Image default
Poezija

Srđan Sandić, Fragmenti

[Izbaci fragment] ili o sjećanjima snova

 

 

Lakoća zbog koje se ne misli. Naravno. Naravno.

A na tvom satu je često kucala ponoć. A to je bio znak za pomoć.
Budili smo se.

Trebala je pomoć.
Nije je bilo.
Opet smo se budili: naravno, u znoju. Vani se nebo paralo i sastajalo i rastajalo.
Kao da je Bog opet vodio rat. Tko zna s kim.

I krv je neka potekla i udarac o ćošak pa po obrazu, usni i nešto po prstima.
Tek radi reda i mira i ljubavi, naravno. Zbog božanstvenog. Naravno.

Naravno.

A onda ju je još jedan film rasplakao. Nije ni disala kako treba. Pričala je da je steže po prsima, da ide od trbuha prema gore. Kao: nešto je u želudcu. Znala je da je do nje. Od njenih snova. Od nekih tamo mama i tata i njenih i tuđih i tko zna čijih. Od kultura, od nekultura. Od govana. Kuraca. Pički. Pizdi materina.

Glad je trajala i trajala. Pa žeđ. Film je trajao i trajao. Nije znala zašto plače.
Zapalila je pa pljunula.
Slučajno: krv.

Slučajno.

Navučena, razvučena, izjebana i prosta.

A on nije radio. Nije ni ona radila. Ništa nisu mogli raditi pa ni na sebi.
Nije nikoga bilo van tih zidova i znali su da ih nitko ne čuje. I nitko ih nije čuo.
Sve se potvrđivalo. Sve se opet opovrgavalo. Testa nije bilo. Škola je odavno bila gotova.
A zidovi su bili crni. Naravno.
Nije bilo prozora. Naravno.
Zraka pomalo.
Također, naravno.

Vlaga. Znoj. Suze. I krv.
I pokoja buba. Naravno.
Udah, izdah i udarac glavom u staklo koje puca i glava koja se raspolovljuje
Nekada su tu samo daljine.
Hladna jutra. Sivi oblaci. Nekada to podsjeća na ono od prije, na vrela ljeta u maloj sestrinoj sobi. U zamračenosti koja simulira hlad. Hladna jutra podsjećaju na taj hlad.

A noći podsjećaju na zoru kada smo se vozili i mislili što je to sve Bog dozvolio.
U sjećanje dolaze i prljavi jastuci prljavog autobusa. I motor koji ronda i prejako sunce kroz plastične prozore i lake note.
I težak zrak.

I neki dani koji se sada zovu laki dani a bili su jednako nelaki. Bili su jednako umorni.
Uz čudan televizijski program, uz nedostatak kontakta s drugima i sa sobom. Sve je to usađeno u nekoliko godina lične povijesti.

U nekoliko trenutaka sjećanja.
U izdah.
U udah.

Sve je tu i sve je sada. Sada dok pišem o tome.
Život se vratio.

Voćnjak.
Divlje jagode koje mi kupuje sada nakon deset godina su nešto lošije od onih koje smo ona i ja brali.

Pa prali. Pa šećerili. Pa gledali serije.

Ili koje je on donosio da se zasladim i govorio da je to sve što je naraslo a uvijek bi bilo više. A po to bih sam morao otići.

Ispod orasa i pored višnje su se odradile sve pripreme za život. Ovaj sada.
Sve smo se dogovarali: tko će kako izgledati, što će nositi, što ćemo govoriti, kuda ćemo ići, koje će boje biti uključene i kako ćemo se odnositi prema Njima i kako će se oni odnositi prema nama.

I kako neće biti ljubavi na prvu, već na drugu i na treću.
Ljubav se nije smjela odmah odati jer tako ne bi bila prava.
Ne.

RECIKLAŽE : / kolaži. ljubavno. umori. vjere / Pa ništa.

Tuga uvijek maše u snovima.
U jutra, prije sna, drugog. Mora je, pomisliš.
I mora je, shvatiš. Ruke ti utrnu, usne ti budu otečene. Vino je, znaš. I osjećaj da si opet sam na svijetu. Zvukovi automobila. Zvukovi lupanja vratima, nekih slučajnih prolaznika koji rovare po smeću. I činjenica da nema kave za ujutro ili mlijeka ili cigareta. Ustat se mora. Ustat se ne da.

Insomnia i čitanje Spokoja.
Prijepiske s nadležnima, s neodgovornima, s umornima i gladnima.
Gledam i čitam i zapisujem. Onda osjećaj usamljenosti pa razgovor.

Novo jutro.
Upaljeno svijetlo i cigareta i voda.
Bogat doručak i televizija.
Bez muzike.

Posao.
Kada god pogledam prema van. Vidim da dolaziš. Čudne stvari mi govoriš u snovima.

 

[Nikada se nisam bojala osvete jer sam znala da im jednostavno nije stalo do mene i da će me zaboraviti onog trenutka kada kažem Zbogom. Ne znam zašto, ali je stvarno bilo tako.]

I 18.2.2009:

The roads promise everything. But the elderly say, the only thing they do is steal away your fuel.

