Image default
Poezija

Marija Skočibušić, Poezija

Ja sam iz Kârlovca

Tvoj grad ne mijenja ime u
Selo
Izlaskom iz znaka

Golubovi ti kljucaju
Višak prostora s dlanova;
Ne boje se

Prolaznici
Bacaju opuške u koš za smeće
I smiju se glasno;
Nijedan nema istu majicu

Ispijaju kave;
Živi su i drže se za ruke
Bez da im automobili trube
Pederi

Zgrade hodaju sporednim ulicama
Čak i ponedjeljkom
Za vrijeme ručka

ishlapi;
uđi u rječnik, gramatiku i pravopis.
malim mjestima reci da si zauzeta,
ritam te nesvjesno usvaja

Ne znam što ću s rukama;
Ova tračnica ne razumije
Što je dugosilazni pjesnik htio reći


Rutina kutije

Ponekad je cisterne
Teško pretvoriti
U sklekove vlastite kilaže;
Smežuranu ploču ispisanu
Skorenim špinatom sa žlica

Između trepavica
Izrasle su mi plivaće kožice;
Svako jutro ih natapam
U talogu kave neopranih šalica

Otvaranje spremišta
Iza leće miriše na naftu,
Povraćat ću dvotočke
Ako načuju da ću prati
Posuđe nakon ručka

Iz zapešća raste
Gusta pšenica informacija,
Ravnalom je pretvaram
U pravopis kocke

Govorim si trepni, daj trepni


Hrana

Nektar tvoje kože
Uranjam u sol i papar;
Stavljam te između
Dvije preostale kriške
Integralnog kruha

Za tri, dva, jedan
Rastopit će se
Bijeli kalupi
Tvojih kupaćih uzica

Baloni obraza spremaju se
Na nestašicu zaliha;
Sunce će ih nahraniti
Točkama podnevnog crvenila

Oseka je ušla
U migracije
Svjetlucavih plavih riba
I njihovo neobuzdano iskakanje

Iza sebe jedino ostavljaju
Širenje kružnica

Podižem izvijanje
Nejezika
Prema izlasku kukaca
Iz ljepljivog danjeg skrovišta

Tenis bube i striže
Traže krov u našim
Neopranim stopalima,
Krutim vlasištima
Slane kose, pazuha
I tek izraslih stidnih dlačica

Napuhana sparina štuca,
Zmije su već skinule kože;
Stavljamo ih u toster
Da se osuše do jutra

Stepenice su spirala
Kojom javljamo da smo
Postali kuća,
Luster ljulja zvuk koraka;
tiše,
glad spava.


Nikada neću obrijati svoje brkove

Razvukla se u žute zube
I nikotinom ih odjenula u
moraš kod kozmetičarke,
prljava si

Naglo sam se presvukla
Središnjom linijom dlana
I nespretno se skvrčila
U kako-grimasu

Strašim se svojih ramena;
Široka su
I ponekad
Ne stanu u račune na blagajni

Glođem klimave vješalice
Umjesto večere;
Moram ispovijediti dnevne sitosti ormaru

Zajedno sa stezanjem remena
Između nosa i struka
Rastu višci

Otkrivaju se jutarnjem suncu receptora
Na terasama neimenovanih kafića;
Kotrljaju se do granice grča
Pod tvojim nepcem
Bez da pazuh pomirišu dvaput


Drugi prvi dvije tisuće treće

mogao bih ti biti otac
Kažeš ugašenome suncu sjekutića
I dotakneš mi bedro
Pod stiroporom;
Mlaz prepuštanja
Nalazi se u metalu
Tvojeg strpljivog rastvaranja

Dunja je zastrugala
Gorku prozirnost
Najsitnijih udubina na vikendici,
Unijela šepavu peć
U izmjenjivanje topline
S toaletom

Iskoristit ću osam sekundi,
Svjesno izazvati
Neobuzdano termičko širenje

Radoznale prste
Natapaš u radijusu brojeva;
Htio bi probušiti žuljeve zakržljalosti

Pužnica se stisla
Oko kažiprsta;
Nisam dorasla
Tvojem zbrajanju razlomaka

Ja sam samo embrij mogućnosti

Pokušao si skinuti plahtu godina
I prekriti me dlakama

Nisam se nadala da ćeš
Zasaditi dunje na mojem tjemenu
I namjerno zaboraviti
Okopati sirovu razliku


Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisu Poezija, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Čitala je svoju poeziju na osmom izdanju festivala Stih u regiji.


Ovaj članak je objavljen u septembru 2019, u okviru temata Libertas Libartes.


Pročitajte ostale tekstove u rubrici Poezija.

Povezani članci

Vedrana Dragoljević, Još dan-dva

Melida Travančić, Poezija

Armin Huseinović, poezija

Ostavite komentar