Prigodna molitva
Bezumna, divlja, svirepa Prirodo,
vapaj te se jedinca ne dotače –
ti o vrsti, kažu, brineš, bezbrižno;
među nesrećnim sojem obdarene
pazi, gdje skupina jednom mjestu sve.
Majčinski čuvaj svoje čedo
Koje si čudom iznjedrila.
A igra ti omiljena: vrednije
vajaš da razbila bi objesnije,
rugajuć’ se blagu svom – al’ i sebi –
znam, nekad se i sam kreveljim kad sjam;
osakativši se uskraćuješ se.
Lako ne vraćaj u prah
svoj najmirisniji dah.
Ona neće kob Niobina djela
i dovoljan joj je olovno tjeme
žig na ljepoti duha i tijela –
kad ne bi bila već ogromno breme.
Zato, hvala ti, tiranko
od koje uče Menade,
što sjetu zaštit joj dade.
Antiteza
Proljeće kiša i poplava,
ljeto kiša i gromova.
Da l’ to grmi na svoj dan nadležni,
il’ moćnici svijet zbunjujuć’ polove
štapom bijelog volšebnika,
ili samo avgust budi što juli je uljuljkao?
Nit’ se stari gromovnik oglašava znan,
nit’ pajaci, niti ljeto lijeno,
već to tutnjom i bljeskom,
uz slab napor luđak gorostasni
još nedavni rođendan slavi gromoglasni,
lakim dahom upalih obraza,
sivog oka od mnogih ogleda,
na malenoj torti gaseći svijeće.
Vesna
Veličanstvena boginjo, vječno preporađajući,
evo, tek sada ti vidjeh lice i tijelo cvjetno;
svemir tvojim dahom diše, jasno glasom ti zboreći,
none duge malenom ti stopom korača poletno;
ah, sklade ženski, još ljepšaš muško prevladavajući!
Mužjake trome tapšeš po ramenima nježno čedno,
ašikovanju vične kokete lakoćom srdeći;
džak darova, mirise silni, šake nose vrijedno,
al’njima što ne znaju da one najveće su milje –
rašta se zvjeri stide kako osjećam ti obilje?;
etar čist, nebo ti bez oblaka, pa prezire ih svud,
vjerna samo suncima toplim, lahoru, daždu milom,
i s osmjehom nerascvalog pupoljka; slijepa silo,
ćudi bure, čelo tmurno – ne znaš. Budiš me uzalud.
Lučindani
Sa njom dođe i ode sa svjetlošću.
Vrebao si sunce dana kratkoga,
gdje smrt zijeva sred krša kišnoga,
surog, mrkog, rano paleć’ svijeću.
Kušaš čovjeka ne bi l’ se topuzom
mjerio, pedljom ili rimskim slovom,
na javitrpeć’ tek za jedno brige –
gordo pleme što ne ljubi verige,
kom riječ nezgrapna za tuđe kože –
jednu svako ima, al’ je ne reče:
neka bude što biti ne može.
Šta bi sa kneginjom tek, škopljeniče?
Vladimir Grozdanić: Rođen 1986. u Gospiću. Od 1999. živi u Beogradu. Diplomirao 2012. na Katedri za opštu književnost i teorijiu književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Bavi se muzikom.
Ovaj članak je objavljen u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.