Ovaj jedini dan s tobom prolazi.
Sunce je izašlo.

Zovem se samo taj jedan dan / tada postajem živ čovjek / samo tada – dostupan.

Cijeli tjedan doma / sa sobom / pored sebe.

Kada izađem- Zovi me pravim imenom. I Zvat ćeš. Tada se jedino slažemo. I onda će taj – jedini – dan proći / dan kada za tobom uzdišem. Ne trebamo se lagati.

[Onda se samo naniže / i onda si ispred mene – Ti.]

Ne bi ti glupana, zar ne?
I jest će se grožđe i sir i masline i nekada čokolada. Krv ćemo zaobići.
Nešto rastužuje u tvojim očima; ovo nije svijet za tebe. To piše. U tebi. Kada mi se nasloniš na rame, onda tek propadamo, jedno u drugo. Polagano. Bez stida.

Ali ovo nije svijet za nikoga. Ali, tek za tebe. U samoći zapravo ništa ne fali. Onoj kada puše hladan vjetar pa kada puše topli pa kada miriše cvijet pa kada miriše kuhinja i pod i kada na vremenskoj prognozi kažu da će sutra biti povoljnije. I onda kada im povjeruješ.
Samoća tada pristaje kao i crnina.
A ovaj svijet je svijet stradanja. Samo ga vidi. Samo ga poslušaj.
Bit će taj jedan svijet bolji za nas. Taj. Jedan.
Tada. Jednom.

Svirat će veselo violina. I pit će se najbolje vino.
BEZ PAPIRA I BEZ OLOVKE I BEZ NEBA; NA ZEMLJI
Kao nisi sam ali kao jesi sam.
Svede se na “kao”.

Na nužno zlo i na žile i na pisanje.
I dim.

I srce, kao metaforu mjesta iz kojeg pišeš.

Npr. postoji platforma koja sve razjašnjava, koja ti daje smjernice i ti shvaćaš da je ona tu i da vrijedi i za tebe, ali kada joj nešto izmakne onda shvatiš da možda i nije za tebe ali kada se pomakne u svoj centar onda shvatiš da je za tebe.

I onda shvatiš da nema ničega i nikoga i da je tu samo postelja i vikend, koji će trajati duže.
A rame za nevolje je tvoje rame.

I nasmiješ se.

Kažeš: “ti si meni..”
A nitko ne kaže nazad ništa.

U žilama je samo krv.
Samo ona.

Oči, tvoje sanjive oči
Nemaš pojma.

Pogled u ogledalo: pa, rez, staklo na podu i strah koji kida pa te zakroji. Zaveže.
Lupa. Lupa. Lupa.
Srce, jebote.

Ispred vrata nema nikoga ni ispred zgrade ni iznad, na nebu.
NE.

Radimo što hoćemo: kupujemo gumene bombone u obliku medvjeda.

Glava je kavez: najgora od svih igrački.
Prsti su ključ: baci me na pod. Iskopaj jamu. Zakopaj jamu.

Suze će zakasniti.
Vrišti: MRZIM TE.
A TO ZNAČI DA ME VOLI.
I kaže: TO ZNAČI DA TE VOLIM.

I ŠTO TREBA I ŠTO NE TREBA I KADA NE TREBA (guljenje zanoktica)
Nekada ono kuca pored mene. Na desnoj strani. Lupa u madrac.
Lupa u prozor. U ušima je buka. Iz kose izlazi bijelina. Umirem pa starim pa srednujem pa sam mlad.

Noć je jutro. Onda, ali nema veze. Stvarno, baš nikakve.

I diše. Pa se kroz vrat spusti šum.
Tada se mrzim. Rodi se sjećanje. I neko mjesto u trbuhu koje zavrišti.
Pojedemo zaleđenu čokoladu iz frižidera i slaninu i papriku s malo suvih šljiva.
Jer je to sve što je bilo.
I to sam ja, sve što sam bio.
Nadam se da takav više neću. Ali, nikada.
Ali, stvarno.
Ni biti ni htjeti.


Srđan Sandić: rođen je 1985. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, studij novinarstva, Mirovne studije, UN-ovu akademiju u Zagrebu. Prozu, poeziju, kritiku i kulturne intervjue objavljuje u Zarezu, Književnom pregledu, na portalima B92, Kulturpunkt, Queer, e-muskarac, Hrvatskom Radiju Treći program i časopisu Tema. Već dugo se bavi svojim književnim konceptom PRODAJA EGA: HIPERINFLACIJA EMOCIJA koji je metastazirao od bloga (srdjansandic.blogspot.com) do kolumne (queer.hr, e-muskarac.com). Na radiju SC vodi svoju emisiju o književnosti -“Na rubu pameti”. Trenutno živi u Zagrebu.


Autorka naslovne fotografije: Brigitta Schneiter

Ovaj članak je objavljen u decembru 2011, u okviru temata Anatomija antinomija.

Pročitajte ostale tekstove koji su objavljeni u rubrici Poezija.

Povezani članci

Vedrana Dragoljević, Još dan-dva

Omer Ć. Ibrahimagić, Noć bestrzajnih topova

Vladimir Milojković – Sterilizacija

Ostavite komentar