Ruke su mi hladne, teške, gotovo kao tuđe, i nemiran, ni sam ne znajući zašto i previše se trudeći da to otkrijem, kad bih prošao njima kroz kosu kao da me doticala sama smrt.
Nepoznate su mi moje ruke, neshvatljive i svaki njihov pokret trzao bi u meni oprez, jer sam se bojao da se nešto nepoznato u njima pobunilo protiv mene. Bojao sam se da je neki moj čin, kojem nisam pridavao previše važnosti a uvrijedio je moje ruke, razljutio moje strankinje i da one sad vrebaju svaki trenutak moje nepažnje da bi me zaskočile i dale oduška svojemu bijesu.
Činilo mi se glupim brižno promatrati svoje ruke samim tim što bi to bilo glupo i nekom slučajnom promatraču ove monodrame koja se odvijala na sceni u kutu male kavane. Znao sam da su još uvijek vezane uz mene i da ne mogu samo tako odšetati i opaliti pljusku nekom divu na trgu i onda uperiti prstom u mene okrivljujući me za to njegovo poniženje.
Iako teško prinoseći ustima šalicu kave koja mi je sve manje godila i iako s naporom pripaljujući cigaretu koja kao da je bježala od slabog plamena šibice, vjerovao sam kako je moj um dovoljno snažan da pokori svoje dvije sluge. No, uzalud. Novine koje sam listao, ne baš s nekim naročitim zanimanjem sve su se više tresle i služile kao glas mojim rukama, glas koji kao da čita proglas o raskidu svih veza među nama.
Nespretno plativši namrgođenom konobaru (i ovog puta su se ruke pobunile, pa mi je ispalo nešto sitnog novca), izašao sam na trg u nadi da ću promatrajući mnoštvo okupljeno oko promrzlog pantomimičara zaboraviti na bijesni rat kojeg su započele moje ruke protiv mene.
Namjerno sam ostavio novine na stolu plašeći se njih kao oružja mojih ruku kojim bi me podsjećale da sve manje vladam njima. Oglušio sam se i na mrzovoljno dozivanje konobara koji se pretvarao da želi vratiti mi novine.
Krenuo sam dalje, u potragu za nečim što bi obuzelo moje misli i donijelo mi zaborav na samo meni vidljiv sukob. Ugurao sam ruke u tamu, u džepove, misleći kako će usnuti, kako će im nestati zraka i sam Bog zna što sve ne, samo da odagnam prokletu misao da moje ruke nisu više moje i da igraju neku igru protiv mene.
Možda je bilo malo sebično i presmiono od mene što sam se smatrao njihovim gospodarom, no ako to i jesam činio, mislim da sam bio dobar gospodar. Nisam puno tražio. Nisam zahtijevao da dosegnu neke daleke i nemoguće svjetove niti sam tražio da miluju neka strana, ružna bića. Nisam ih mučio, izgladnjivao. Redovno sam ih umivao, nekad pomno nekad manje brižno, ali nikad nisam mislio da sam ih uvrijedio.
Često su bile besposlene, bezidejne, umrtvljene mojom dosadom, rijetko sklopljene u molitvu i zanesene u traženju nečeg lijepog. Znao sam ih prisiljavati da glade moju neurednu bradu ili da uživaju dim cigareta, koji je ponekad i meni bio mrzak, nikad ne sluteći da bi se mogle naći uvrijeđenima što obavljaju tako neslavne poslove.
Ni u tamnici mojih džepova nisu našle mir. Šetajući nepoznatom ulicom, misleći da se u stranim licima i nepoznatim kućama krije barem trunka zaborava na tajni rat, nisam mogao prestati misliti o pobunjenicima. Počeo je nemir u mojim džepovima. Jedna je gužvala malo novca što mi je ostalo, a druga se trudila zgužvati neku adresu koju je nekad sama pisala. Kao utopljenici koji bi za malo zraka dali svu prošlost, i one su divljale sigurno proklinjući onoga koji ih nosi.
Rat još uvijek nije prestao. Još traje i moje je pero začuđeno neodlučnošću moje ruke dok pišem, a nikad se nisam bojao pisane riječi.
Prestrašio sam se kad ugledao poznanika kako ide u susret meni. Znao sam da mu moram pružiti ruku jer se nismo već dugo vidjeli. Pomislio sam da bi mogao primijetiti kako se nešto čudno događa s mojim rukama. Zato sam nekoliko koraka prije susreta izvadio ruke iz džepova i pomno ih razgledao tražeći neki vidljivi znak na njima koji bi mogao otkriti njihovu ljutnju na mene. Bile su prazne, bez tragova, i baš kad sam pomislio kriknuti od sreće, glas mog poznanika dozvao me u zbilju.
