Image default
Proza

Entoni Keli, Ljubavna priča

Sa engleskog prevela Jelena Perišić

Ljubavna priča

Bio je to doček Nove godine, i ljudi u Španiji spremali su se da prožderu brdo grožđa dok je sat otkucavao ponoć. U Škotskoj bi se olešili i pevali „Auld lang syne”1Čuvena škotska pesma iz 1788. koja se na engleskom govornom području obično peva za doček Nove godine.. U Irskoj bismo slali poruke porodici i prijateljima, a mreže bi obično poblesavile na neko vreme dok svako pokušava da ponovo uspostavi vezu sa svojom majkom. Katkad bi ljudi iz ulice izašli da se druže, pevajući i rukujući se, uz veličanstvene izlive naklonosti koji bi iscrpeli društvene norme do kraja godine. Slušala bi se „Njujorška bajka”2„Fairytale of New York“, pesma iz 1987. u maniru irskih narodnih balada, koju su pevali Šejn MakGauen/The Pogues i Kirsti Makol. Jedna od najpopularnijih božićnih pesama svih vremena.. Ponavljao bih „Srećna Nova godina” dok svakog koga znam ne bih sreo bar jedanput, no, ja sam poseban slučaj – ne baš tup ili glup, ali ponekad sam toliko naivan da bi neki rekli i da sam autističan.

Moj sin je sedeo, sumoran. Nismo mnogo pili kod kuće, s obzirom na moje poludecenijske sudare sa anonimnim alkoholičarima. To mi je zauvek ubilo uživanje u piću, ali sam zato mogao da pijem celu noć, ako to ima smisla.

Tajga, mog sina, obuzelo je jedno od onih raspoloženja kad je čašu smatrao polupraznom. Pili smo viski, pri čemu sam mu davao samo po pola čaše, jer je viski iz Konemare dimljen tresetom koji sam voleo bio skup, a ako bi se Tajg izbljuvao po kući, nagrabusio bi. Delovao je tako ucveljeno, kao da je smak sveta.

Tajgu sam dao ime po junaku iz filma „Polje” 3Irska drama Džima Šeridana iz 1990, sa Ričardom Harison, Džonom Hertom i Šonom Binom u glavnim ulogama. , nadajući se da će i on odjebati sa čergarima, ali nije. Upoznao je Polin i nikad nikud nije mrdnuo.

Ispostavilo se da je Polin bila putovala po Tajlandu, Baliju i Vijetnamu, i da ju je pojela ajkula ili raznela mina, a Tajg je patio od krivice preživelog.

Jebiga, Tajg nije čak ni bio otputovao sa njom; upravljao je njenim profilom na Fejsbuku, na koji je naknadno od prijatelja stiglo gomilu video-snimaka sa Polininim nestašlucima, od Ho Ši Minovog puta, pa sve do hotela Hilton u Sajgonu.

Odlučio sam da ga oraspoložim jednom pričom.

„Dakle, Tajg, otprilike u vreme kad sam upoznao tvoju majku, sedeo sam i pio u gradskom pabu ,Konj koji krvari’. Tamo sam sreo nekih troje Japanaca, koje sam pokušao da šarmiram masnim vicevima. Otišli su, a moj ortak bio je zgrožen. ,Ne možeš sa Japancima da pričaš o seksu, suviše su stidljivi’, rekao je.

Iskreno, svi moji rođaci postali bi malo podozrivi posle par pića, pa sam mislio da je moj postupak ipak bio na mestu. No, malo kasnije upoznao sam krupnu plavokosu damu po imenu Beti, i njenu prijateljicu nalik na Mariju Antoanetu, koja je nosila nekoliko slojeva sportskih grudnjaka i potkošulja da bi joj grudi delovale veće. Marija Antoaneta je umela da pleše; imala je prodorne plave oči koje su zračile nekim vajbom 1920-ih, i izgledala je kao kraljica Galadrijela iz Lotlorijena. Kvario ju je jedino naglasak: bio je toliko kivijevski, da su je psi mogli čuti na milju.

Kasnije te večeri ljubili smo se i mazili; imala je svojih draži, koje su svetlucale poput inja na mesečini. Posle smo se opet sreli, ali bila je društveni leptirić, te je odletela. Zapravo, upoznala je mužjaka, polu-Kivija, sa kojim je razgovarala čitavu noć. Ja sam za šankom upoznao maničnodepresivnu ženku, a moji romantični snovi smežurali su se poput egipatskih šljiva.

