vaginom“ koja okupira misli mladog Winslowa, deluzije prilikom konzumiranja alkohola bismo morali posmatrati kao filmsku reprezentaciju ludila i to možda najbliže mišljeno fukoovskoj interpretaciji manije u knjizi Istorija ludila u doba klasicizma.
„Manija iskrivljuje pojmove i misli; oni ili gube povezanost, ili je, pak, izokrenuta vrednost onoga što predstavljaju; u svakom slučaju, pogođena je sveukupnost misli u njenom suštinskom odnosu prema istini.Zato oni, takođe, stvaran svet — koji ih ipak neprestano doziva — zamenjuju nestvarnim i varljivim svetom svoga bunila: »Suštinski simptomi manije potiču od toga što se bolesniku predmeti ne prikazuju onakvima kakvi stvarno jesu.« Bunilo manijaka nije određeno nekom posebnom nesavršenošću suđenja; ono je greška u prenošenju čulnih utisaka mozgu, poremećaj obaveštavanja.“
Na taj način, strah od sebe koji se manifestuje kroz deluzionističko i paranoidno pretapanje stvarnosti i bunila ugrožava sigurnost dvojice svjetioničara. Sa progresijom manije raste i želja za odlaskom u svjetionik. Winslow će očajnički pokušavati dospjeti na mjesto gdje je čuo Thomasove uzdahe uzbuđenje i gdje je vidio nešto nalik na pipke morske nemani. Svjetionik istinski postaje ideja utočišta i sigurnosti ali za zadovoljenje vlastitih nagona, sada već zaraženih manijom. Trenutak u kojem Ephraim priznaje Thomasu da se i on zove Thomas te da je otišao iz Kanade nakon smrti čovjeka koji je s njim radio, gledaoci se suočavaju sa idejom da smo u cijelom filmu pratili jednu osobu u putovanju kroz čistilište svijesti. Međutim, ovo nipošto nije jedina mogućnost interpretacije niti je logika ovog filma usmjerena ka njoj. Uprkos snažnom utisku odsustva radnje The Lighthouse ipak posjeduje strukturu priče koja teži da bude ispričana. Dolazak na ostrvo, upoznavanje, (su)život, raskol, katastrofa i završetak. Jednako kako ovo mogu biti elementi razvoja razorenog ja jedne osobe tako mogu biti i put kroz ludilo i traumu posredstvom iskrivljenog predstavljanja uloge drugog sa kojim dijelimo određeni dio života.
Do potpunog rascjepa razuma i nagona dolazi u trenutku alkoholne obamrlosti te, na kraju, i do ubistva. Da li se ono zaista desilo na stvarnom ili samo nekoj razini simboličkog uistinu nije presudno; smrt se desila i ona je nastupila u potpunoj pomračenosti svijesti. Winslow je došao do svjetla i zasigurno doživio određeni stepen spoznaje i ona nije mogla biti ništa što isključuje njegovu vlastitu smrt (pa i simboličku) s obzirom na stanje u kojem je došao na stijenu. Eggers ovim filmom istražuje i maniju izolacije, nasilne nagone koji uslovljavaju usamljenost i seksualnu represiju usred ničega.
Zaključni kadar filma The Lighthouse je duboko uznemirujući i predstavlja nam nagog Winslowa kojem galebovi trgaju i jedu utrobu. Aluzije na Prometejeve muke ostavljaju gledaoca u razmišljanju da li je naopačke izokrenutu ljudsku percepciju uzrokovanu izolacijom (i)li seksualnim frustracijama moguće vratiti na staze stvarnosti ili se, poput Prometejeve jetre, ona iznova samo prividno obnavlja vraćajući se u realno kako bi na koncu uvijek otišla na stranputice svijesti.
Ivana Golijanin ( Istočno Sarajevo, 1995), BA Komparativne književnosti i apsolvent na master studijama Odsjeka za komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Oblasti mog interesovanja su, pored književnosti, i pozorište i filmska umjetnost, a forma izraza esej i umjetnička kritika. Autorica sam nekoliko književnih prikaza u bh časopisima za kulturu i književnost Život, Izraz, Bosanska vila, te kragujevačkim Koracima, i dramske adaptacije na bosanski jezik priče o Karađozu „Čarobna lampa“ Džengiza Ozeka koja se izvodi u Pozorištu mladih Sarajevo.
Ovaj članak je objavljen u junu 2020, u okviru temata Borbeni Libartes.
Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Film i misao.