Image default
Poezija

Vladana Perlić, Između dvije vatre

MAJKA, ŽENA?

Moja majka je nekad bila žena.
Čudno je pomisliti da je to biće
nekad voljelo i bilo voljeno na
raznorazne nemajčinske načine.
Zasigurno, moja mati je nekad
bila žena, a onda je vjerovatno,
kao mnoge žene, bila grešna i
možda čak – strašno je to pomisliti!
– ugađala svojim hirovima.
Ako je moja mater nekad bila žena,
onda je, moguće, bila i tjelesnai
kupovala haljine koje će joj naglasiti
struk. Moja mati, žena? Ha, čudno je
to pomisliti, zamisliti. Moja mati,
žena? Sa bisernim naušnicama
mjesto malih Isusa na dojkama?
Sa cvijetom u kosi
mjesto brige u očima?
Kakva je to majka?
I mogu li majke uopšte biti
žene?


BAŠ KAO MERILIN

Sa postera na zidu moje sobe,
gleda me Merilin Monro,
žena koja je još kao dijete
sanjala da stoji gola u crkvi.
Ja imam trinaest godina,
ravne grudi imrzim školu.
Moja kosa je dosadno smeđa i stalno
sanjam glupe snove, npr. kako dobijam
jedinicu iz lektire ili bježim od
Ciganke koja pokušava da me ukrade.
Sve o čemu maštam je da postanem
Jovanka Orleanka.
Osmislila sam i sopstvene, poboljšane
molitve. Čovjek mora biti originalan
ako želi da ga Bog primijeti.
Ili barem da bude lijep, kao Merilin.
Na moju nesreću, ja sam ružna.
To su mi saopštili prije par dana u školi i
nikada, do kraja svog života, neću prestati
da vjerujem u to.
Satima sam trljala Meriline slike o lice,
ne bi li nešto njene ljepote prešlo na mene.
Merilin, draga, samo malo, daj mi samo
malo svoje ljepote da ne budem
ovako nakazno ružna.
Avaj, sve je bilo uzalud!
Ostala sam ista ona seljančica
koja neće uhvatiti pogled nijednog filmskog
režisera ni producenta u prolazu.
Nalazila sam se u dubinama očaja,
jer nisam imala drugih talenata.
Nastavnica hemije kaže da nikad ništa
neće biti od mene, jer sam nedisciplinovana
i rasijana. Kažu da je to odlika umjetnika,
ali nisam toliko sigurna u to. Danas smo
na likovnom crtali žrtve Jasenovca za konkurs.
Što više mrtvaca može da stane na papir,
to je slika bolja. Ali ja, iznova i iznova,
crtam samo jedno krvavo dijete i ne mogu da
shvatim tragediju brojeva. Nastavnik
kaže da će zbog mene neko da pomisli
da to i nije bilo tako strašno. Više tjelesa,
više! I zato što nisam mogla da shvatim
kako smrt jednog djeteta nije podjednako
strašna kao smrt hiljada,
propala sam kao umjetnica.
Ali voljela sam filmove, strašno sam
voljela filmove, pa nisam mogla tek tako
da odustanem od umjetnosti!
Tako sam umislila da ću da budem pisac.
To je išlo malo teže, s obzirom na to
da sam mrzila knjige, jer su uvijek o turskim
vremenima i nisu smiješne, čak ni kad bi trebalo
da budu. Osim toga, nastavnica srpskog mrzi
moje sastave. Kaže da pišem ono što se
stvarno desilo, a to ne valja, jer su sastavi
dobri samo ako se u njima laže.
Cijela ova neugodna situacija bi se činila malčice
podnošljivija da bar hoće grudi da mi narastu.
Sve bih dala da budem Lolita,
novootkrivena zvijezda u usponu,
na naslovnicama časopisa i glavna uloga
holivudskih filmova.
Oče naš koji si na nebesima,
ne slušaj vjeroučitelja kada kaže da sam jeretik
i usliši mi ovu želju, da bi neka djevojčica
isijecala moje fotografije iz časopisa,
ljubila ih i trljala o lice,
da bih pokazala nastavnicima da
nisam tako bezvrijedna kao što oni misle,
da bih imala puno ljubavi,
koliko god poželim,
da bih imala svu ljubav ovog svijeta.
Baš kao moji idoli.
Baš kao Merilin.