Par nedelja kasnije upoznao sam novu damu. Bila je visoka i vitka, poput likova iz irskih bajki, znaš već: ,Usana crvenih kao krv, kose crne kao noć, kože bele kao sneg’, što je, bez sumnje, značilo nevolju.

Našli smo se u gradu par puta tokom narednih nekoliko godina; katkad bi bila nežna, a katkad veoma hladna. Zakleo bi se čovek da sam joj psa ubio autom ili tako nešto. Jedne kasne noći, kad sam bio malo ljuljkav, našli smo se i pričali do besvesti. Trajalo je to barem koliko dve cigarete.

Pogledala me je i pitala: ,I, šta mi ovo radimo?’ Nisam znao.

Bio sam omađijan, vidiš, mislio sam da je vila, tj. ši4„Sí“ (irski), vila, biće iz irske/keltske mitologije. .

Narednih par noći nisam mogao da spavam, samo sam na nju mislio.

U par navrata našli smo se u noćnom baru na kraju puta, loše smo plesali uz muziku ’80-ih, zajedno smo odšetali kući i popili njen kućni bar.

Pokazali smo svoje ožiljke jedno drugom, i rekla mi je: ,Ako me ikad iznerviraš, nikad više neću pričati s tobom’. To me je zaseklo do same duše, jer otad sam neprestano živeo u strahu. Bila je moja lepotica, gospodarica, moja gospa, boginja.

Često je pričala o svojim prijateljima, a i ja sam pomenuo par svojih. Iskreno, muške prijatelje radije držim podalje od devojaka, pošto bi od takvih susreta obično sve krenulo nizbrdo. Dogovorili smo se stoga da sa nekom njenom prijateljicom odemo na ručak.

Našli smo se u baru u gradu, kad, eto nje, nisam mogao da poverujem: Marija Antoaneta, Kivi! Bila je zauzeta nekom feštom ili javnim oplakivanjem posle zemljotresa.

Iznenadio sam se: dve gotovo identične tamnokose dame, a poznavale su se. Avanturica i nova ljubav, za istim stolom. Sve je bilo OK. Gospođica Kivi delovala je fino. Niko mi nikad nije toliko smrskao ego kao ona one večeri, kad smo bili na sastanku, a ona je sve vreme pričala sa nekim drugim. Gledala me je pogledom nikad prežaljene ljubavi.

Bio sam nekako osvetoljubivo srećan.

Zatucan sam, kao i svako muško; muški ego obično je naduvan poput balona, a kad ga probušiš, implodira uz fijuk.

Ispili smo pića i razišli se. Otišao sam kući, pročitao knjigu, i nisam mogao da poverujem koliki sam baksuz. Kolika je verovatnoća za tako nešto, znaju li sve devojke u ovom gradu jedna drugu? Verovatno znaju.

Narednog dana našli smo se sa sestrom moje gospe, njenom sestrom bliznakinjom.

Sećaš li se da sam bio pomenuo kako sam istu devojku viđao iznova i iznova tokom nekoliko godina, i da bi katkad bila hladna, a katkad nežna?

Pa, tad sam shvatio da to nije jedna ista devojka, nego dve, sestre bliznakinje.

Identične.

Onda sam shvatio da sam se bio zatreskao u pogrešnu!

Dopala mi se ona druga!

Bio sam otišao kući sa pogrešnom devojkom!

Tad sam se stvarno bio prepao; pobogu, koliko identičnih žena mogu sresti u ovom gradu? Tri! Kao veštice u ,Magbetu’: Nevolja, i Muka udvostručena!5Parafrazirani/prilagođeni stih iz strofe iz Šekspirovog „Magbeta“ (4. čin, 1. prizor), koja u originalu glasi: “Double, double toil and trouble/Fire burn, and cauldron bubble.”

,Oko daždevnjaka i žablji prst’6„Eye of newt and toe of frog“, još jedan stih iz „Magbeta“ (4. čin, 1. prizor). , pevale su one!

Kad sam sledećeg puta došao kući, moja gospa je bila zapalila mirišljave štapiće i sveće, i smandrljala mi je meso i kuvane povrćke – večeru za građevinca.

Doneo sam joj kimono, prelepi, crni, svilenkasti, seksi. Izgledala je divno u njemu. Čak ga je jednom i nosila.

