Lonac
Rekao je: zagrabite i jedite koliko vam duša hoće.
Duša hoće. Duša neće. Voli nas. Ne voli nas. Latice otpadaju po trpezariji kao krušne mrvice.
Prvo je bio stol. Ne, lonac. Prvo je bilo maslinovo ulje i češnjak i kapula. Potom je došlo meso. I kost. Na kraju je došao čovjek. Ušao je u praznu sobu. Na sredini je bio stol. Na sredini je bio lonac.
Lonac je bio veliki, čelični. Lonac koji preživljava ratove.
Sestra i ja smo kuhinjska gerila. Sagnutih glava u rovovima.
Otac udara kutlačom o stijenke lonca. Ding – dong. Hajmo, djeco. Zna se što slijedi.
Odzvanja kao da nam je lonac na glavi. Kao da svom snagom mlati po kacigi koju smo navukle da se od njega obranimo. Takav je bio i osjećaj.
Zrak kušamo kroz stisnute zube. Ima okus zahrđalog metala.
Stoliću, prostri se, rekao je otac, i majka bi ga prostrla, a on se smijao.
Meni ne treba mašina za pranje suđa, rekao je otac. Imam Mariju.
Majka se isprva smijala, a onda je prestala. Mi smo nastavile. Netko je morao.
*
U loncu je bilo premalo. Pa previše. Nikad onoliko koliko treba.
Na grlo snaga ulazi, govori otac. Zar ste već odustale?
Gledale smo muljavo tlo prelomljene kokošje kičme i korjenčića celera i uronile u njega, tražeći grumenje značenja. Kad ga nismo našle, gutale smo žitku smjesu unatoč tome. Možda značenje dođe kasnije. U želucu. U crijevima. Možda je značenje u očevom pogledu. Ponosan je na nas kad ispraznimo lonac. Inače nam kaže da smo razmažene.
Današnja djeca ne znaju što znači glad, govorio bi.
Lonac je promijenio vremensku zonu i teleportirao se u prošlost.
Opet je bio na sredini. Soba više nije bila prazna.
Očev otac u njega je stavio kožni remen. Prekrio ga je vodom i stavio da uzavre. Grijalo bi ga deset gladnih očiju.
Očev otac je rekao: zagrabite i jedite koliko vam duša hoće.
Imalo je okus zahrđalog metala.
*
Majku smo ispratili zajedno sa starom godinom. Vatromet je trajao cijelu večer. Crvene prskalice. Crvene sirene. Majčine oči. Ugašene krijesnice. Nakon nekog vremena, prestale smo ih razlikovati.
Otac je ostao. Ostavila nas je s njim. Bio je to njen prvi i posljednji čin pobune.
Ostao je i lonac. Do proljeća je bio prazan. A onda je došla Ivana. Lonac je postao njeno zaduženje, ali svejedno je stalno pogledavala u oca kad bi ga iznijela na stol. Samo je on mogao dati odobrenje.
Zagrabite i jedite koliko vam duša hoće, rekao je otac. Ivana je cvala.
Mi smo poslušno ispružile tanjure i varivom zatrpale prazninu. Kao pas pijeskom. Središte tame otvara se za kuhinjskim stolom i skuplja u očevim jagodicama, a mi se pravimo da je ne vidimo.
Bježi, želimo joj reći. Sve što on dotakne pretvori se u bezdan. Ali naše oči govore jezik koji Ivana još ne razumije.
*
Na glavi joj je cvijet i isprva je nevidljiv. Cvijet služi i kao kompas. Uputstvo za upotrebu. Obavezni razmak.
Prvo je ružičast. Pa crven. Kao otvorena rana.
Lonac je sve prazniji. Otac sve rjeđe ostaje. Cvijet na njenoj glavi blijedi, dok se ne pretvori u mutnu bijelu, poput želatine.
Prestala je cvati, ali nije otišla. Ivana je snažnija od majke, ali ne dovoljno.
Iduće zime, stigao je on.
*
Bio je malen i ružičast poput prerano rođenog psića. Odmah smo ga zavoljele. Otac je okrenuo rundu u kafiću pored kladionice.
Mi smo trebale biti dječaci. Otac je to htio. Svaki put kad nas je pogledao, u njegovim očima smo postajale Izgubljeni dječaci. Izgubljeni dječaci vrijede više od djevojčica koje su tu, iako su i one izgubljene. Ovako, samo smo podsjetnik na neuspjeh.
Kad smo se tek rodile, otac je okretao runde, dok nije saznao što smo.
Još sam i pare izgubio zbog tih pišulja, rekao je.
Nikada nije saznao tko smo. Ali mi smo saznale tko je on. Za to se pobrinuo.
