Image default
Proza

Miljan Milanović, Domaćin konferencije o Brajevom pismu

Domaćin konferencije o Brajevom pismu

Piše: Miljan Milanović

 

Istanbul. Mrdam nožne prste. Zumiram naslovnu stranicu Gardijana. Američke trupe su zvanično predale kontrolu nad gradovima domaćim vlastima. Okončana je šestogodišnja okupacija Iraka. Konobarica donosi dve krigle piva. Tip sa moje leve strane ne prestaje s pričom. Kaže da Kurdi više nemaju problema s Turskom, ali ne voli Srbe. Klimam glavom I pozivam ga na dvoboj. On odmerava moju srčanost.

„Počelo je leto. Grad je sada najlepši. Nije zgodan trenutak da rešavamo nesuglasice. Ali, sledećom prilikom si moj”, izgovara na lošem engleskom uz navalu smeha. Klimam glavom I nameštam stolicu. Neudobno mi je. Poturam jastuče. Piče Kridensi. Osluškujem ljude kako žubore. Na turskom. Preklapanje glasova. Brz, planinski potok. Dodirujem ledenu kriglu. Prijatelj koga sam te večeri upoznao poseže k svojoj. Naši prsti se susreću na glatkom, debelom obodu. Lupio me je po šaci i nasmejao se. Devojka koja sedi s one strane stola, pita ga da li je siguran u to što ne želi da ona nastavi dalje s nama. Rekao joj je da iako se naše poznanstvo meri u satima, nema nikakvog razloga da brine. Zahtevao je od nje da govori na jeziku koji razumem. Prosuo sam pivo. Konobarica dotrčava. Briše sto i sakuplja natopljene račune. On se zove Devrim. Kaže da to ime u prevodu znači revolucija. Potapšao sam ga po leđima.

„Dakle, da idem ja?”, pitala je još jednom.

„Možda sam slep, ali nisam dete”, odgovorio je. Negovateljica me pogleda i promrlja nešto na turskom. Doziva konobaricu i traži čistu krpu ili peškir. Rekao sam da je sto u redu. Ništa nismo prosuli. Odmahuje rukom, pa skida svoju maramu.

Veselo društvo s naše desne strane nekontrolisano urla. Ne vidim šta se dešava, ali izgleda kao da nekoga nagovaraju da uzme instrument. Čujem vibriranje žica. Zasvirao je saz. Prijatan ženski glas upotpunio je melodiju. Voleo bih da je vidim. Napipavam kriglu. Promašujem i guram prste u pikslu. Želim da naručim još jednu turu. Za sve. Pesma odzvanja Taksimom. Meša se s žagorom turista i zveketom čaša. Dva kera laju. Iz daljine dopier zvuk kočenja. Devrim započinje priču o književnosti. Onda nabrajamo omiljene bendove. Pokušavamo da se zagrlimo. Ljubim ga u vrat. On mene u obraz. Naručili smo još dve  ture, pre nego su nam rekli da zatvaraju. Saz je utihnuo. Odzvanjaju metalne roletne izloga koje zatvaraju. Mačka mjauče. Pomeranje stolica. Pozdravlja me Kurd I odlazi. Ostavlja dve cigarete.

„Idemo u klub”, rekao je Devrim.

„Okej. Nadam se da nije daleko. Ne znam da li mogu ovako.”

Konobarica mi donosi ranac i stavlja na leđa. Želim da joj zahvalim. Nasrćem k njenom licu. Ona se odmiče i ljubim senku. Devrim me hvata pod ruku. Kaže da po mirisu raspoznaje ulice. Neki klinci nas saleću I odguruju. Devrim mlatara rukom I dere se na turskom. Saplićem se i padam na kolena. Oni, smejući se, odlaze. Ispred mesta, gde tvrdi da je klub, susrećemo njegove prijatelje. Grle nas naizmenično. Osećam parfeme. Meka ženska lica. Dodiruju me po očima i kažu da sam zanimljiv.