Imala je i mačku, slabašno, radoznalo stvorenje, napetije od prosečnog koncertnog pijaniste. Poslednje noći koju smo proveli zajedno, ležali smo na divanu.

Ljubili smo se u šarama, geometrijskim oblicima, u skladu sa mandalama, kad me je nešto zabolelo.

Mačije kandže.

Mačka mi je zarila kandže u dupe. Mora da je zakačila venu, jer je krvi bilo svuda. Pobegla je iz sobe.

Tužno je što nikad nismo otišli do kraja, a bili smo tako blizu.

Mačka je zatim umrla. Mojoj gospi prepuklo je srce.

Umotala je Mačku u Crni kimono, i dala ju je na kremiranje.

Jedva da smo se videli posle toga; nije zvala, nije mi uzvraćala pozive, bio sam mrtav za nju. Skoro da nisam ni pio, jeo jesam, zaposlio sam se, bilo je užasno, zaista jedan od najočajnijih i najtužnijih perioda u mom životu. ”

Pogledao sam svog sirotog sina, koji je delovao kao da pokušava da nađe neku pouku u priči.

„Pa, sine, to ti je to, to je cela priča.”

Nije rekao ništa, samo mu je klonula glava. Zaspao je.

Uvek se zatreskamo u one koje nikad ne prežalimo.

Bio je to doček Nove godine, pa sam otvorio šampanjac i nazdravio vatrometu, smešeći se.


Entoni Keli je irski pisac, rođen 1975. u Dablinu.
Kao dete bio je fasciniran pričama o staroj Irskoj, Grčkoj i Rimu.
Ljubav prema pripovedanju nasledio je od svog oca, Frensisa, koji je provodio duge periode u kući podvrgnut dijalizi, pre nego što je preminuo.
„Otac bi mi donosio stripove, a svakog petka posle posla vodio me je u biblioteku odakle sam mogao da pozajmljujem knjige, to je bilo od velike važnosti za moje obrazovanje.“
Nakon biciklističke nesreće, Entoni je završio u bolnici sa slomljenom rukom i nije mu preostalo puno šta do da čita.
Smrt njegovog oca podudarala se sa Entonijevim otkrićem Šekspirovog „Hamleta“.
„Suočavanje sa očevom smrću ostavilo je u meni prazninu koja me je razorila.“
Gubitak bliske osobe je teško podneti u bilo kom životnom dobu, ali mlade ljude to naročito pogađa i čini da se osećaju izgubljenim.
Preseljenje u London omogućilo mu je da se razvije kao osoba kao i da pohađa kurseve kreativnog pisanja.
Pohađao je Goldsmits koledž za umetnost i počeo da piše kratke dramske radove.
Preselio se u Španiju i sam postao otac, što mu je spasilo život i dalo mu svrhu nakon 11. septembra, datuma koji je čitav svet ostavio u haosu.
Nastavio je da piše dečje priče i fantastiku pre nego se vratio u Irsku i skoncentrisao na kratku priču i memoare za koje je počeo da osvaja nagrade.
Radeći kao turistički vodič u Dablinu, Entoni svakodnevno priča priče o irskim mitovima i legendama radoznalim putnicima.
I dalje piše i živi u Dablinu okružen mnoštvom biljaka.


Jelena Perišić, rođena 1985. u Srbiji. Diplomirani je filolog skandinavskih jezika i književnosti i inženjer računarske multimedije. Po zanimanju je prevodilac, a osim muzikom/pevanjem bavi se i vizuelnom umetnošću, animacijom i pisanjem poezije/proze.

Veliki je zaljubljenik u irsku narodnu muziku i jezik, peva na neformalnim muzičkim okupljanjima posvećenim irskoj narodnoj muzici u Beogradu, trenutno uči irski jezik, a nada se da će u budućnosti ozbiljnije zasvirati i violinu. Trudi se da istražuje i prenosi lepotu irskih narodnih pesama na engleskom i irskom jeziku i irskih književnih dela uopšte, gde/kad god je moguće.


Ovaj članak je objavljen u septembru 2020, u okviru temata TELO.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.

Related posts

Jure Perišić, Recept za Cheesecake

Libartes

Saša Radonjić – Kratko putovanje ka večnosti

Libartes

 Boris Jašović – Samoupravni Prometej

Libartes