Image default
Proza

Aleksandar Petrović, Vanila

Vanila

 

Obrena je iz dremeža prenulo saplitanje jezika po ušnoj resici. Otvorio je oči i susreo se s njuškom pudlice boje breskve i njenim oduševljenim pogledom. Repić joj se nemirno klatio levo-desno. Pružio je ruku da je pomazi, a ona se uspravila na zadnje noge i zalajala dok ju je češkao ispod brade. Pokušao je da se pridigne sa klupe na kojoj je ležao. U glavi mu je odjekivalo kao u praznoj konzervi od kojih su sestra i on uz pomoć kanapa pravili telefon. Uže je moralo da bude čvrsto zategnuto kako bi mogli da razaznaju ono što je drugi govorio, mada su se tih letnjih popodneva savršeno razumeli i bez te skalamerije. Sve dok on nije počeo da se zanima za jezike.

Krupni momak u sivoj trenerci i vazdušastim patikama povukao je povodac na izvlačenje i viknuo: „Nadice, k nozi, fuj to.“ Prezrivo je pogledao sredovečnog muškarca rasprostrtog preko drvenih prečaga pitajući se šta u tako rano jutro radi ovaj klovn u parku. Kučence mu je pojurilo u susret i on ga je uzeo u naručje. Otišli su u suprotnom pravcu stazom koja se na tom mestu račvala.

Obren ih je posmatrao s načetim osmehom, pokušavajući da se priseti kako je dospeo ovde. Spustio je pogled naniže i tek tada primetio da na nogama ima dežmekaste crvene lakovane cipele nekoliko brojeva veće. Na sebi je imao karirane vrećaste pantalone s tregerima i košulju predugačkih rukava izbombradovanu cvetićima. Oko vrata mu je bila žuta leptir-mašna sa tufnama. Prošao je rukom kroz kosu. Bila je poput nabujalog busena, kovrdžava kao i dlaka koje je malopre pomilovao.

Svukao je periku s glave i duboko udahnuo.

Mrzeo je klovnove i ništa mu nije bilo smešno u vezi sa njima. Strepeo je od njihovih cvetova iz kojih je prskala voda, ježio se od kobasičastih balona koji su škripali dok su ih savijali, praveći od njih životinje koje nisu nikada ličile na prave. Gubio je vazduh dok je gledao kako se njih nekoliko gura u mali auto. Bili su preglasni, prešareni i zastrašujući. Kada su ih roditelji vodili u cirkus, za vreme trajanja lakrdijaške tačke majka ga je izvodila napolje. Pušila je duvan s mirisom vanile iz tanke lule boje ciklame i razgovorom mu skretala pažnju. Obren bi je obično pitao da mu objasni značenje reči koju je skoro čuo. Ako bi bila neka ružna, tužna ili uznemiravajuća trudila se da ih ublaži za njega. „Smrt? Gde baš to nađe. Smrt je novi početak do kojeg svi stižu, ali se nadaju da će to biti što kasnije.“

Tu igru su nastavili i nakon što je postao lingvista u čijem se umu baškarilo dvanaest što živih što prašnjavih jezika.Nikada nije zaista prebolela to što se preselio tako avionski daleko, u potrazi za poslom koji bi pobudio sve njegove mogućnosti.

Majka je umrla pre četiri dana. Devedeset šest sati mestimičnih sećanja. Poslednji put kada ju je zvao nije htela da razgovara s njim.Video ju je kako odmahuje rukom, nije znala da je kamera uključena dok je sestra pokušavala da joj doda telefon. Bila je bolesna, kašljala je plaćajući pušački dug naizgled bezazlenoj prehladi. Sada je ubeđen da je znala, da nije htela da je vidi takvu pa makar mu ostala dužna značenje reči rastanak.

Počešao se po stomaku. Kostim je bio od sintetike. Što je više zarivao nokte u materijal, to se svrab sve više širio po telu. Na travnjaku ispred sebe ugledao je fluorescentnožutu lopticu. Takvu sličnu progutao je Stanimir, crnosmeđi mešanac, jedini pas kojeg su se ikada usudili da imaju. Ni sa njim nije uspeo da se pozdravi. Majka i sestra su to dugo tajile od njega, sve dok se otac nije izlanuo, neuskađen sa dešavanjima u porodici kako pre, tako i nakon razvoda.

Čim su izašli s groblja, pozdravio se sa ostalima i samo je nastavio da hoda. Isključio je telefon prepustivši se otupelosti da ga vodi. Znao je da neće moći da plače. Bilo bi to suviše lako olakšanje. Tome ga je majka naučila. „Tuga je skupa i nalik otisku prsta, ne možeš kod dvoje ljude pronaći istu.“

Time se vodio i na poslu.

