Izvedeni iz kičmi
(odlomak iz romana)
Piše: Amila Kahrović Posavljak
5.
Nakon što me Lejla pozvala u stranu i tražila da se pomirimo jer je spremna popraviti svoje greške (ispitivala me što je izbjegavam, a nisam je izbjegavao i onda govorila da možemo ostati prijatelji), moja daleka i neobična rodica s licem kojeg sam želio naslikati, čak sam smišljao kako uštedjeti za neki ozbiljniji pribor, je izašla van. Amer ju je sačekao pred zgradom što se činilo pomalo glupim i usiljenim insistiranjem na obećanju da ćemo je čuvati budući da su nam se zgrade nalazile jedna pored druge. Stajao sam, pušio i osjećao jaku potrebu da pijem s njima, ali me nešto zadržavalo. Barem isprva. Kiša je mutila sjene i odsjaje neonskih svjetala ispred zgrade i onih strašno ružnih narandžastih s nekadašnje trolejbuske ceste. Zapadalo je toliko jako da su se sve boje u lokvama zamutile u jednu razigranu paletu i povukli smo se dublje pod strehu. Amina se sve vrijeme držala malo po strani. Njene su oči začuđeno gledale taj sasvim običan izlazak pred zgradu. Dok smo mi bili u zaklonu strehe gdje su komšinice s prvog sprata uzgajale balkonsko cvijeće, a s rubova vrane tjerale vrapce i lupale kljunovima nalik ogromnim sjemenima suncokreta, ona je ostala malo postrani. Na njeno desno rame je padala kiša pa sam je privukao sebi i držao čvrsto. Dražio me ton njihovog govora, kao da se podruguju. Mi smo stalno tako razgovarali jedni s drugima, ali mi je smetalo zbog Amine. Osjećao sam da je njoj to nešto sasvim strano. Po promjeni sjene u njenim očima i skupljanju vlage u uglovima vijeđa, vidio sam da se osjeća uvrijeđenom. Držeći je čvrsto uz sebe, nekoliko sam puta pogledao njenu malu ušnu školjku, profil i kosu sa šnalama i kišnim kapima. Činila se tako sitna, no to je lako moglo biti stoga što sam ja visok čovjek. (Poslije mi je, dok sam nas sanjajući vidio da odmaramo u travi, prošaputala kako sam ogroman i naslonila se na moje rame. Nikada me niko nije tako opisao. Bio sam začuđen dugo poslije buđenja.)
I ja sam u međuvremenu počeo piti. Gledala me bez čuđenja i osude, kako ljudi gledaju ženu dok nosi ceker, dijete što po sivilu igrališta tjera loptu, automehaničara koji prljavom rukom otire znoj s čela ili nastavnicu kako prevodi đake preko ceste. Kada je para ispijenog alkohola odebljala naše jezike, učinila ih toplim i lako pokretljivim, Amina je izvukla svoj tanjušni zglob iz rukava, pogledala na mali okrugli sat kakvi su se nekada nosili – ličio je medaljonu iz starinskih filmova – i krenula kući. Lejla je podrugljivo rekla da je treba čuvati, a iz nje je izašao prkos, smiješan svima osim meni. Odgovorila je: mene niko ne treba čuvati. Okrenula se i otišla. Gledao sam za njom sve dok nije nestala iza pjeskarenog stakla haustorskih prozora, a onda se na mliječnobijelom stubišnom svjetlu ukazala kao crna silueta između spratova i nestala taman kad se automatizirano stubišno svjetlo ugasilo. Nakon što je otišla svi su joj se smijali, a ja sam uzeo bocu i pio.
