Image default
Poezija

Nedžad Husić, poezija

Usud

Moj bivši fakultetski kolega
je rektor prestižnog univerziteta
ima zgodnu ženu sa dobrim oblinama
pravu nimfu u krevetu
kako se po gradu priča
posjeduje najnoviji mercedes C-klase
i ima svog ličnog vozača
kuću na moru, vikendicu na planini
i šta sve ne
Ja imam običnu fakultetsku diplomu
profesora maternjeg jezika i književnosti
Nezaposlen sam
Ponekad napišem poneku pjesmu
koju slabo ko da pročita
osim starog brkatog kelnera koji me
svakodnevno hladnokrvno poslužuje
enormnim količinama točenog piva
u kafanici na uglu ulice blizu fakulteta
pored koje moj bivši kolega prolazi
svakog dana sa lažnim osmijehom na licu
Opet prođe Kravata, govori kelner
dok mu se ispod brkova cakli zlatni zub
Volio bih da je sretan, odgovaram mu
dok posmatram kako se muha koprca
uhvaćena u paukovoj mreži u uglu
prozora koji gleda u neki bolji svijet.

 

Savršena porodična idila

U zgradi pored parka
u skupom trosobnom stanu
mlada nepočešljana žena
u providnoj spavaćici
sjedi ispred televizora
i gleda reality show
dok se muž zavaljen u fotelju
dopisuje sa nekim virtualnim prijateljem
s kojim se spojio na Facebooku
Dvogodišnje dijete sjedi na podu
mlatara rukama gledajući kroz prozor
vrišteći ili plačući
Sigurno se opet usrala, tvoj je red
da joj promijeniš pelene
govori muž dok pripaljuje cigaretu
Sad ću, samo da puste reklame
odgovara ona pijuckajući pivo koje je
ostalo od sinoćnjeg tuluma.

 

Rastanak

Davno sam ti rekao
da će doći taj čas
Dok stojimo na stanici
kristalan sjaj u očima
samo je prividna krinka
smiješ se nekontroliranim smijehom
na moje, naizgled, smiješne šale
koje sam, priznajem, izmislio
da ti, navodno, olakšam ovaj trenutak
Da su neke druge okolnosti
rekla bi mi da valjam gluposti
Ipak
i dalje se smijemo i jedno drugom
govorimo da će sve biti u redu
Kažeš mi da su daljine u grudima
a ne u prostorima
(pravim se da ti vjerujem, da nas lišim
svake patetike)
Grlimo se posljednji put
sad tvoj miris osjećam više nego ikad
Zatim idemo svako na svoju stranu
ne okrećući se jedno za drugim
dok ostali svijet gleda kroz nas
kao da i ne postojimo

 

Dan kada sam prvi put pojeo bananu

Bilo je to pet mjeseci poslije potpisivanja
Dejtonskog mirovnog sporazuma
Vraćajući se kući iz izbjeglištva
tetka je kupila kilogram banana
Pružila mi je bananu u ruke
i ja sam se čudom čudio
(da mi je dala geler od granate
bio bih sasvim ravnodušan)
znatiželjom šestogodišnjaka
zagrizao sam je onako
s korom i osjetio da gorači
Starija sestra se grohotom
nasmijala mome neznanju
i rekla da moram prvo oguliti koru
a majka stojeći pored mene pognute glave
kradomice je obrisala
krupnu suzu s umornog i prije vremena
ostarjelog, makadamskog lica

a, ja, ja sam bio sretan
ipak
jeo sam svoju prvu bananu!


Nedžad Husić: rođen je u Tuzli 5.3.1989. godine. Student je Filozofskoga fakulteta u Tuzli, gdje studira na Odsjeku za bosanski jezik i književnost. Aktivno se bavi pisanjem proze i poezije. Dobitnik je nekoliko nagrada za prozno stvaralaštvo. Svoje radove uglavnom objavljuje na književnim portalima.


Ovaj članak je objavljen u junu 2011.

Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Poezija.

Autor naslovne fotografije: Artem Bali

Povezani članci

Nada Petrović, poezija

Maja Korolija, poezija

Čarna Popović, poezija

Ostavite komentar