D
Tvoja je glava korijen u pijesku
Iz kog rastu razorne niti ljudskih vjerovanja.
Tvoja djeca pomahnitalo trče za nogavicom svoga oca.
Spas je u stisku tkanine koja se vuče po podu.
Krevet je oduvijek bio savršen lijes za tvoje umorno tijelo.
„Ti si majka, Dora, kako možeš biti nesretna“,
Rekli su ti dok si strugala boju sa zidova
I bježala od zvukova života u vlastitoj kući.
Zašto si u ručak stavila lovorov list
Koji poput tvojih nemira besciljno pliva u tanjuru?
Bijeg nije rješenje, to si saznala ujutro
Kad su te s povezima na rukama doveli na kliniku.
Šapati miluju ožiljke nesretno živog tijela,
Tvoje je meso dom razrokih demona
Koji ljušte svoje krljušti u praznim odajama tvoje glave,
Ne smiješ plakati da ne bi brže zaplivali kroz tebe.
Prije nego sam te upoznala mislila sam
Da je najveća nepravda nekom oduzeti pravo na sreću.
A onda sam, gledajući tvoje tijelo zamotano prazninom i osmijesima,
Shvatila da je pravo na nesreću jednako važno.
K
Plamen u grlu, sunce među rebrima. Dan teče kroz žigove straha.
Ogledala su neprijatelji koji drsko napadaju iz zidova.
„Katja, tvoji rubovi nisu dovoljno oštri.“
„Tim oblim rubovima nikad nećeš probosti našu utrobu“, govore.
Ogledala kidaju papirnati omot tvog tijela. Žvaću napuklu kožu.
Na stolu su ubuđale mrvice kruha već umorne od čekanja.
Titraj tvojih nogu na parketu doziva marš pobješnjele vojske.
Slab je. Kosom čistiš krvave rane. Očima kljucaš mrvice.
Plaši te pomisao da izađeš na vjetar. Kriješ se pod krevetom.
Drhtavi koraci odzvanjaju ulicom. Ljudi te plaše. Plašiš ih.
„Kao kostur“, govore ti iza tankih leđa. Bodu te noktima srama.
Reci im, Katja, gdje tvoji neprijatelji spavaju.
„U mojoj sobi. U mojoj glavi“, rekla si onog dana kad su te pronašli na ulici.
Oštra si. Rebrima režeš sunčeve zrake zbijene unutar tebe.
Ljudi ponekad umiru zbog onog što im je u glavi.
„Život teče kroz žigove straha“, rekao ti je liječnik u sobi bez ogledala.
N
Njegove ruke smrvljene u vodi. Šuma. „Tvoje noge su šuma“, rekao je.
Ne podnosi vruće dane unutar tvojih butina. Smjena godišnjih doba je smrt.
Veneš. Opadaš. Raspadaš se. On gazi po krhkosti bitka. Hladno je unutar tebe.
Njegovi brkovi vole zimu. Kad se sklupčaš u udobnost posteljine.
„Kako možeš biti tako hladna“, rekao je. „Volim kad si tako hladna“, rekao je.
Gmižeš jezikom po usnama. Mraz. Bode stijenku tvojih usta. Hladno je.
„Kako možeš biti tako hladna“,rekao je. „Volim kad si tako hladna“, rekao je opet.
Osipaš se po krevetu, pod njegovim grudima, pod njegovim nogama.
Grabe te slojevi i izbočine. Zagonetno žmuriš u njegove oči. Sve je skriveno.
Šake ti spavaju na plahti. Nedostaje ti ona toplina koju si imala nekad.
Tvoje noge su šuma kroz koju vrijeme neposlušno obilježava tvoju starost.
Stara si. Rekao je. I hladna. „Volim kad si tako hladna“, rekao je opet.
Bit će to tragedija o kojoj će svi pričati. Tvoje golo tijelo na krevetu. Miris zime.
Ne sjećam se kako sam saznala za tebe. Znam samo da je taj dan padao snijeg.
Dugo sam se prevrtala u krevetu misleći o tebi. Tko si bila? Kakva si bila?
I kako je jezovit osjećaj kad tvoj duh svjedoči skrnavljenju tvog mrtvog tijela.
A čak se niste ni poznavali.
NJ
Ne vidiš kormilo koje okrećeš ka sjeveru. Plačeš kad prstom dodirneš prašinu.
„Gospođo, Vi niste dobro“, šapat šamara obraze kroz ključaonicu.
Prljavo. Čovjek je prljavo biće. Sat vremena stojiš u kadi. Ti. Nisi. Čovjek.
Prljavo. Sloboda je prljava. Kavez se čisti jednom tjedno.
Opori miris slobode guraš pod tepih kao mrvice i prašinu.
„Nađem li jednu mrvu na podu udavit ću te bez razmišljanja“, rekla je majka.
Desnom rukom podižeš kut tepiha. Nogom guraš svoju smrt u njegovu sjenu.
Nije saznala za tvoje podmukle dječje laži. Ti jesi. Uvijek jesi.
„Mama, zašto me ne zagrliš“, govori tvoja kćer pred školom.
Kormilo okrećeš još sjevernije. Arktik. Tišina. Grlo prepuno sjevernih uboda.
Drhtiš od vlastite hladnoće dok ona ljubi prijateljicu iz razreda. Prljavo. Čovjek.
Ne dodiruješ kožu koja nije smežurana od vodenih ratova.
„Gospođo, Vi niste dobro“, ponavlja liječnik dok se kriješ u kupatilu.
„Dobro sam“, ponavljaju zubi propali od čistoće. Zarivaš ih u kožu natopljenu alkoholom.
Stojiš gola pod majčinim ugaslim očima. Kormilo se lomi pod mokrim prstima.
„Gospođo“, liječnik nogom razbija tvoja vrata. Diši. Ti. Jesi. Čovjek.
Mihaela Šumić (1998, Banja Luka) završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz“ u Banjoj Luci. Svoju poeziju je do sada objavljivala na nekoliko portala, uključujući i poeziju i prijevode na engleskom, španjolskom, portugalskom i hrvatskom jeziku. Prvu zbirku poezije, „Nekoliko sitnih uboda“ (Imprimatur, Banja Luka), objavila je 2020. godine.
Ovaj članak je objavljen u septembru 2020, u okviru temata TELO.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.