Ujutro me probudila glavobolja i želja da naslikam kako je prkos u njenim očima, nesviknutima na noćne izlaske, smijenio onu tužnu sjenu i vlagu. Učinilo mi se da sam u njenom prezirnom pogledu prema Lejli vidio sve zbog čega prezirem tu djevojku pa sam i prekinuo vezu s njom. Pošto mi se činilo da ništa ne mogu, ustao sam, umio se u kuhinjskom lavabou i sjeo u trpezariju da pušim. Mama je znala da sam bio pijan. Osjetio sam to po hitrom cijepanju vrećice instant supe sa slikom nekoga smiješnog pijetla i srca i ljutitom guranju tanjira vrele supe pod nos. Njena su mi isparenja jako smetala i gotovo izazivala suze u očima. Pojeo sam dvije kašike, odgurnuo tanjir, zapalio cigaretu, pogledao prema Amininom prozoru i pomislio kako ona sada sigurno radi nešto smisleno i korisno. Sačekao sam da mama ode na posao, uzeo litar loze iz bifea i pomalo pio dok sam pokušavao grafitom u bloku uhvatiti raznolikost njenih očiju: spušteni pogled, odlučne riječi, igru uvrijeđenosti, prkosa i prezira u njenim zjenama. Ko zna šta ću tamo još vidjeti?
Ni taj dan nisam uspijevao u crtanju. Nekada sam linije povukao previše oštro pa su se gubili stid i nježnost. Kapke sam jedanput nacrtao previše velikima pa se gubio sav prkos i izgledali su kao neki melanholični pokrov. Drugi put sam njene oči nacrtao previše izraženim crtama pa su gubile mjeru prkosa koja im je davala moć ili ih prikazao s ne baš izraženom linijom obruba i gubila im se odlučnost što je zaiskrila dok je Amina govorila kako je niko ne treba pratiti. U svakom od pokušaja bile su to tehnički i u smislu oblika oči identične njenim. No, uvijek je na jednima nedostajalo ono što je na drugima bilo previše istaknuto. Kada sam uvidio da te oči nikada neću moći nacrtati niti naslikati, u očaju sam odustao. Pio sam iz tog očaja i upitao se je li razlog moje nesposobnosti što sam im naslutio mnogo dimenzija. Amerove, Lejline ili mamine bih sasvim lako nacrtao jer sam u svima njima vidio samo po neku dominantnu crtu.
U Amininim sam očima svakim susretom otkrivao nešto novo. Zaključio sam da i kada bih uspio nacrtati njene oči ovakve kakve sada vidim, sutra bi mi se možda crtež činio nepotpunim jer mogu otkriti još nešto u njima. Baš to je u meni izazivalo očajanje kojim je nekoliko puta prostrujala i ljutnja pa sam odustao od ideje da nacrtam išta od nje. Onda sam brzo, kako nas u osnovnoj školi uče pravljenje pokretnih slika u crtanom filmu, listao blok i crteži su se slagali preda mnom u simulakrumu pokreta. Ipak, ništa od toga nisu bile njene oči već niz nekih jednodimenzionalnih pokretnih duplji koje tek tehnički izgledaju kao ono što sam želio nacrtati. Predvečer sam već bio skroz pijan pa sam zaspao i nisam se budio do idućeg jutra. Bilo je to najčudnije doba mog života.
Drugi dan sam ustao, izdržao prijekorne poglede roditelja zbog prespavanog vremena, posmatrao mamine ruke dok mi sipaju kafu u šolju i, kada je ona nakratko izašla iz kuhinje, otvorio kredenac pa popio jednu čašicu pića bez namjere da se napijem. Sjeo sam pored prozora, glava me boljela. Zagledao sam niske krošnje mladih breza ispred zgrade i mislio da bih možda mogao nacrtati Aminine oči ako u njima uhvatim pokret kakve su veliki majstori hvatali u krošnjama kojima struji povjetarac.
Nedugo zatim sam, da odobrovoljim mamu, išao u prodavnicu kupiti hljeb i nešto za doručak. Tamo sam sreo Aminu, pošalio se s njom i posmatrao dok je u platneni ceker – u čijoj se ispranosti nazirao plavo-žuti naziv IRIS – slagala kesicu s nekoliko jaja, mlijeko u tetrapaku, hljeb i čokoladicu u obliku kišobrana kakve smo jeli kao djeca. Kada smo izašli iz prodavnice, sjeli smo na stepenice jedne od zgrada pored. Ruke je držala na koljenima, a ceker spustila pored sebe. Rekao sam joj da mi je drago što sam je sreo i da je želim bolje upoznati. Njen je osmijeh otkrio izgriženu donju usnicu (je li moguće da to nisam ranije primijetio) ispunjenu smeđilom kafe kako restauratori finim materijalima popunjavaju rupe na umjetninama. Dan je bio oblačan, ali bez kiše, i oštar kao uglačan prohladnim vjetrom neobičnim za doba godine. Ličio je nesvakidašnje jasnom, glatkom, oštrom i hladnom kamenu. Kao da su se i dan i naselje – ulice i zgrade, park i njegova rubna pošljunčana staza – pretvorili u sklad višeg reda koji se može tek naslutiti. Taj naš razgovor pamtim i danas, u kratkim crtama kao da se radi o pozorišnom dijalogu.