LJUBAVNICA

à Marguerite Donnadieu

Tvoje „želim te“ kada me imaš
Stvara iluziju o novim granicama
Koje još nisam prešla
Šta još može da se učini s ljudskim tijelom?

***

Znam
Vratiću kost koju ti od iskona dugujem

***

Nadahnjuješ me strahom
Iz straha proističe sve moje uzbuđenje
Strastveni zec
Lavica u tjeranju
Zagrljene vidre
Mi smo životinje
To je sve

***

Reci da imam najglasnije srce u mraku
Sva sam se pretvorila u srce

***

Strašno je sve ovo što radimo
I zabranjeno u nekim vrlo starim knjigama
Možda mi se zato toliko dopada

***

Moji snovi – poprište antičkih tragedija
Prvo se volimo, a onda upale svjetla i to mi je brat
Snovi uvijek traju iza zavjesa
Moji sufleri – porodični glasovi

***

Reci da me doslovno želiš i nikako drugačije
Već predosjećam
Ostaviću nevinost u ovoj brdovitoj zemlji krvi i mraka
Poslije me vodi negdje gdje je uvijek ljeto
Gdje su ljudi drugačije kože nego što je naša
Gdje gradovi nose imena koja ne možemo izgovoriti
Vodi me negdje gdje je uvijek ljeto
Da mislim da vrijeme stoji
Da postoji samo jedno jedino
Vječno ljeto

***

Azijska rijeka sporo protiče
Vazduh je vlažan
A ja sam mala razvratna Francuskinja
Što voli zabranjene ljubavi i muške šešire
Uvijek ta slika
Od prošlih života se ne može pobjeći

***

Naše strasti su se poljubile
Negdje na sjevernoj polulopti
Ljubio se s mojim drugim ustima
Dok je moje drugo lice plakalo jecalo
Od žalosti od uživanja
Ne znam
Mislila sam na Hélène Lagonelle

***

Bilo je to da se umre
Otkrila sam da moje tijelo ima svoj sopstveni život


IZMEĐU DVIJE VATRE

Alehandri Pisarnik

Gospode, nevjerovatno je šta si sve strpao
u metar sedamdeset i četiri.
Moje tijelo je nekakav mađioničarski šešir
kad sadržim najviše vrhove i najdublja dna.
Sve je stalo u sto sedamdeset i nešto.
U meni – tušta i tma.
Gospode, šta si sve strpao u visinu od sto sedamdeset i četiri,
čudi me da još nije postala dužina.

Ja sam ona žena što je plačući preklinjala mrak
da joj se nastani u dupljama.
Ja sam ona žena što je došla gola i usplahirena, moleći:
uzmi mi oči, jer ja sam tvoja žena,
uzmi mi oči, jer ako vidim svjetlost,
zaljubiću se u nju.
Spasi me grijeha.

Kako me je ljubila moja cinober vatra,
kako mi je podigla temperaturu
i ostavila opekotine
kao ljubavne dokaze svog postojanja!

To su zabranjene igrice, opasne igrice, zar ti mama nije rekla
da se ne igraš vatrom?
To je želja za pročišćenjem, o, biti dobra mala hrišćanka
i obožavati to tvrdo raspeće na tolike načine!
Kažem: biti dobra mala hrišćanka
nakon Konstantina, ne zavlačiti se u duboke, mračne
katakombe u kojima obitavaju bauci, krivica i ranohrišćani,
koji se pozdravljaju, pozdravljaju i pozdravljaju.

Vladana, ja sam.
Vrati se kući, nedostaješ nam.
Pitaju za tebe. Ne znam šta da im kažem.
Vrati nam se uskoro.