Njegov zadatak u Institutu za istraživanje sećanja bio je da tumači tužne uspomene. Prvo bi ih razložio na osnovne delove, a onda im na osnovu toga dodelio šifru i uvrstio u Klasifikator koji je osmislio kao deo doktorske teze. Jezici koje je poznavao šaputali su mu da se čuva, da seta može lako preći na njega i da bez obzira na to koliko ih dobro poznavao neće ni u jednom od njih pronaći pravu reč koja će tačno opisati žalost. Inat i plata koju su mu ponudili da dovrši posao privremeno su utišali unutrašnje glasove.

Majci nije rekao čime se tačno bavi, ali ona je osećala. Video je to u njenom pogledu kada bi ga, tokom retkih poseta, ćutke pomilovala po glavi i ovlaš opipala omršavelo lice.

Kafana u koju je ušao nije se mnogo razlikovala od groblja. Nekoliko gostiju zurilo je u svoje daljine, prazneći naiskap čašice koje im je konobar ćutke donosio. Obren je seo u ugao pored vrata i naručio duplu. Rupu na stolnjaku ubrzo je prekrio mali metalni poslužavnik sa istim priborom kao kod ostalih kolega u prostoriji. Ispio je providnu tečnost koja mu je oprljila nenaviknuto grlo. Još nije ni uspeo da se povrati, a pred njim je već bila sledeća tura. Vreme je postalo bezukusna žvaka koju nikako nije mogao da ispljune.

Izašao je u mrak, to je zapamtio zbog punog meseca koji ga je sačekao, podsetivši ga na lampu koju mu je majka kupila kada se plašio da spava bez upaljenog svetla. Nju je pored knjiga i odeće poneo sa sobom kada se selio. Još uvek je ne gasi.

Nastavio je da luta ulicama, posmatrajući lica ljuda u trenutku kada bi, prošavši pored šljaštećih izloga, upali u senku. Poznavao je taj grč, pokušavao je da ga dešifruje, strpa ga u tabelu, ali što je više radio na slučajevima, sve je manje imao nade da će u tome i uspeti.

Jezici su bili u pravu.

Ispred ulaza banaka noćili su beskućnici šćućureni sa svojim psima, razumevajući se u bezimenosti. Ono što nije očekivao u ovom bulevaru utrnulosti bila je prodavnica za iznajmljivanje klovnovske opreme koja radi dvadeset četiri časa.

Iza stakla cerila mu se lutka sa perikom duginih boja, obučena u šarenilo.

Ušao je u radnju zatresavši očerupanu gumenu kokošku koja je visila iznad vrata. Dočekala ga je devojka u sivom poslovnom kostimu, sa oznakom firme na reveru, kose zašešljane u punđu, našminkana da izgleda kao da nije.

„Dobro veče, izvolite“, rekla je ljubazno.

„Dobro veče, hteo bih da probam onaj kostim iz izloga.“

„Jeste li sigurni, za početnike preporučujem nešto jednostavnije, komotnije, kako bi se navikli na ulogu.“

„Otkud znate da sam početnik?“

„Iskustvo, gospodine. Ovde dolaze samo oni koje muka natera, a vaša se vidi u načinu na koji stežete levu šaku u pesnicu. To je znak da vam je kostim neophodan. Znate, klovnovi najbolje lažu.“

„Sebe ili druge?“

„To je pitanje ličnog izbora, mi ne ulazimo u to, jedino je bitno da se prevari tuga. Videćete da ćete se osećati bolje.“

„Ali ja ne podnosim pajace…“

„Znam.“

Devojka se sagnu ispod radnog dela i izvuče pantalone s tregerima i košulju s cvetićima uvijene u naftalin i zaštitnu plastiku.

„Imate mnogo posla?“, pitao ju je Obren dok mu je pružala odeću.

„Nemate pojma koliko, zato i radimo kao dragstor.“

„Gde mogu da se presvučem?“

„Evo tu iza je kabina“, pokazala mu je na zadnji deo prostorije. „Inače, imate sreće, ovog meseca imamo posebnu ponudu. Uz iznajmljen kostim dobijate i besplatno šminkanje, možete sami da odaberete masku.“

Obren je ušao ušao u prostor s ogledalom, navukao zastor i krenuo da skida odeću.

To je bilo poslednje čega se sećao.

I dalje je sedeo na klupi, posmatrajući izukrštane stazice koje su presecale travnjak oivičen hrastovima i kestenjem. Retki šetači pogledali bi ga na trenutak i nastavljali dalje. Usta su mu bila suva. Oblizao je usne.