Rekao sam joj da mi je drago što je izašla sa mnom i s Amerom i da bi trebala opet jer se svidjela našem društvu.
Rekla je da zna kako im se nije svidjela, ali nema veze.
Rekao sam da to nije istina i samo je potrebno da je ljudi bolje upoznaju.
Rekla je (pri tome me pogledala i skupila obrve u čudnu smrknutost, nalik njenom ocu, dok joj je na usnama bio osmijeh) da se tu i nema bog zna šta upoznavati i da je ona obična cura.
Rekao sam joj da bismo se Amer i ja baš voljeli družiti s njom (ne znam otkud mi ovo, Amer to nijednom nije rekao prije zajedničkog izlaska, a poslije nismo ni pričali o njoj).
Rekla mi je da niko ne treba izlaziti s njom iz sažaljenja jer ona i ne voli izlaziti.
Rekao sam joj da nije iz sažaljenja i otkuda joj uopće to.
Rekla je da ona zna kako je ovdje svi gledaju, ali to nju ne zanima jer ona ima svoj put u životu.
Rekao sam joj a koji je to put molim te (i rastužio se jer sam naslutio da nikada neće hodati fakultetskim hodnicima, spremati ispite i svojim čudnim očima upijati znanje svijeta niti se družiti po studentskim kantinama).
Rekla je da ga ja ionako ne mogu shvatiti.
Rekao sam da želim shvatiti i stvarno želim bolje upoznati nju.
Rekla mi je da je to nemoguće.
Rekao sam da nije ako zanemarimo kojekakve familijarne sukobe iz vremena dok smo još bili djeca ili se nismo čak ni rodili.
Rekla je da to nema veze sa sukobima i da se mi možemo, naravno, ponekada viđati ali da ne možemo nikako biti drugovi jer smo različiti.
Rekao sam joj da ne treba tako lako donositi konačne sudove, treba prvo upoznati ljude pa vidjeti može li biti drug ili bliska sa njima a ne zaključivati unaprijed.
Rekla mi je možda i previše je tu svega.
Rekao sam joj da smo mi mladi i ne trebamo brinuti oko nekih stvari.
Rekla je da baš zato što smo mladi trebamo brinuti o važnim stvarima u životu, a priča o tome kako ćemo se brinuti za sebe i vratiti na pravi put kad ostarimo je obična zabluda jer mnogo ljudi ni ne dočeka starost.
Pretpostavljao sam šta mi je htjela reći. Ali nisam shvatao zašto jednostavno nije mogla popričati nešto prosto sa mnom već je morala tako govoriti. Pogledala je preko ceste u staklenu baštu kafića, potom u nebo i jednog psa koji je nekoliko puta pokušao preći ulicu pa se vratio nazad jer je naišlo auto. Pomislio sam da ono o čemu smo pričali nema nikakve veze s nama.
Nisam kupio hljeb. Slagao sam da je nestalo.
Amila Kahrović Posavljak je rođena u Sarajevu 1984. godine, gde je završila osnovnu i srednju školu i Filozofski fakultet, te stekla zvanje magistarke književno-istorijskih nauka. Objavila je više naučnih radova u prestižnim međunarodnim časopisima, od kojih su neki indeksirani u bazama podataka poput Web of Science. Bavila se političkim novinarstvom, a nakon što je njena prva zbirka pesama Koščice osvojila regionalnu nagradu Mak Dizdar (2016), napušta sve i potpuno se posvećuje književnosti. Roman Smrtova djeca, objavljen 2017. godine, dobio je nagradu Excellence in Literature u Sjedinjenim Američkim Državama. Književna radionica Rašić je ovaj roman objavila 2019. godine. Živi i radi u Sarajevu.
Ovaj tekst je objavljen u decembru 2020. godine, u okviru temata Melanholija.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.