Image default
Poezija

Marija Dejanović, Cementna

Cementna

Moji prijatelji žive u prostorima između ormara i zida
koje je nemoguće dosegnuti,
koliko god istezala ruke, paučinasta šutnja
ulazi u moja usta; moji su prijatelji tamna
tišina kreča
Kažem joj: odaberi okvir za sliku
i promoli kroz njegovo
prazno tijelo
svoje tjeme,
mekano korijenje kose do koje sunce ne dopire,
posuto brašnom,

iskradi se iz njegove kuhinje ili skoči kroz prozor
sa desetog kata,
dočekat će te čestice mogućnosti
kao pepeljasto cvijeće kvartovskog parka

Tvoje oči: simboli za prepune, otežale grudi,
obješene od očevog pogleda,
konjskog mlijeka i poklona
koji su izostali s tvoje kože
umjesto muževih okrutnih usana

Njegove riječi skupljaju se u tvom pupku,
preko trbuha penju se do vrata,
Te su riječi čempresi s groblja

i odjednom, umjesto prašine,
ti si ono što visi s lustera

Moji su prijatelji moji jer nisu ničiji,
jedino sebe slušaju, sebe dodiruju
i samo sa sobom plaču,
moj prijatelj je noga stola
čija se špranja zabada u meso kažiprsta
pri selidbi

Moj prijatelj: mala plastična kugla
ispunjena smeđom tekućinom

Moj je prijatelj kovrčava dlaka
u odvodu njezinog grla

Kaže joj: skupa smo stvarali granice
da možemo zajedno brisati namještaj
Kaže mu: lako je raspasti se, teško je
vilicom nabosti grašak

Moji su prijatelji prve tuge
koje sam mogla istinski voljeti

Oni će prvi donijeti odluke
i jedini ih dosljedno provesti

Moji su prijatelji visoke zgrade
koje se rukama drže za temelje

Moji su prijatelji avion
s cementnim nogama


Frizure devedesetih

Svatko od nas ustvari je vidljiv.

To je ono što definira čovjeka – koliko dugo može izdržati
da se ne slomi, a da ostane izložen.
Da se nudi kao pijesak na dlanu.
I to ti kažem, nogu obraslih u napola-dlake
dok jedem krušku i sama sam sebi dovoljna.
Napola kašljem ostatke
onoga što sam o tebi sanjala,
napola mjerenja,
nenadmašna, imenujem gotovo suvišnima,

dišeš kao zlatan sat
ostavljen na travi u proljeće.

Znači da ti vjerujem, a ipak sam sanjala
da smo frizure devedesetih,
nostalgična nadoknada,
sanjala sve ružne stvari,
oštrice u noktima i fleksibilnost
kamatne stope,

otklopiš ruž za usne, odvrneš,
a iz njega izađe sjajna oštrica
umjesto poljupca.

Mogli bismo imati sve,
govoriti savršeno jednostavne rečenice,
doći do zlatne sredine
bez da odbacimo dostojanstvo i zato te cijenim,
šutiš kao bakrorez na zubatoj kući
kraj koje smo jednom, bez zastajanja,
prošli automobilom.

Upozoravam te, rođena sam odrasla,
radi se o unuci zidara i bauštelca,
osobi koja je na svijet došla
obješena o pupčanu vrpcu i preživjela
dok su oko majčinog mesa umirali svi ostali,

prvu sam menstruaciju zazidala u temelje kuće
i ona se odmah srušila,

nije to bila krivnja niti sram niti pobuna,
nego strah da me dječaci više neće htjeti
pustiti da s njima igram nogomet.

Jednom sam bila dobra,
nahranila sam tuđeg psa,
pomazila tuđu mačku,
dvaput se odselila u tuđu državu
i nikad začepila usta.


Porez na dobit

Lakoma misao uzela je torbu pod ruku
i zaputila se do tvojih zjenica.
Zjenice se šire,
šarenice skupljaju,
elastični, sklopivi mehanizmi
temelji su čovječjih susreta.

Lom jednog rebra,
a umjesto drugoga izostanak,
ili,
poskliznuo se o moju ljubav
i sletio mi na šake.
Volim te iako previše piješ.
Voljet ću te još više kad prestaneš.

Okoštali prst, nalik na rep škorpiona,
kuca o moju lubanju iznutra,
ali nitko ne otvara.

Pomisao da kažem nešto poput
krava je nazubljeni otvor u nebu,
ili,
pravda je nedostižan atavizam
viteške etike,
buket je porez na dobit.

