Mit o Smeću
Piše: Antej Jelenić
Svemir je pošten kao priroda. Najmanja i najveća životinja jednako su brze, ali čovjek želi ostvariti prednost i zbog toga pati. On želi očuvati stanje duha, zdravlje, prijateljstvo ili imovinu pa bezbrojnim bićima i istinama ne dopušta da dođu do riječi. Raznolikost prirode istine moguća je zbog riskantnog poštovanja među svim spolovima/svemirima/vrstama. Takva suradnja suvremenom čovjeku je nepodnošljiva jer izgleda nemoguća. On stoga kolonizira, briše, histerizira, bježi.
Moramo se suočiti s devastacijom. U svojoj paničnoj potrazi za “udobnom slobodom” čovjek je izbrisao nepojmljiv broj životinjskih i biljnih vrsta te prijeti totalnim uništenjem planeta. Njegova potraga je, unatoč zločinu, i dalje plemenita, jer postoji želja za komunikacijom. Zemlja je presvučena optičkim kablovima, neuronska mreža interneta razvučena je do granica pucanja. Tranzitni putevi, droge, istraživanja seksualnosti, društvene mreže, komunikacijski i parlamentarni kaos, znakovi su iznimne želje za slobodom, ali i velike gluposti.
Veliki akcelerator u Zernu znak je da smo izgradili unutrašnji akcelerator – da smo postali kiborzi koji danonoćno istražuju (ne)ljudska stanja, sudare shvaćanja i stupnjeve elastičnosti svijesti. Rastavljamo se i ponovno sastavljamo, pri čemu ostaju krhotine. Pri svakom novom sastavljanju višak je sve veći. Izgleda kao da pokušavamo hakirati softver života, amputirati tijelo koristeći brutalne alate. Doživljaj je privlačan. Otkrivamo nove talente zvijeri. Učimo o sebi i tijelu promjene.
ALI – sva iskustva prijelaznog razdoblja koja nismo uspjeli međusobno podijeliti, pretvoriti u novo biće, izazov ili umjetnički rad, materijaliziraju se u smeće.
Smeće je posljednji oblik ljudskog izražavanja. Ono nas neumorno podsjeća na zanemarene jezike, hijerarhiju kukavičluka, prioritete oka, na sve odbačeno koje svojim volumenom višestruko nadmašuje ono što smatramo korisnim.
Nije teško pronaći direktnu vezu s aktualnim političkim modelom. Smeće je proporcionalno koncentraciji moći. Sva bića koja su u političkom smislu proglašena “suvišnima” i “nevažnima”, sve što je ušutkano i ubijeno, vraća se kao tsunami otpada, samoorganizira se u plutajući kontinent smrada, zalazi u moždane vijuge kao inteligentna mikroplastika. Smeće je najnoviji medij, a forenzika smeća je znanost o ubijenim idejama koje odbijaju umrijeti. Krist je smeće, komunizam je smeće, liberalizam je smeće, tehnoznanost polako postaje smeće, naši snovi su davno postali smeće. Smeće je ono što ujedinjuje sve ljude i mrvi sve granice. Psihološkim smećem su punjeni naši jastuci. U smeću se krije rebus dosade i formula novog čovjeka. Smeće je spomenik neodlučnosti nastao iz napuhane odlučnosti vođa. Neodlučnost treba izdržati. Smeće treba o-živjeti, spaliti strpljenjem, osvijetliti art blicevima, pretvoriti u pobjedu koja nas ne zanima.
Potrebno je razvijati poetske instinkte, ulagati sav emotivni BDP u tehnologiju izražavanja i osluškivanja. Ne samo da bismo uspjeli drugome reći tko smo, nego i zbog razvoja osjetila koja vide procjep mogućnosti. Što je situacija gora, to su nam oštrije oči i pitanja.
Umjetnost je rubno mjesto na kojem se okuplja društveni otpad. Kakve radove možemo imati? Možemo li se ugledati na Crnu Travu – Superkorov koji svoje postojanje organizira u odnosu s najgorim aktualnim herbicidima. Njegova moć je u moći transformacije. On se hrani iz smočnice zločina prema prema prirodi. Pretvara otrov u otpor. Možda se možemo ugledati na supergamad od koje zaziru čak i najbjedniji. Ona živi na mjestima najveće ljudske sramote. Ona ugrožava ugodnu sjetvu demokracije, otporna je na crkvene pesticide, izmiče gramatičkoj policiji, potiče na sjetu najuže bankarske krugove, neunovčiva je, neosjetljiva na sapunicu sentimenta i maglu ideologije.
Supersmeće je biće simbioze i poezije, nove mitologije koja se odvija na rastućem deponiju bića, ideja i instinkta. Nas koji ne pripadamo niti jednoj klasi i ne upadamo u niti jednu reciklažnu opciju sve je više. Superpeder, hyperlezba, nadčovjek, unterkind i sva druga bića koja se vitalno gibaju psihološkom kanalizacijom zapadne civilizacije najavljuju kraj predaha. Ono što nam se činilo kao era konflikta, grabeži, nasilja i umirujuće zbrke zapravo je bio tek blagdan svete Dosade u odnosu na ono što dolazi. Smeće je rastuća internacionala, odjeb fašizmu čistoće, maslačak u glasačkoj kutiji. Smeće je promjena koju nije moguće odgoditi. Smeće je kraj nježnosti i početak ljubavi.
Antej Jelenić (1983), završio gimnaziju i diplomirao na fakultetu elektrotehnike u Splitu. Piše poeziju i kratke priče, a ponekad i društveno-političke eseje. Organizira i sudjeluje na manifestaciji konceptualne umjetnosti Adria Art Annale u sklopu istoimene udruge. Zanimljiva je i “Mreža solidarnosti” – umjetničko-politički projekt s radnicima nekoliko tvornica pred bankrotom na širem području Splita (2012.-2014.) koji je predstavljen na bienalu mladih u Anconi (youtube). Početkom 2020. izlazi mu i prva zbirka poezije “Stalak za svijet”
Ovaj članak je objavljen u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Reč i misao.