Izgubljena duša
Nije više želio svoju dušu
posegao je u utrobu i izvadio ju
stavio ju u limeni lončić za kavu
spremio ga ispod sudopera
Otada zameo mu se trag,
lutao je desetljećima,
dok je šetao smaragdno zelenim tundrama
u crnoj kožnoj jakni, svijetloplavim trapericama,
sivkasto nebo se crvenilo izjutra
a večernje zvijezde sijale svjetlo
prolazio je selima,
o njemu šaputalo se
“Ovaj je svoju dušu prodao
bezdušan je poput crnog pseta”
Pa još sam ju i prodati mogao
za deset ili petnaest dolara,
toliko sam za nju mogao dobiti!
Jednoga bijelog jutra
dok je šetao zagasito crvenim tundrama
razbojnik je provalio u njegovu kuću
raskomotio se, stao si praviti kavu
natočio vodu u lončić
stavio ga na vatru
Duša je počela ključati
dok je šetao ledeno plavim tundrama
ispljunuo je krv
zatim iz njega je počela liptati
kleknuo je na koljena
prstima svojom krvlju
stihove na ledu napisao
krv sve brže iz njega tekla je
sve dok se nije srušio
blijed poput bijelog pseta
krvavi stihovi su ležali
pored njegova tijela
Mladić je na nj naišao
fotografirao prizor i rekao:
Ecce homo!
Pad
Izradili smo brončani top
veličajan kao Notre-Dame
On može uništiti Sunce
David i Tezej
leže u masovnoj grobnici
na Verdunskom polju
S njima leži Cavalcanti
raskomadan
s crvenim rupcem u ustima
Plavokosa Meduza
Gorgona s kojom se gledam oči u oči
blago se smiješi, stidljivo joj lice,
Namjesto kose nisu crne zmije,
kosa joj je spletena u mirijadu pletenica,
pozlaćene snopove žita.
Kletva s nje je pala,
kosa joj je nanovo zlatna,
Pogled joj nije ispunjen mržnjom,
već blagošću proljetnog jutra.
Njen pogled svejedno ledi,
okamenjuje,
Dok promatram njen mio smješak,
sav gnjev u meni se topi,
poput leda na proljetnom Suncu.
Namjesto kose nisu crne zmije,
kosa joj je spletena u mirijadu pletenica,
pozlaćene snopove žita,
Ona zaleđuje svojom dobrotom
Psalam 2
Kristovo zlatno oko pogledalo je prema nebu,
dok su mu olovne kapi kiše udarale u lice,
Najmiliji mu je učenik, krvareći iz tijela bez rane,
pretkazao ratove ondje gdje nema krvi.
Muhe grizu ranu Kristovu,
stražar je jednu uhvatio, zgnječio ju prstima.
Bijela zmija Kristu se omotala oko noge,
sikćući pretkazivala kraj Abšalomovog pokoljenja,
iz Kristove rane rastao je žuti cvijet
Njegovo zlatno oko pogledalo je prema nebu,
prekriveno cvjetovima maka.
Pustinjak uzdahnuo je
primio žuti cvijet Narcisa
crnim nožem odsjekao peteljku
—
Sirovo sunce ga je obasjalo
on oslijepio je od blještavila
uspeo se u grobnicu
čvrsto je držao cvijet u ruci
Njegov glas odjeknuo je pustinjom
Satovi, satovi!
Mehanička opruga pokreće tijelo, srce koje pumpa krv
voljni dio duše pogonjen je zupčanicima, koji se gibaju u krug
u krug… U kojem smjeru opruga pumpa svoju krv…?
Neprestano naprijed,
neprestano naprijed.
Balansni kotačić oscilira poput Fortune,
sa uvijek istim ishodom – avant!
„Dosta!” – usklikne duša, opruga ne staje, kotačić se okreće
udovi ne slušaju dušu, sami se kreću, i dalje naprijed,
uvijek naprijed
Hrvoje Galić rođen je 7. siječnja 1993. godine u Zagrebu. Magistrirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti 2018. godine.
Njegova konstatna preokupacija je je sveobuhvatno sagledavanje društvenih transformacija kroz prizmu umjetničkih djela. Uvjerenja je da putem kritičke analize umjetnosti u njenom povijesnom i društvenom kontekstu možemo zahvatiti duh konkretnog vremena, a i saznati nešto o nama samima.
Tijekom studentskih dana, pisao je radove o filmu za portal Taste of Cinema, a shvaća ih kao svojevrsne etide. Nakon završetka fakulteta preveo je knjigu Politics, a napisao je i nekoliko desetaka radova za svoj osobni blog Vigour of Film Lines. U samom naslovu bloga vidljivo je da film promatra kao polemički tekst koji može zavidnom snagom prodrijeti u društveni svijet i uzdrmati nas do temelja.
Zadnjih nekoliko godina radi na zbirci poezije, stvarajući tempom lento, jer kako bi rekao veliki Leonard Cohen I’ve always liked it slow/ slow is in my blood.
Ovaj članak je objavljen u junu 2020, u okviru temata Borbeni Libartes.
Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Poezija.