Poskliznuo se na moju ljubav
i savio koljena.

Voljet ću te
i kad me zaboraviš.


Ovalno

Diviti se pčeli, ona se probudi prerano pa sama obleti mrak
i umjesto peludi, pokupi sjaj usnulog,
toliko glatkog ruba balkona, da se čini da niz njega
svo vrijeme teče voda
i ta joj se površina lijepi za noge
kao da je stala u med
i ona od tuge padne na pod i prestane.
Ovo mi se događa svakog jutra.

Diviti se ribi, ona je na udicu došla prekasno,
stavili su je na nju prsti velikog, okruglog sunca,
mesnati, grubi palac i kažiprst spljoštili su joj usta u ovalnu ranu
i u nju posadili retoričko pitanje.
Ova rana ne boli, s njom si se rodila,
pametnom upotrebom malenog trupla
ozlijedio se puno veći stvor.

I trčati, diviti se užetu
i njegovoj sposobnosti da u isto vrijeme obuhvati
i promaši središte vrata kojeg drži,
trčati sa svojim užetom za samom sobom
kao da puštaš zmaja bez vjetra,
vezati si prethodno oči
rukama pretvorenima u ograde,

udice i užad.
U mraku slaviti sarkazam ponedjeljka,
kalendara u kojem svaka životinja izgleda isto,
svaki želudac isto,
kljun na žirafi,
kugla na tržnici.

Sastrugati sa sebe svoju kožu,
skenirati je u parku
i poslati je sebi mailom.
Napraviti nešto novo, neočekivano.
Možda proliti sok od jabuke.


Guzica aviona

Žuta tromost dolaska
plodova drveća, jabuka, krušaka
izniknula je iz kamena ukopanog kao peta,
isplivala iz vode.

Svo je voće žuto
i pojavljuje se samo u naznakama,
debljina podneva dolazi kao pitomi vlak,
redovito, s blagim odstupanjima
i upozorava nas da moramo biti oprezni,
blago nasmiješeni,
čiste površine i metalnog, zagrijanog srca,
spremni da motikom zatučemo bjelouške
i u pretrazi prevrnemo svaki kamen.

Ona ima vatrostalne ruke,
skriva ih u pećnici kao zmija noge,
isteže vrat, tjeme i bradu slijedeći pravilnu liniju,
prati na nebu male ožiljke
ispuštene iz stražnjice aviona.

Ne može se na mene opeći,
ne može mi saznati ime.
Zjenice su nam fiksirane, uokvirene trepavicama
koje kalibriraju kao pupoljci,
pupoljci svibanjski,
pogledom ispraćaju noge i glave.

Tako sam sretna što te imam,
ukrala si dio auta samo da ga ne može nitko voziti
i sad autostopiraš, misleći
što li mi je sve to trebalo.

Travnati ti jezik skriva laži,
slatke, ljetne preinake kako bi me više voljela.
Kad u ustima topiš moje ime
zaklela bih se da je to neko drugo ime.
Kad mi ustima ljubiš obraz,
zaklela bih se
da to nije moj obraz.

Ožiljci neba izlaze iz guzice aviona.


Marija Dejanović rođena je u Prijedoru 1992. godine. Odrasla je u Sisku. Živi i djeluje u Zagrebu i Larissi.

Objavljivala je pjesme, eseje i književne kritike u raznim časopisima, zbornicima i na internetskim portalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Pjesme su joj prevođene na engleski, rumunjski, slovenski, grčki, makedonski, bugarski, islandski, litavski i talijanski jezik.

Sudjelovala je na međunarodnim pjesničkim festivalima u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji i Grčkoj.

2018. godine objavljuje knjige Etika kruha i konja (nagrada Goran za mlade pjesnike i Kvirinova nagrada za mlade pjesnike) i Središnji god (nagrada Zdravko Pucak).

Sudjeluje na glazbeno-poetsko-scenskim projektima U privremenom smještaju kod ljudi i Poplava.

Zamjenica je direktora Thessalian Poetry Festivala (Πανθεσσαλικό Φεστιβάλ Ποίησης).

Završava studij komparativne književnosti i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Članica je Hrvatskog društva pisaca i međunarodne pjesničke platforme Versopolis.


Ovaj članak je objavljen u junu 2020, u okviru temata Borbeni Libartes.


Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Poezija.

Povezani članci

Filip Marković, Borba

Tamara Žikić, Goropadne muve

Jelena Stojković-Mirić, poezija

Ostavite komentar