Prodavačica ga je slagala. Bio je isto prazan kao i juče.

Hvala bogu što protokoli na poslu zabranjuju da analiziramo sami sebe. Nema šanse da bih uspeo da pravilno odredim u koju grupu da svrstam ovo što osećam. Nastao bi haos.

Proverio je džepove, ali novčanika nije bilo.

Da me sada legitimišu mogao bih da budem bilo ko, ili niko, mala je razlika.

„Jednom ćeš tako i glavu zaboraviti“, govorila mu je majka.

Obren se napeo, pokušavajući da se seti boje njenog glasa.

Kada mu je sestra javila da je pronašla majku zgrčenu na podu dnevne sobe, prvo što je pomislio bilo je da li ju je bolelo kada je pala. Pričala je o lekarima, dijagnozama, uzrocima i posledicama, običajima i poslednjim rečima. Jedino o čemu je on mogao da misli bio je buldožer konačnosti. Kroz glavu su mu proletale misli šta sve više neće moći da radi s majkom, šta je odlagao, a hteo je i za šta više neće biti prilike. Brana je popustila i on se od potopa sakrio među jezike. Bežao je iz jednog u drugi čim bi osetio da mu odbrana popušta ne želeći da do kraja shvati ono što oseća.

Konačno je zaista mogao da razume posao kojim se bavio i znao je da mora da doda još jednu kategoriju u svoju sistematizaciju.

Ustao je sa klupe i umalo se nije sapleo. Izuo je cipele i bos krenuo najbližim puteljkom pokušavajući da se seti kako najbrže da stigne do prodavnice.

U glavi je počelo da mu sviće ali je i dalje bilo tmurno. Prijelo mu se nešto slatko.

Dok je hodao začuo je lavež. Osvrnuo se, ali nijednog psa nije bilo na vidiku.

Produžio je dalje, a onda je iznenada stao i spustio se na kolena.

Svuda oko sebe osećao je miris vanile.

Arlekin, tutnjalo mu je kroz um u dvanaest pravaca.

Bio je na čistini.


Aleksandar Petrović. 45. Beograđanin. Objavljene knjige Beogradska knjiga mrtvih (Periskop 2015) i Kolaž za dvoje(Čekić, 2010), roman Zamak  će biti objavljen u februaru 2019. Dramska minijatura Voz za Edenvil (po motivima iz romana „Zamak“) osvojila je prvu nagradu na konkursu Radio televizije Srbije za 2017/2018. Priča Lutke uvrštena je u zbornik priča fantastike Svetovi u nama  Udruženja nezavisnih pisaca. Tri kratke priče na engleskom jeziku EcounterForeigners The Smile uvrštene su u zbornik takmičenja Once upon the Balkans udruženja The Balkan Writers Project, a priča The Smile je ušla u finale i po njoj je urađen kratki film. Priča Jutarnja kafa uvrštena u zbornik Festivala kratke forme Potpis u organizaciji Kulturnog centra iz Apatina (septembar 2017). Priča Klikeri uvrštena u zbornik Putovanja nakraj noći udruženja Oksimoron. Priča Kiša uvrštena u WH Fanzin kratke priče na West Herzegovina festivalu No 15. Priča Oil rig objavljena na engleskom u okviru projekta The Balkan Writers Project. Priča “Potonuće” uvrštena u zbirku priča “Rečna kraljica, River Queen” u izdanju Narodne biblioteke “Ilija M. Petrović” iz Požarevca (2016). Priča Koverat uvrštena u zbornik udruženja Oksimoroninspiran Kamijevim Strancem, 2015. Priča Bušotina objavljena u 16 broju časopisa za fantastiku UBIQ, 2015,  priča Jutarnja kafa u broju 17 (mart 2016). Esej Preobražaj uvršten u zbornik radova Preobražajiudruženja Oksimoron 2014. Pohvala žirija za priču Kada pomislim na smeh na XXIII svetosavskom književnom konkursuKnjaževac 2014. Objavljene priče u antologijama Najkraće priče 2002U priči i okolo, Najkraće priče 2003. i Najkraće priče 2004, u časopisu Akt 2007. god. Piše kolumnu za portal Black Sheep. Predavač na kursu kreativnog pisanja A+ (od aprila 2018). Predavač na kursu pisanja kriminalističkog romana (februar-mart 2017) u okviru udruženja “Baza Crna Ovca”. Pogledajte više na sajtu ovog autora.


Ovaj tekst je objavljen u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.

Related posts

Sara Kopeczky Bajić, Granica

Želimir Periš – Mila

Libartes

Berislav Blagojević – Novogodišnja noć u Montebelu

Libartes