Smijemo se mokrim jučerašnjim novinama
i čašama što vise naopačke,
kao da se svaki tren spremaju da skoče.
Mogle bi skončati na stolu.
Baš onim za kojim smo se
prvi put poljubili.
Smijemo se potvrdi „o životu”
(crno na bijelo),
golubovima što prljaju krila
i rascvalim ljubičastim zumbulima.
Pregaženim.
Smijemo se prašnjavom romobilu
bez prednjeg točka
(kao bez prednjeg zuba)
zalutalom snijegu u aprilu
što se još uzaludno nada
drugoj dugoj reprizi zime.
Kažeš mi da ne žurim.
Kažeš mi „Požuri polako”.
To možda piše i na mostu koji nam
valja zajedno preći.
U pravu si.
Tako ćemo.
Danas ćemo se smijati.
Čašama,
golubovima,
zumbulima
i snijegu.
Sutra ću ti slagati da umirem.
Sutra ću ti reći da odlazim.
Ni sutra neće biti kasno.
Vedrana Dragoljević, rođena 1972. godine. Živi i radi u Sarajevu.