Image default
Poezija

Petra Rosandić, Pred lavu

SVJETLO

birala sam biti vrtovi na vrhu zgrada
birala sam biti svjetlo

nadzirem džunglu a u obzoru bez otoka
svet svijet misli da spavam
da spavam u toliko plave toliko plave

svet svijet na čijim ću prozorima
uvijek moći zašaptati — otvorite mi
preuzet ću vaše mrtve

veća od sobe sa zidova svučem
kao u potegnut stolnjak usišem sve
u svemir gramofonske ploče

plazma vrzma oko zglobova
perje, konfete i pahulje topole
uplesana klupčam ih pod kapke

biram da budemo vrtovi na vrhu zgrada
biram da budemo svjetlo

rastegnemo meke zidove kao
balone žvakaćih guma pa se
poskliznemo u pamuk parketa

zbog nas se u daljinu bolje vidi
peći se lože kostima lica
do svitanja na glavu lijepe kukci

nećemo više ništa osim davati
sve što počinje kao molba
svetim svijetom završava kao milost

mi smo sada sebi svoja jedina kuća
glas koji čupa iz bjeline besvijesti
valovima zagrljen oko očiju

biramo biti vrtovi na vrhu zgrada
biramo biti svjetlo


VIJEST

zateći će nas vijest
u suši poluotoka
umiljene u sredinu
pripadanja
rasijana u podne
u bariton horizonta
približit će nas i unjihati kao
ljepljiva traka za muhe

znaš naoštriti nož
oduvijek pišem
samo jednu pjesmu
uvijek ću samo jednu
pisati ili jesti

kako zavesti
vazduha u zavjese
raspiriti ga perunom
upijavčiti u teglu
upuhati u jantar
kako zarobiti
vazduha u pjesmu

žumanjkom iz oaze
užarene žlice
kao praćkom u vis
katapultirati plamen
kako da pjesma bude
vatra na stropu

optočene u sunčane ćelije
rascvjetane u četvorini
žutog svjetla na stolu
zateći će nas pri ručku
uhu pastelna vijest

konačno slomiti oblike
dokovitlati do zavjesa
nemirne svemire s ulica
jer vihora nema ako
horda ne drhti

sretan ti rat


ŠUTNJA

naglo se rastvori na živo
ražaren žamor
ljeto se nikad ne koleba
ljeto uvijek završi
u jednom popodnevu

ja se kolebam mogu dok hoću
hoću dok se mogu kolebati
koliko je potrebno
istina je najapstraktnija imenica

istine ni dalje neće kucati ovamo
nema smisla piti asteroide ako se
raste u vakuumu monopol kućice
ali budi i dalje dobro

srce je kuća koja klizeći raste
petlja korijenja iz grkljana
sručena niz vrat da bi se ulegla
u suncokret livade tijela

srce je kuća čiji podrum
uvijek mora lizati vatra
tovariti žar iz rastvorina rebara
natrag kroz vrat

vrat je dimnjak kuće

zato što se srce
rađa u grkljanu
šutnja nije zlato
šutnja je zla


IZ ŽARULJA

mi daleki sami sebi svi smo drugi
gutali smo Berlioza ispirali se džinom
postoje visine na kojima nas više ništa
ne može ugrijati
zjenice crne rupe nabiru stupnjeve noći
sjećanja su gnoj u šavovima svijesti
čučimo gdje su nas zaštopali grozom
mučili dio koji pripada svima
ostavljali nas gladne da preko obraza
prstima sviramo zube
mi smo nepomičnost koja smeta u svima
usidren paraplegičar prevrnuta stonoga
kad nas već niste voljeli trebali ste nas
pretvoriti u revoluciju
plač naš nastavlja zujati iz žarulja
mi daleki sami sebi svi smo drugi


PRSOBRAN

pisali smo povjeravajući se i sada možemo reći
ništa nije vrijedilo kad se pucalo iz knjiga
pjesma nije nikakva granata pjesma je prsobran
iz njega slušamo manta nam se
slušamo iz njega i nitko da pisne
tonemo u borove iglice iscuri dosada
tko bi se mogao skloniti u nas ovakve dok kartamo
ukipljeni kartamo smješteni sami usred svoje glave
kao nijeme eksplozije na praznom stadionu
tko izgubi mora reći što nitko dosad nije čuo
predugo se igramo predugo slušamo svi predugo šute
predugo mislimo predugo pišemo svi se predugo boje
tko je netko tko niotkud kihne u kulu od karata
po bakljama raspleše šibice
izađemo li sad sve može biti oružje sve može biti otrov

(Iz zbirke Pred lavu)


Petra Rosandić (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom Fakultetu u Splitu. Objavljivana je u regionalnoj periodici: Zarezu, Temi, Poeziji, Agonu, Split Mindu, Kolapsu, Ulaznici, Proletteru, Fantomu slobode, zborniku Rukopisi 36, Antologiji mladih suvremenih autora BHSC jezika FFZG-a ‘Meko tkivo’. Rukopis na engleskom jeziku Why I died polufinalist je internacionalne nagrade Tomaž Šalamun 2015 američkog časopisa Verse. Radila je kao izvršna urednica i članica žirija književnog sajta Kritična masa. Objavila je zbirke poezije Ako dugo držiš usta otvorena (Presing, Srbija, 2014.) i Pred lavu (Durieux, Hrvatska, 2019.) Bavi se kolažem i dizajnom (Petra Rosa), živi u Madridu.


Ovaj članak je objavljen u junu 2020, u okviru temata Borbeni Libartes.


Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Poezija.

Povezani članci

Saša Skalušević, poezija

Tihana Tica, poezija

Nevena Ristić, poezija

Ostavite komentar