I
Smijeh bez očiju
puno smijeha u nama
Za sve ove godine ispisanih pseudonima
(ne krijemo svoja našarana lica
ona već dugo traju van ikakvog filma)
Oljušteni skeleti
Njihove usne razmrdavaju se na palčevima
Njihovi zubi pokretne slike
Vrati me u stranu
Bijela voda i čari zapisivanja
to je tako sve dok nas ne povrati(š)
pa onda ispočetka
Zamisli da sam na livadi
da prelazim rijeku dok se granje množi kroz
mene. Ponekad trčiš da stigneš glas
puna su ti usta soli
To je cijelo more u ukletom grlu
Cijelo jedno more crne soli
Iz oluka pršti sve što pripada jutru
boli me tačno. Negdje iznad oka
i kratki život razasut
preko stolnjaka
nejednaki tanjiri i krive kašike
hljeb od tri dana
muzika koja nas je okupirala
svojim ponavljanjem
Smijeh bez očiju
Smijeh bez straha
Usta se šire na pragu
Do sutra sve ove pjesme postaće
Ornamenti
A kada otvorim glavu
vidim svijet
I ono malo ljudi što pjeva
Za početak
nekog novog praznika
novog kruha
II
Alejandra se smijala
kada je čupala kosu i tjerala muve
Njene male grudi su obrijali
poslije smrti. Kašikom otvorili. U njima ruke
namještene kao posuda
Pepeljara puna mrava
Alejandra se smijala
Kada su je babe zvale da opere
stolove i očisti podove.
Histerisala je kada je čuvala ovce
(Zar nisu bile guske?)
A njene čitateljke su
Ružne žene koje vuku dječake u papučama
govore im viceve umjesto uspavanki
u dvorištima očevi ratuju jedni protiv drugih
umjesto oružja koriste slinave vilice
Alejandra se smijala
kada su je sahranjivali
Haljina joj se zakačila za esker
za trulo drvo koje su izabrali
neki glupi živi stvorovi o kojima
se nije moglo raspravljati
Jer zemlja je već padala. Zemlja je pokrivala
bolesnu ruku, nogu. čelo.
iznad gore su oplakivali
i smirivali svako na silu prekinuto ljeto
III
Tea, nemoj se smijati
vidi, ovdje
kada raširim kaput
poispadaju jabuke
uzmi jednu i zagrcni se
Prvobitno smo postojali kao dva pauka
nekakve čudnovate prikaze na margini
sa svim tim imenima
prošlostima koje smo utrpali u kapuljače
skinuli zavjese i pospremili prostorije
nije to više naša žurka
drugi pjesnici sada borave ovdje
Njima se ne zahvaljuje
samo ih povremeno hvata jeza
od predugog boravka u zatvorenom
uzeli smo sastrugane maslačke
prosuli po koži
pakleni osip ne da nam mira
pun pupoljak bodeža
gdje bi sve bili da nisu urasli pod pršljenove
Prvobitno smo postojali kao dvije mačke
onda si pobjegla vani
i rekla Neću više da budem Tea
hoću nove sandale
i plaže na kojima se kupaju u odjeći
Želje su nas presjekle u raskoraku
sada postojimo kao par obraza
koji čekaju nove jastučnice
U njima ćemo ugušiti sva svoja
korisnička imena
Zar si mislila da možeš ovako do sutra
ni maramice nismo razmijenili
a već bježiš na drugi kontinent
kao da se baloni mogu tek tako
naduvati
IV
Silvija se prevrće u grobu
svaki put kada izgovorimo njeno ime. Uzalud je
Obične smo svrake
Zmije otrovnice ušuškane u šnitama voća
Čekaju da ogladnimo i ljepljivim ručurdama
izrezbarimo vrat
onda nedjelje neće biti ovako naporne
možda ćemo se igrati u kokošinjcu
šetati na stanici
Čekati poštara da donese pokrov
Hajde, potjeraj krokodile u našu stranu
neka najdeblji otvori pamučne čeljusti
i ispljune nas ispod Drinskog mosta
Sva ta smrdljiva voda
proviruje kroz pore i oslikava spas
Hajde, istjeraj gavrane puževe guštere
osunčaj stopala zapali kosu
Uzmi pištolj i pjevaj
Ovdje nas čekaju nisu zaboravili na nas
Ovdje vrijedimo više od ikoga
od ičega
što uzima danak
Uzmi pištolj
prestani da se kleberiš
Sto je spreman
pun podrum gostiju
Koga ćemo otkopati večeras
Vladan Šipovac, rođen 1987. u Banovićima, BiH. Diplomirao je Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Objavljivao poeziju u raznim časopisima, zbornicima i na portalima, kao što su: Portal Strane, Balkanski književni glasnik, Afirmator, Libartes, Junaci urbane bede, Bundolo Offline, The Split Mind, Avlija.
Dobitnik je prve nagrade 43. Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27. godina. Autor zbirke poezije Koža u kojoj ne živim JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje 2014.