Muzika u klubu je bila sranje. Odlučili smo da odemo. Devrim je pristao da me ugosti. Makar da prespavam. Planirao sam da sutradan odem do Velikog ostrva. Držim ga čvrsto i poturam nogu pred nogu. On opipava prostor. Drži se za metalni gelender. Spuštamo se k taksi stanici. Traži da ispružim šaku. Onda prosipa sitniš i broji. Kaže da će biti dovoljno. Opipavam rub automobila. Prostrano vozilo. Ulazimo i sedamo na zadnja sedišta. Čekamo desetak minuta. Ludačka vožnja kreće naglo. Nemam predstave kuda idemo. Ubrzavamo i kočimo. Neko uz galamu unosi ulov. Sve smrdi na svežu ribu. Onda stajemo opet. Automobil se puni. Bruji motor i poskakujemo preko rupa. Trube. Trubimo. Zaustavljamo se. Vozač gasi automobil. Muzika koja je išla s radija prestaje. Stojimo tako desetak minuta. Brojim u sebi do sto. Nekoliko puta ispočetka. Na trenutak se bojim. Onda me Devrim pomiluje po ramenu i kaže još malo. Neki drugi glas odzvanja. Duboki grub. Pali motor. Čujem kako se ljudi komešaju. Još njih ulazi, iako smo puni. Neko dete mi seda u krilo. Osećam vonj osobe pored mene. Muški, radnički znoj. Pružam ruku da namestim to dete na butinu. Njegova koščata noga me žulja. Dete se otima I povlači napred. Čovek pored nešto izgovara. U povratku dotičem kartonsku kutiju. Osećam se bespomoćno. Devrim kaže da uskoro stižemo. Nakon nekoliko stajališta obraća se vozaču. Grlati manijak nešto viče. Devrim pojačava ton. Automobil naglo staje. Gura me laktom i kaže da moramo da izađemo. Čovek pored pomera kutiju. Dete iskače. U dva poteza. Jednostavno. Opipavam prostor. Dodirujem glave koje se pod mojom rukom saginju. Tražim mesta za manevar. Za mnom izlazi Devrim i opet ponavlja da nismo daleko. Znam da smo blizu, kažem. Želim da zvučim samouvereno.

Bijem prstima po stepenicama kao da se prvi put penjem. Usporen, trom i nesiguran. Devrim me vuče. Broji naglas. Unazad. Kaže da nakon uspona imamo još dvesta metara levo. Pita me da li osećam miris pekare. Prvo odmahujem glavom, a onda glasno izgovaram da su mi se svi mirisi pomešali. Osetio sam pečeno testotrideset koraka dalje. Kaže da su mu mantije orijentir da pronađe ulaz zgrade. Otvara vrata stana. Ne pali svetlo. Vuče me dugačkim hodnikom i ulazimo u sobu desno. Pušta moju ruku i prinosi debeli štof listova s Brajevom azbukom.

„Moram da završim prevod ovog sranja za dva dana.”

Prelazim prstima po izboranom tekstu. Ništa ne razumem. Neko pali svetlo iza nas. Čujem poznat glas.

„Stigli ste”, rekla je njegova negovateljica.

Devrim uzdiše. Izgovara nešto na turskom.

„Laku noć”, kaže.

„Laku noć.”

Negovateljica me hvata pod ruku i odvodi u drugu sobu. Kaže da se odmaknem od zida zbog nameštaja.

„Ovde je tvoj krevet. U frižideru imaš još piva.”

Trljam kapke. Smakla je krpu kojom mi je bila vezala oči. Stojim na praznom centru prostrane sobe. Ona je plava, prelepa i gola.


Miljan Milanović, rođen 1982. godine u Zaječaru. Fasciniran istraživanjima u oblasti veštačke inteligencije i kreativnošću mašina. Više se ne bavi muzikom. Jedri i spravlja destilate vrhunskog kvaliteta. Objavio je zbirke priča Bending (Književna omladina Srbije, 2010) i Produžetak vrste (Partizanska knjiga, 2019). Povremeno objavljuje po književnim časopisima u regionu.

Related posts

Slobodan Tišma, Vukas

Libartes

Senka Marić, Kintsugi tijela (odlomak iz romana)

Mihaela Šumić, Pad posljednje Venere