Ja sam iz Kârlovca
Tvoj grad ne mijenja ime u
Selo
Izlaskom iz znaka
Golubovi ti kljucaju
Višak prostora s dlanova;
Ne boje se
Prolaznici
Bacaju opuške u koš za smeće
I smiju se glasno;
Nijedan nema istu majicu
Ispijaju kave;
Živi su i drže se za ruke
Bez da im automobili trube
Pederi
Zgrade hodaju sporednim ulicama
Čak i ponedjeljkom
Za vrijeme ručka
ishlapi;
uđi u rječnik, gramatiku i pravopis.
malim mjestima reci da si zauzeta,
ritam te nesvjesno usvaja
Ne znam što ću s rukama;
Ova tračnica ne razumije
Što je dugosilazni pjesnik htio reći
Rutina kutije
Ponekad je cisterne
Teško pretvoriti
U sklekove vlastite kilaže;
Smežuranu ploču ispisanu
Skorenim špinatom sa žlica
Između trepavica
Izrasle su mi plivaće kožice;
Svako jutro ih natapam
U talogu kave neopranih šalica
Otvaranje spremišta
Iza leće miriše na naftu,
Povraćat ću dvotočke
Ako načuju da ću prati
Posuđe nakon ručka
Iz zapešća raste
Gusta pšenica informacija,
Ravnalom je pretvaram
U pravopis kocke
Govorim si trepni, daj trepni
Hrana
Nektar tvoje kože
Uranjam u sol i papar;
Stavljam te između
Dvije preostale kriške
Integralnog kruha
Za tri, dva, jedan
Rastopit će se
Bijeli kalupi
Tvojih kupaćih uzica
Baloni obraza spremaju se
Na nestašicu zaliha;
Sunce će ih nahraniti
Točkama podnevnog crvenila
Oseka je ušla
U migracije
Svjetlucavih plavih riba
I njihovo neobuzdano iskakanje
Iza sebe jedino ostavljaju
Širenje kružnica
Podižem izvijanje
Nejezika
Prema izlasku kukaca
Iz ljepljivog danjeg skrovišta
Tenis bube i striže
Traže krov u našim
Neopranim stopalima,
Krutim vlasištima
Slane kose, pazuha
I tek izraslih stidnih dlačica
Napuhana sparina štuca,
Zmije su već skinule kože;
Stavljamo ih u toster
Da se osuše do jutra
Stepenice su spirala
Kojom javljamo da smo
Postali kuća,
Luster ljulja zvuk koraka;
tiše,
glad spava.
Nikada neću obrijati svoje brkove
Razvukla se u žute zube
I nikotinom ih odjenula u
moraš kod kozmetičarke,
prljava si
Naglo sam se presvukla
Središnjom linijom dlana
I nespretno se skvrčila
U kako-grimasu
Strašim se svojih ramena;
Široka su
I ponekad
Ne stanu u račune na blagajni
Glođem klimave vješalice
Umjesto večere;
Moram ispovijediti dnevne sitosti ormaru
Zajedno sa stezanjem remena
Između nosa i struka
Rastu višci
Otkrivaju se jutarnjem suncu receptora
Na terasama neimenovanih kafića;
Kotrljaju se do granice grča
Pod tvojim nepcem
Bez da pazuh pomirišu dvaput
Drugi prvi dvije tisuće treće
mogao bih ti biti otac
Kažeš ugašenome suncu sjekutića
I dotakneš mi bedro
Pod stiroporom;
Mlaz prepuštanja
Nalazi se u metalu
Tvojeg strpljivog rastvaranja
Dunja je zastrugala
Gorku prozirnost
Najsitnijih udubina na vikendici,
Unijela šepavu peć
U izmjenjivanje topline
S toaletom
Iskoristit ću osam sekundi,
Svjesno izazvati
Neobuzdano termičko širenje
Radoznale prste
Natapaš u radijusu brojeva;
Htio bi probušiti žuljeve zakržljalosti
Pužnica se stisla
Oko kažiprsta;
Nisam dorasla
Tvojem zbrajanju razlomaka
Ja sam samo embrij mogućnosti
Pokušao si skinuti plahtu godina
I prekriti me dlakama
Nisam se nadala da ćeš
Zasaditi dunje na mojem tjemenu
I namjerno zaboraviti
Okopati sirovu razliku
Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisu Poezija, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Čitala je svoju poeziju na osmom izdanju festivala Stih u regiji.
Ovaj članak je objavljen u septembru 2019, u okviru temata Libertas Libartes.
Pročitajte ostale tekstove u rubrici Poezija.