upute za preživljavanje
čudan je ovo osjećaj
četrdeset zajedničkih godina a jutros sam se probudio mrtav pokraj tebe
i gledao kako te obuzima panika
znam taj osjećaj iz centra prema periferiji
toliko puta si se susrela sa smrću ali nikad u svom krevetu
nikad tako blisko
htio sam ti reći ne brini
ništa ti se neće dogoditi a meni se već sve dogodilo
ne boj se jer smrt nije zarazna
od smrti se ne umire
prebrodi šok zagrizi nadlanicu vrisni u prazan prostor sobe
nekada si umjela tako ljupko vrištati
pozovi nekoga tko će ti reći kako i kamo dalje
nećeš odmah moći sama
vrijeme se naglo promijenilo iz sunčanog u oluju s kišom
samo trebaš točne upute za preživljavanje
suočiti se s praznom kućom za početak
kasnije će doći svakodnevne stvari
kako pozvati servisera za bojler
kako naručiti drva za ogrjev
kako popraviti ventil iz kojega kaplje voda i promijeniti puknutu cijev
postupi kao što smo razgovarali
sve sam ti pokazao
četrdeset godina puno je i za slona
a mi smo samo dvoje ljudi
nekada smo umirali zajedno
tijelo se teško odvaja od tijela
nemoj pokleknuti pred navikom
ona je samo sredstvo za neuspješan bijeg
i neće se potrošiti
navika nije sklona kvarenju
kao pažnja kao ljubav kao poštovanje
i ako osjećaš moju prisutnost u svemu što radiš
nema u tome ništa izvanosjetilno
ne uvjeravaj se u praznovjerja
to što si žalosna samo je stvar tvoje ličnosti
koja s godinama ne gubi na snazi
naći ćeš je u čišćenju kupaonskih pločica
premještanju suđa iz kuhinjskog ormara u vitrinu s izlogom za goste
reorganizaciji ormara preslagivanju odjeće
upornost trenira strpljenje uspješnije od života
ispreturaj džepove pobacaj iz njih sve federe sav sitniš svu dugmad
poderane kino karte
izgužvanu posteljinu
uzdahe
fotografije pospremi u posebne kutije za kasnije
legitimacija koju smo tražili je u hlačama za doktore
sada je odlično vrijeme da pospremiš kuću
prije nego što do kraja umrem želim ti još samo reći
rezistencija na bol je individualna stvar
nikome nije najteže
nikoga ne boli jače
i ne plaši se
jer smrt nije zarazna
ne umire se od smrti
nego od života
tvoja žena
gledala sam obalu kako se udaljava sve dok nije postala
mala točka u daljini
hotel u kojem smo odsjeli
dvije zvjezdice i nas četvoro u pretijesnoj sobi na južnoj strani
sunce se nije gasilo ni noću
restoran u borovoj šumi
vojnička disciplina buđenja
odlazak na doručak odlazak na plažu odlazak na ručak odlazak na poslijepodnevni odmor
u krevet na kotačima
u zajedničko kupatilo s odvodom začepljenim dlakama
otpalih s tijela oficira njihovih poslušnih žena njihove dobro istrenirane djece
fino odgojene u sustavu mjera za razvoj civilnog društva
a trebala sam samo zapamtiti mjesto na plaži
gdje sam ostavila papuče
prije ulaska u more
gdje je bio moj ručnik moj muž moje dijete moje drugo dijete
s njim sam nekad uzimala taksi
odlazila u udaljene dijelove grada
predgrađa su se ljuštila kao kraste
oksidiranih nogu stolova u kafanama s ciganskom muzikom
i mjestima na kojima se razbijaju čaše
kući smo se vraćali pješice
ruku pod ruku po snijegu
njegova tvrda nadlaktica
oslonac za sigurnu budućnost supruge oficira
otvorene rane naših mladosti
srasle su u podstanarskim sobama
bože kako sam zaljubljena
nikoga više ne trebam do kraja svijeta i vijeka
moj krist moj spasitelj moj iskupitelj
moj otac moj brat moj muž izbavitelj
gledala sam sve dok više nije bilo ničega da se vidi
prošlost se udaljavala proporcionalno morskoj struji koja me ljuljuškala
oči su me boljele od nebeskog prostranstva
a glava dopola uronjena pod površinu
upijala zvuk sitnog zrnjenja
još malo i zaći će sunce
još malo i kupači će sklopiti suncobrane
i ostatke toplog voća baciti u more
a moj muž vidjeti da me nema
najbolje bi bilo da se vratim
europe is our playground
šta ti uopće još uvijek radiš ovdje sa mnom
tumaramo ulicama prema mjestu na kojem ćemo dočekati jutro
oko nas je život koji ne prepoznajemo
vrijeme je praznika
pale se lampice
u zraku titra naboj nametnute radosti
na putu da se sudari s nabojem topline doma
eksplozija punog obiteljskog veselja
koje nas siluje iz izloga
jestivi djeda mrazovi na akcijama u svim oblicima
teror takmičara u utrci za najvišim drvcem
guranje u redovima za najveći komad ljubavi i mira
svake godine u isto ovo vrijeme osjećam kako mi sjedaju na pluća
padaju posljednje linije otpora
a mi čekamo
da pođemo putem neke sreće
šta radiš i zašto si još tu
u pet ujutro kad zvoni budilica
melankolične gitare zavijaju kao ambulantna kola u žurbi
europe is our playground
sve što želim je minirati dan ispred nas
razmotriti mogućnosti bijega
so run with me baby now
stojim pokraj izlaznih vrata i osluškujem
prije nego izađem želim se uvjeriti
da tamo vani nikoga nema i da ću izaći neometano
ne želim nikoga sresti
ne želim sitne razgovore zbog kojih naprežem pluća do pucanja
