NI JEDNA RUŽA NIJE RUŽNA
Živjela davno jednom jedna mala crvena ruža koja je mislila da je ružna.
Sve druge ruže gledala je naša mala crvena ruža preko ograde svog sićušnog vrta ispod prozora kućice u kojoj je živjela djevojčica Kaja sa svojom majkom Finom. Čitala je mala crvena ruža na listovima kupusa velike priče o tim ljepoticama koje osvajaju najveće nagrade za ljepotu i modu: „Engleske ruže prvakinje svijeta!“ „Majske žute ruže iz Francuske izložene u galerijama svih zemalja!“ „Bijele ruže uz Japana osvojile srca svih vrtlara na Sajmu cvijeća!“
A zamislite samo: ta mala crvena ruža koja je mislila da je ružna znala je čitati! Bila je to u stvari jedna jako načitana i jako pametna mala crvena ruža – njoj je njena mama, obična prigradska ruža, đulbešećerka, pričala priče o velikom, šarenom i divnom svijetu izvan malog vrta u kojoj su one rasle, o raznoraznom cvijeću koje svugdje na svijetu raste, o nekim cvjetovima iz dalekih dalekih krajeva koji su dobri i lijepi nisu ruže, o susretima s drugim cvijećem iz maloga vrta koje je dobro, drago i pametno jer su ga s ljubavlju zasadile i uzgajale ruke dobre Kajine bake… Majka ruža učila je svoju malu crvenu ružu slovima, učila je brojkama i ljubavi prema svim stvorenjima na svijetu bez obzira na oblik, boju, veličinu, porijeklo i bogatstvo.
Gledala je mala crvena ruža kako se u drugim vrtovima iza ograde po prelijepim velikim vrtovima šepure ruže bogatih ljudi u susjedstvu. Bile su te ruže od nje mnogo veće i više, razvijenije, jarkijih boja i većih trnova za odbranu… Pa je zato mislila da su sve one ljepše, bolje i važnije od nje, koja je narasla nekako mala, sićušna, sasvim slučajno u malom vrtu pod prozorom djevojčice iz predgrađa velikog grada… Zato je zaključila mala crvena ruža da je ružna, da je drugačija, da je niko ne vidi, da je nevažna i da je nikad niko neće trebati.
Maj je prošao, stigli su topli dani ranog ljeta… Sve su ruže velikog grada Z. bile u svom punom sjaju. Grad Z. je blistao od ljepote svojih ruža, mirisao na ruže svih boja i vrsta. Stanovnici su obilazili ruže, mazili ih i pazili, zalijevali, slikali ih slikari, fotografisali se s njima djeca i roditelji, opisivali ih pjesnici, a novinari pisali o gradu Z. koji nikada nije bio ljepši jer su baš ove godine ruže sasvim pošandrcale od ljepote! Kao i obično, tone ruža potrošene su da se napravi ružino ulje, najčuveniji ružini parfemi, pa slatko od ruža, pa sokovi od ružinih latica, pa knjige o ružama…
Samo je mala crvena ruža koja je mislila da je ružna šutila pod prozorom u malom zapuštenom vrtu gdje su živjele mala djevojčica Kaja i njena mama Fina.
Pa je i ljeto prošlo… Stigla je rana jesen, s kišama, sa hladnijim danima i velikim prehladama, gripom, upalama, opadanjem lišća i zrelih plodova.
Prelijepe ruže počele su gubiti svoj kraljevski sjaj: latice su im se počele sušiti i opadati. Umorile su se sve ruže, htjele su već poći na odmor i rekle su:
– Eto, mi smo svoj posao uradile. Bile smo cijelo proljeće i ljeto lijepe, zanosne, divne, sad valja malo odmoriti i zaspati do sljedećeg maja. Sve za ljepotu! Doviđenja…
Mala crvena ruža koja je mislila da je ružna u svemu tome nije učestvovala. Niti je uživala u svim tim dešavanjima i uzbuđenjima oko najljepših, najmirisnijih, najskupljih ruža za koje su se svi otimali i svi davali velike pare… Jer iznenada je saznala vijest da se njena djevojčica Kaja iza prozora sobe u kućici razboljela od vrlo neobične i rijetke bolesti – nije, naime, mogla osjetiti ni jedan miris na svijetu! Sve joj je mirisalo na ništa, to jest ništa joj nije mirisalo!
Majka je djevojčici dovela doktora. Doktor Sveznalica djevojčici je pregledao nosić: sladak, fin, prćast, ali – ne radi!
– Samo opojan i jak miris iz prirode možda bi pomogao ovom nosiću da se probudi! Propisujem lijek: miris opojne bugarske ruže unositi u organizam pet puta dnevno, tri mjeseca, i vježbati nos: udah-izdah, udah-izdah, sve dok nosić ne proradi i dok miris ruže ne dođe do samog srca!