*
Otac je ostario i to bi bio blagoslov, da je to mogao prihvatiti. Ivana je konačno izgubila strpljenje i dozvolila sebi da umre od rijetke vrste raka. Brzo i efikasno, kao izlaz s autoputa. Ugasila se u mjesec dana. Sporije od mame. On je opet ostao. Nas dvije i njih dvojica. Savršena ravnoteža.
Otac je uzeo granu i prepilao je na četiri dijela.
Uzmite, rekao je nama, svojim podanicima. Pažljivo sam promotrila izbor. Dvije su bile manje, jedna veća i jedna najveća. Nakon kraćeg oklijevanja, uzela sam najmanju granu. Otac je bio zadovoljan.
Sestra je pogriješila. Uzela je najveću. Otac je naškubio usne. Znalo se kome pripadaju najveće grane, a to nije bila sestra. Brat je, svjesan što se upravo dogodilo, uzeo drugu od manjih grana, tako da ocu ostane najveća. To ga je malo odobrovoljilo. Zahvalno sam ga pogledala.
Ovo je naša obitelj, rekao je otac. Ovo umjetničko djelo je simbol. Svi smo potekli od iste grane. Nikad to nemojte zaboraviti. Svi drugi su vam neprijatelji.
Brat je smogao snage da prevrne očima dok je mislio da ga nitko ne gleda. Likovala sam zbog te male pobjede. Sestra i ja nismo se ni pomaknule.
*
Umrijet ćeš ako ostaneš tu, rekla sam bratu. Uvenut ćeš i ugasiti se, ili još gore, postat ćeš poput njega. Nije htio otići. Ali je ipak otišao. Bio je odličan student. Imao je najbolju motivaciju.
Bilo mi je drago zbog njega. Kao i zbog sestre. Njen muž bio je nizak, mršav i sušta suprotnost ocu. Uz njega se osjećam sigurnom, rekla je. Ako znaš na što mislim.
Znala sam. Poželjela sam joj sreću. Nisam zaplakala dok nisam ostala sama u sobi. Iako čovjek nikada nije sam kad je on u kući. Njegova težina naslaže ti se na tjeme poput krova. Poput krivih temelja.
Nisam sigurna je li mu teže pao njihov odlazak, ili moj ostanak.
*
Postala sam najstarija i najmlađa kći. Pobunjenik i podanik. Morala sam ispuniti sve uloge. I svaku od njih igrati loše. Tako je bio najsretniji.
Lonac je opet bio težak. Staklene boce pune jeftinih žestica udarale su jedna o drugu. Njima me nikad nije nudio. Ali svejedno sam uzimala.
Jednog dana, u loncu ću završiti ja. Prvo će doći ulje. Pa kapula. Meso. I kost. Na kraju će doći čovjek. Ukuhat će se u samog sebe i završiti u središtu tame. Netko će zaviriti u lonac, namrštiti se i reći: zar je to sve?
Duh mog oca i majke cuclat će mi kosti sve dok od mene ništa ne ostane.
Sara Kopeczky bavi se jezikom i književnosti, ne nužno u isto vrijeme. Njena područja interesa su pisanje, književnost i psihologija: diplomirana je profesorica stranih jezika, trenutačno u edukaciji za terapeuta tjelesno-orijentirane psihoterapije. Vodi radionice kreativnog i ekspresivnog pisanja, a u sklopu kreativne agencije Story Gym, čija je jedna od osnivačica, bavi se copywritingom, content writingom, jezičnim savjetovanjem, uredništvom i prevođenjem. Predsjednica je udruge Pisci za pisce.
Spisateljica je opće prakse: piše poeziju, prozu, dramu i eseje. Objavila je zbirku priča “U potrazi za jugom” za koju je dobila je nagradu Trećeg Trga, zbirku pjesama “Kamen, školjka, papir” koja joj je donijela nagradu Mak Dizdar, zbirku priča “Više ne znam tko si” i knjigu za djecu “Priče iz Drugozemske”. Osvojila je nagrade Zlatko Tomičić, Ranko Marinković i Ulaznicu za prozu. Njena drama „Ona moja“ dobila je preporuku Ministarstva kulture na natječaju Marin Držić. Uz osnovnu i srednju školu pohađala je i glazbenu školu Josip Hatze u kojoj je svirala violinu, a glazbeno obrazovanje joj je omogućilo da neke od svojih pjesama uglazbi i prilagodi za izvođenje.
Živi i radi u Splitu.
Libartes je nezavisni projekat, neprofitni, što znači da se finansira samo zahvaljujući slobodnim donacijama. Redakcija, kao i saradnici, prevodioci, učestvuju volonterski na projektu, ali kako bi se održao kvalitet, kompetentnost i neophodno održavanje čitavog posla, potrebno je vreme , kao i određeni finansijski izvori. Vašim doprinosom bismo mogli da budemo još zanimljiviji i kvalitetniji! Donirajte već danas!