stavljam slušalice odljepljujem se
izolacija je jedini način da preživim u svijetu u kojem se sve ruši
šta radiš sa mnom
zar te nije sram
mojih neprevaziđenih psihoza da ništa neće biti kako treba
moje neprestane potrage za nemirom
moje nesigurnosti zbog stalnih neuspjeha i promašenih pokušaja
da izgradim ćeliju u koju bih nas smjestila
bježimo odavde
let’s take a chance
sigurno ima načina da se zaobiđu ove tjeskobe
kojima popunjavamo pravokutnike na zidnom kalendaru
strah od siromaštva bijede napuštenosti
svaki dan po jedan X u bijelo polje
govorim ti ali me ne razumiješ
o mladosti koja nikad nije uspjela da pređe u zrelost
hladno mi je
pokrij me
postali smo stari preko noći
the great gig in the sky
brzina je samo u mojoj glavi
na primjer sjednem u auto ubacim u četvrtu i vozim šezdeset
a čini mi se da jurim brzinom aviona
pogazit ću sve što mi se nađe na putu
ježeve mačke šetače pasa
porušiti sve prometne znakove
i pobjeći s mjesta nesreće kao zadnja kukavica
iako šezdeset i nije neka brzina
ne pruža nedostižnost adrenalin ni osjećaj nadmoći kakav trebam
u trenucima vlastitog osjećanja nedovoljnosti za ovaj svijet
samo želim slupati sve oko sebe
pa puštam volan i dodajem gas
zatvaram oči i nije me briga šta će biti
desit će se što se mora
sve je samo u mojoj glavi
mirno ljetno poslijepodne s kauča gledam neboder prekoputa
dok grickam kikiriki
odjednom vidim
najprije s krova odlijeću ptice
i slutnja zla kao plima raste
neboder se ljulja s prozora skaču ljudi a ja mirno gledam
netko na ulici vrišti
pred mojim očima raspadaju se betonski blokovi
i neboder počinje jesti samoga sebe
i u svemir otpušta otrovne plinove zagađuje atmosferu
šaka soli na ranu planete
gore skladni i neskladni obiteljski odnosi
gore emocije strahovi pripreme za rođendane
svemir se širi na račun neizrečenih ljubavi i obiteljskog nasilja
televizora namještaja i plastičnih igračaka djevojčica i dječaka
koji ne znaju da upravo
umiru u snu
ponekad se sruši avion
iz čista mira u skladno nedjeljno poslijepodne
dok miješam ručak u loncu
kroz prozor vidim eksploziju na nebu
u glavi mi kreću floydi
the great gig in the sky
veličanstven osjećaj nemoći pred nečim što ne mogu obuzdati
ne strah nego pomirenje
otvorenih usta gledam vatromet propelera i krila
a trup za sobom vuče dugački hlapljivi trag
udara u asfalt i pravi rupu koja guta automobile
dok komadi metala u trenju sa zrakom nakratko bljesnu pa umru
i padaju po glavama prolaznika
na majke koje guraju kolica sa svojom djecom
prije nego što ručak bude kuhan sve se smiri
nebo dalje odmara
i nebo voli svoju nedjelju
ne znam šta očekujem od
i želim se opet osjećati kao
gledala sam publiku na nasinoj rampi
u trenutku polijetanja i eksplozije challengera
bilo bi dobro osjetiti tu radost
i nevjericu i šok i zapanjenost i tugu
umjesto ovog potpunog utrnuća srca
dok gledam u zid nasuprot i sedimentiram u kauč
a po meni se talože sitna
fina zrnca prašine
želim čitati tomaža šalamuna
želim čitati tomaža šalamuna i razumjeti o čemu on to piše
želim živjeti ugodnim životom kućanice
s regalom i knjigama na metar kupljenim od trgovačkog putnika
u firmi u kojoj radim.
želim muža mačku mir i ručak sa salatom desertom
i platnenim stolnjakom po kojem kaplju juhe umaci i fleke
koje ne mogu oprati ni lonac ni ruke ni vešmašina
želim rutinu i dva ista puta s posla i na posao
želim isti posao do kraja života radno vrijeme prijepodne
želim dosadnog muža i smrdljivu dnevnu sobu u nedjeljno poslijepodne
on da čita novine ja da krpim čarape
oboje da uzdišemo kako je depresivna ova nedjelja
želim vitrinu s porculanskim posuđem koje se trese i zvecka kada je potres
a poslije dok budem rukama privlačila skute raskopčane veste
da sakrijem stomak
svima u stubištu da kažem kako je strašan bio ovaj potres
želim dosadan nemaštovit život s knjigom u ruci prije spavanja
deset dana mora godišnje
želim plakati uz doktora živaga kupiti parni stroj za pranje prozora
obogatiti vikende akcijom čišćenja tepiha kuhinje sebe muža i mačke
izvana i iznutra
želim biti socijalist
želim biti dobar socijalist i ako mogu bilo šta učiniti
da se stvari u bilo kojem pogledu promijene
želim to učiniti
kupiti pekač za kruh i peći kruh
kad bude gotov zamotati ga u kuhinjsku krpu
i dok se bude hladio svima reći
uz parni stroj
ovo je najbolja investicija u cijelom mom životu
Lidija Deduš autorica je dviju zbirki poezije, „Apatridi i ostale čudne ličnosti“ (Treći Trg, Beograd, 2018) i „Ništa od najavljivanog kraja svijeta“ (Treći Trg, Beograd, 2019) te zbirke u pripremi „Razglednice iz prašnjave republike“ (Jesenski i Turk, Zagreb, jesen 2020.).
Živi, radi i piše u Varaždinu.
Ovaj članak je objavljen u junu 2020, u okviru temata Borbeni Libartes.
Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Poezija.