Eh, lako je to reći… ali gdje naći novac? Gdje kupiti bugarsku ružu, najskuplju? Pa majka ni za godinu dana teškog posla po tuđim kućama ne može zaraditi te silne pare koje trebaju za ovu terapiju! Osim toga, uskoro stižu i prvi zimski dani – ruže su se povukle u svoju samoću, spavaju, prestale su mirisati, zatvorile su svoje male raskošne mirisne radnje, a naročito one iz Bugarske, posebne ruže upakovane u skupocjenu bočicu parfema, eh…. Nemoguće!
Žalila se mama Fina naglas doktoru, a sve je to slušala mala crvena ruža koja je mislila da je ružna kroz odškrinut prozor sobe u kojoj je boravila djevojčica Kaja… I, naravno, pošto je bila jako pametna i znala je misliti svojom malom crvenom glavicom, shvatila je šta treba uraditi da bi pomogla svojoj djevojčici Kaji…
Ujutro je granulo blago jesenje sunce. Negdje oko devet majka djevojčice Kaje širom je otvorila prozor sobe u kojoj je ležala djevojčica, tužna što njena mala kćer ne može osjetiti miris jutarnjeg čaja i toplog kruha s maslacem, pa je rekla:
– Hajde, dušo Kajo, izađi na prozor da probaš osjetiti kako miriše jutro!“
Na to se mala crvena ruža koja je mislila da je ružna protegnula, najviše što je mogla, takoreći narasla i opružila se kao kakva puzavica da bi dosegnula otvoreni Kajin prozor. Uspjela je da se popne taman do prozorskog okvira kad je djevojčica promolila glavu. U tom trenu mala crvena glavice male crvene ruže koja je mislila da je ružna otvorila je sve svoje listove, raširila ih kao male zastave, takoreći narasla pretvorivši se u najdivniju crvenu ružu na svijetu! I onda je pustila miris – nikada ni jedna ruža na svijetu nije mirisala kao ta kćer đulbešećer ruže iz običnog prigradskog vrta u gradu Z! To je bio miris koji zanosi i liječi! To je bio miris koji liječi!
Djevojčica je udahnula je duboko duboko taj blagi jesenji zrak prepun mirisa najmirisnije ruže iz svoga vrta, pa je opet udahnula, pa opet udahnula, ne vjerujući vlastitom nosu, pa opet udahnula duboko – i ta je ružin miris stigao je do njenog malog dobrog srca!
– Mama, mamice, dođi, ja osjetim miris! Osjetim kako miriše ruža ispod našeg prozora, ah kako miriše, do srca mi je došao njen miris!
Mama je sva sretna uletjela u sobu, zagrlila djevojčicu, sagnula glavu do njene i onda su obje zajedno još sto puta udahnule miris najdivnije crvene ruže, koja je u stvari bila ona mala crvena ruža koja je mislila da je ružna sve do trenutka kad je shvatila da je ljepša od svih!
A mala ruža bila je sretna! I od te sreće bivala je sve ljepša!
Jer svaka ruža lijepa je na svoj način. Ne mora biti skupa, njegovana, bogata, mažena i pažena da bi bila lijepa i da bi mirisala ljekovito i zanosno.
Treba samo da bude mudra i da ima svoju djevojčicu kojoj će zamirisati onda kada bude potrebno.
FERIDA DURAKOVIĆ (1957) Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prvu zbirku poezije Bal po maskama objavila 1977. i za nju dobila Nagradu Književne omladine BiH i Nagradu Svjetlosti za najbolju prvu knjigu mladog autora. Objavila 17 knjiga poezije, proze, književnosti za djecu, prevoda s engleskog i kolumni, između ostalih knjige poezije Mala noćna svjetiljka, Oči koje me gledaju, Srce tame, Pohvala drvetu, Kao kiša u japanskim filmovima. Objavila knjigu kolumni i eseja Pokret otpora 2013. Piše i knjige za djecu: Još jedna bajka o ruži, Mikijeva i Amilina abeceda, Vjetrov prijatelj, Mrak čudak. Objavila knjige izabranih pjesama u Bugarskoj (Dolga e nošta), Italiji (Si paga con la vita), SAD (Heart of Dakness) i Poljskoj (Serce ciemnošci). Dobila nagradu Fund for Free Expression USA 1993, Nagradu Vasyl Stus Freedom-to-Write PEN New England, SAD 1999, Nagradu BH Radija 1 za najbolju anonimnu radio-igru 2015, te Nagradu za najbolju priču za djecu manifestacije Ćopićevim stazama djetinjstva 2018. Nominirana za nagradu Astrid Lindgren za knjigu Amilina i Mikijeva abeceda 2012. Radila kao profesorica maternjeg jezika, urednica, lektorica, a kao izvršna direktorica PEN Centra BiH od 1992. do 2013. godine, kad je umirovljena prije vremena. Živi s mužem, kćerkom i mačkama u Sarajevu.
Ovaj članak je objavljen u junu 2020, u okviru temata Borbeni Libartes.
Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Proza.