Nevoljko sam mu pružio ruku, jer sam pomislio da mi je nešto na rukama promaklo, pa me upitao je li se što dogodilo sa mnom u vremenu dok se nismo vidjeli. Odgovorio sam da je sve u redu i da se samo žurim na već dogovoreni sastanak i da dovoljno kasnim da bi onaj s kime se sastajem mogao pomisliti kako neću doći.
To njemu nije bilo dovoljno, a i samom meni se učinilo glupim što sam izmislio takvo nešto. Njegovo novo pitanje nisam ni čuo jer sam se već okrenuo, bezobrazno, kao netko tko se uistinu žuri.
Loveći sam svoje korake, pomislio sam da me upitao što se to događa mojim rukama, pa sam ih opet skrio u džepove uvjeren da svi vide moju sramotu… Kad sam nakon dugog lutanja klonuo na postelju, legavši tako neudobno kao da ležim na kakvu kamenju samo da bih mogao ruke staviti pod jastuk, ni u snu nisam mogao odagnati misli na ruke. Sanjao sam kako se od moga tijela odvajaju ruke rastući u dva velika ratnika u oklopima i s velikim sabljama gladnim mojeg vrata.
Želio sam se braniti, a nisam mogao staviti ruke ispred sebe niti sam imao koga dozvati. Kao tuđe, došle su do moga vrata, obuhvatile ga i pustile svoj bijes da se grči u prstima i krade mi zrak. Bol se pretvorila u nešto opipljivo ali nevidljivo. Krik je postao želja, a znoj moj jedini glas kojeg nitko nije čuo.
Probudio sam se ni sam ne znajući budim li se u snu ili sam napokon stigao u zbilju. Pogledao sam ruke. Ništa posebno. Bile su kao i uvijek moje ruke s ponekim ožiljkom za dugo sjećanje. I ništa više. Umio sam se. Ruke se nisu bunile. Prošao sam prstima kroz kosu… Ništa… Dotaknuo sam bradu, pripalio cigaretu… Ništa…
Otvorio sam prozorske kapke i vidio da je rano. Na ulicama su bili samo oni koji su se vraćali s noćnih smjena i ludih zabava. Pogledao sam na sat. Zbilja je rano. Nisam mogao biti u kavani, šetati se ulicama i sresti svojeg poznanika. Zavirio sam u ormar i vidio da je moja odjeća netaknuta od jučer. Sve to je mogao biti samo san. San u kojem sam ratovao protiv svojih ruku i u kojem sam sanjao da sanjam.
Zahvalio sam Bogu da je tako, obukao se i odlučio zaboraviti na čudni san uz kavu koju sam uvijek pio za svojim stolom u kavani. Kupio sam i novine da bih ubrzao zaborav. Sjeo sam, dozvao konobara i počeo listati novine koje su se počele lagano tresti, pa sve jače, pa prestanu, pa opet… Nasmijao sam se, ostavio novine i pripalio cigaretu koja je na tren pobjegla od plamena umorne šibice. Otpuhnu dim i prinio ustima šalicu kave koja se počela tresti i koja me podsjetila na moj san. Na san ili zbilju-zaista nisam znao. Prestrašen znakovima rata, dozvao sam konobara, platio kavu, ispustio nekoliko sitnih novčića na pod i zaboravivši novine pobjegao na trg.
Berislav Jurič je rođen 1980. godine u Tomislavgradu. Živi i radi u Mostaru. Piše poeziju i prozu. Dobitnik je prve nagrade za ciklus pjesama Šimićevih susreta 1998. i 2006. godine. Nagrađen je i za najbolji tekst objavljen u studentskom listu Sveučilišta u Mostaru Opomena (priča Ruke). Bio osnivač i urednik gimnazijskog časopisa Marul, urednik u studentskom listu Opomena te novinar mostarskog Dnevnog lista, portala Pincom.info, Monet.ba te portala e-Balkan.net. Danas radi kao novinar i urednik Internet portala Bitno.ba. Objavljivao u Našim ognjištima, Albumu, Osvitu, Opomeni, Liparu (Srbija), Motrištima, Mogućnostima, na Internetu te u dvojezičnom hrvatsko-slovenskom zborniku. Bio uvršten kao autor pjesme tjedna Jutra poezije (Zagreb).