Alehandra, Alehandra, daleko je Argentina,
a ipak je živjela s tobom u Parizu i sada živi
sa mnom u ovoj tamnici među zvijerima, Alehandra,
ostavila si mi na čuvanje svoje male ljubimce, demone,
da me muče, svoje bolesti, i nikad se nisi vratila po njih,

Alehandra, kako da znam da ja nisam ti, kada smo
obje imale dvadeset godina i voljele istu gospođu
što dolazi kada smo same i nudi trajno rješenje?
I ti si otišla s njom. Alehandra, kako si mogla?
Trebalo je da nas voliš više.

Kada otupimo dovoljno da zaboravimo
šta je ljubav, zaljubimo se u naviku.
Kako je divno biti s tobom, kako divno,
pusti smrad, to samo moje srce truli, o,

kako je divno, kako sigurno, kako ispravno,
za razliku od mojih sodomskih snova,
za razliku od mojih gomorskih maštarija.
(Vatre i sumpora za nezahvalnu kurvu! propisuju ljekari.)

Moje odbrane su uvijek pčelinje:
drugog malo bocne, a ja prospem vlastitu drob.
To su vas naučili kod kuće?
To je palilo kod kuće.
Vidite, doktore, oni me vole samo kad sam loša prema sebi.

Kada maštam o smrti, paradoksalno,
ja maštam o tome da ponovo postojim.
Zato je Alehandra, za vrijeme jednog vikend-otpusta…
Ona je samo željela da postoji.
Čekajte, ko je Alehandra?
Ja sam Alehandra, doktore, ja sam Alehandra.

Tvoja rana na moju ranu i već sam ubijena.
Nema potrebe za morem, dubokim, nemirnim morem,
što guta, guta, ponekad ne svari i ispljune život označen
vječnom solju na usnama.

Htjela sam da budem društveno prihvatljiva osoba,
ali neke soli su slatke.

Odgajali su me kao hrišćanku. Ali mislim
da sam rođena Jevrejka kao Alehandra. Naš narod
je obilježen krivicom i zbog toga sam morala da se
skrivam od pogleda ovdašnje inkvizicije, koja je željela
da me kazni za praroditeljski grijeh s kojim sam rođena

i sve buduće grijehove, koji mi kolaju žilama, zato sam
morala pored bijesne fašističke čizme, koja šuta pse
i ljude poput mene, da prolazim na vrhovima prstiju
i da jedem njihovu svinjetinu kako ne bi posumnjali,

kako ne bi nanjušili da ipak nisam kao oni, da sam ja
nešto drugo, da sam ubila Hrista i da bi trebalo da se
ispovijedim u gasnoj komori.

Stvari nikad ne budu uništene u vatri, samo se sažmu u pepeo.
Ja ne želim da se uništim, samo da se skupim na gomilu.
(Spalite vješticu! uzvikuju prohujali vijekovi.)
Talog, talog, to je ono što ostaje poslije lomače,
u meni, u tebi, u svima.

Gospode, nalazim se između dvije vatre
i ne znam u kojoj da gorim.


                                                                 

Vladana Perlić (1995, Banja Luka) diplomirana je profesorica francuskog jezika i književnosti. Za rukopis „Kucanje na vrata kule“, dobila je nagradu „Novica Tadić“ za 2020. godinu, bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020 i SKC-a iz Kragujevca 2020, dobila drugu nagradu na konkursu „Slovo Gorčina“ u Stocu za 2018. i 2020. godinu i treću nagradu za drugu pjesničku zbirku konkursa Carpe Diem 2020. Trenutno je u finalu Festivala poezije mladih u Vrbasu, Ratkovićevih večeri poezije i Međunarodnog festivala kratke književne forme Zaton. Pobjednica je Prvog pjesničkog konkursa za najbolju studentsku poeziju Univerziteta u Banjoj Luci, kao i pjesničkog konkursa „Vrijeme (bez) utopije“ 2019. Poezija joj je prevođena na francuski, njemački, engleski, mađarski, poljski i hindi.


Ovaj članak je objavljen u septembru 2020, u okviru temata TELO.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.

Povezani članci

Ines Peruško Rihtar, poezija

Jelena Lengold – Jebaća mašina

Dušan Gojkov – Tuđe uspomene

Ostavite komentar